NJ 27.V.-SZ-CJEVOVODI

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 27. V. 2000. Veliki kvaritelj igre "Zakletve na vjernost jedva su bile izgovorene, a već su opet bile zaboravljene. U travnju je turkmenski šef države Saparmurad Nijazov svojemu gostu, turskom predsjedniku Sulejmanu Demirelu teatralno tvrdio da 'ćemo ići kroz pakao da bismo vam dostavljali plin'. Samo mjesec dana kasnije, 'Turkmenbaši - vođa svih Turkmena', prodao je vrijednu sirovinu drugom posjetitelju: ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. To je bilo prije tjedan dana i od tada u Ankari vlada mamurluk. Političare i publiciste, poslovne ljude i pustolove - sve progoni pitanje: 'Tko je izgubio srednju Aziju?' Zapravo: Putinovim putovanjem Moskva je, čini se, vratila svoju moć u svoje staro područje vladavine - na teret i štetu Turaka koji su već izigravali prirodnog vođu svih turskih naroda. Turska dakako još nikada nije bila uistinu veliki igrač u onoj 'velikoj igri' za naftno i plinsko bogatstvo država između Kaspijskoga mora i pustinje Karakum. Više je fungirala kao pomoćni šerif Amerikanaca, za koje je taj zemljopisni prostor od raspada SSSR-a dobio golemo energetsko- političko a time i strategijsko značenje. Turkmenistan ima četvrte po veličini zalihe zemnoga plina u svijetu, a u tlu Kazahstana pretpostavljaju se zalihe nafte kao u Kuvajtu. Okretna i uporišna točka američke politike je glavni grad Azerbajdžana Baku, što mogu potvrditi svi koji su u kinu gledali najnoviju pustolovinu Jamesa Bonda. Preko Bakua bi na svjetska tržišta trebalo dovesti energetska blaga - po mogućnosti preko Turske. U tu svrhu planirano je više strategijskih cjevovoda: turkmenski zemni plin i kazahstansku naftu ispod Kaspijskoga mora trebalo bi pumpati u Baku. Otamo bi nafta tekla kroz Gruziju, dalje u Tursku do sredozemne luke Ceyhan. Najvažnija zamisao planera cjevovoda: u cijevi bi trebala viriti Rusija. No ta računica Washingtona koja je oduvijek imala slabih mjesta, postala još je upitnijom. Jer transkaspijski plinovodi (TCP), čiji se troškovi procjenjuju na dvije milijarde dolara, po Nijazovljevu se sporazumu s Putinom više ne isplate. U idućih bi 30 godina u Rusiju trebalo oteći 50 milijarda kubičnih metara plina - tu TPC-u ništa ne preostaje. Na udaru je i 2,4 milijarde dolara skupi projekt trase Baku-Ceyhan. Naftne se kompanije s njom - za razliku od američke vlade - ionako nikada nisu pomirile. Jer taj se cjevovod ponajprije isplati tek kod iskorištenja od 20 milijuna tona nafte godišnje - daleko više nego što Azerbajdžan sam može izvesti. Amerikanci i Turci usmjeravaju stoga pohlepne oči na još neiskorišteno naftno polje Kašgan u Kazahstanu. Računica je da bi se, ako se dodatno može ubaciti kazahstanska nafta u cjevovod između Bakua i Ceyhana, projekt ipak isplatio. No to razmišljanje pretpostavlja da ga prihvati i Kazahstan. Ipak za to ima sve manje izgleda. Vlada u Almatiju je što više dala do znanja, da u buduće želi čak još više nafte pumpati u Rusiju preko postojeće mreže cjevovoda iz sovjetskoga doba. Kazahstanski predsjednik države Nursultan Nazarbajev nedavno je otišao još dalje: na jednom sastanku World Economic Foruma u Almatiju izjavio je da srednjoazijske republike na svojem putu na Zapad neće zaobilaziti Rusiju. Tursko ministarstvo vanjskih poslova toliko je bilo zastrašeno tom izjavom, da ju je odmah osporilo. Pri tomu diplomati pred vlastitim vratima mogu proučavati posebnu povezanost Moskve sa Srednjoazijcima. Jer u Ankari se redovito održava Jour fixe za veleposlanike bivših sovjetskih reublika. Domaćin je veleposlanik Rusije, ima votke i govori se ruski - djelomično o starim vremenima, djelomično o budućnosti" - piše Wolfgang Koydl.