YU 25.5.SRPSKI TISAK

SRBIJA POLITIKA 25. V. 2000. Iz pisma jugoslavenskoga ministra pravde, radikala Petra Jojića Carli del Ponte, glavnoj tužiteljici Haaškog suda "(...) Ako želite s nama imati bilo kakve kontakte, treba da se ponašate u skladu s našim pravom koje je, kao što je poznato, na razini europskih zemalja, a ne da se pouzdajete u neki tzv. statut tzv. Tribunala ili u neka njegova nazovi pravila postupanja. Čudi me da niste preko mene pozvali i ministra obrane SRJ, generala armije Dragoljuba Ojdanića, budući da čujem da se ovih dana veoma raspitujete za njegovo zdravlje, kao i njegov posjet velikoj i prijateljskoj nam zemlji Rusiji. Ističem da ste propustili izvanrednu priliku da se s njim sretnete u nekom od moskovskih hotela, to prije što se radi o jednoj velikoj ljudini i kršnom Zlatiborcu, pa ste tako mogli bez problema izmiriti račune, jer i to između ostalog spada u vaše zanimanje. Međutim, moram vam kazati da i unatoč tomu što ste 'na glasu' naš ministar obrane gospodin Dragoljub Ojdanić ima srbijanski, a ne izopačeni ukus..." GLAS JAVNOSTI 25. V. 2000. Jedan kraj batine "(...) Danas je sasvim realno biti pesimist. Kao da je nasilje u ovoj državi postalo njezina sudbina. Osim policije i vojske, koje pripadaju sredstvima legitimne prisile, sve dok objekti nasilja ne ospore takvu legitimnost - pojavile su se i neke 'divlje' skupine, koje nekonvencionalno odjevene, ali dobro istrenirane, prebijaju brzo i po potrebi. Te mračne ekipe pojavljuju se uvijek tamo gdje je najlakše za njih, i zato su djelotvornije nego što bi se moglo očekivati. Od njih su uglavnom trpjeli obični građani, nedovoljno oprezni studenti ili aktivisti pojedinih stranaka. (...) Uskoro bi, dakle, Srbijom mogle vladati skupine za koje su klasična policija ili vojska previše trome organizacije. Bi li u rečenu kaosu, država mogla nadzirati, ponajprije, silu koju je sama njegovala? Na ovom stupnju krize to je veoma teško. Nasilje je postalo simbol političke moći, prijetnja svima koji inače ne vjeruju u teške riječi. U ambijentu gdje vlast prijeti svemoćnom batinom, svi kojima je stalo do spasa, moraju znati da ih nitko ne smije tuči. Je li ta rečenica odnekud poznata? Čini se da jest, i to previše dobro. No, danas, kada je Srbija preplavljena realnim terorom i prijetnjama da on tek treba započeti, oni koji tuku čini se ne smiju prestati. Na toj razini više se ne mogu kontrolirati ni legitimna sila države, ni legitiman otpor 'neposlušnih građana'." DANAS 25. V. 2000. Srpski KKK "Maskirani su prošle godine ubili Slavka Ćuruviju. Ljudi s crnim kapama i prorezima za oči i usta nedavno su, u društvu stotinjak policajaca, 'počistili' Studio B kako bi pripremili teren za novu patriotsku ulogu ovog medija. Prekjučer je tridesetak ljudi, sa zelenim kirurškim maskama preko lica, i motkama u rukama preuzelo na sebe ulogu 'čuvara državnih i nacionalnih interesa' prebijajući 'teroristički nastrojene' studente elektrotehnike i arhitekture. Bilo je takvih 'elitnih' batinaša i prije, posebno u vrijeme građanskih prosvjeda prije tri godine. Nitko se, u međuvremenu, a ni danas, nije potrudio odgonetnuti koji su to ljudi, obični policajci, specijalci ili pripadnici tajne državne sigurnosti? Ili su, možda, osiguranja vladajućih stranaka, posebno nekih, kojima su državni novci prijeko potrebni za očuvanje svoje vlasti? Ili su, opet, dobro nam poznati 'dobrovoljci' koji su za solidnu naknadu uvijek spremni svoje vještine u instinktivnom prepoznavanju 'neprijatelja' (jednom na ratnim bojišnicama, sada u vlastitom dvorištu) staviti na raspolaganje 'državi' i 'narodu'. (...) Jedino je bitno da gotovo uvijek 'uskrsavaju' kao policijska prethodnica, odnosno da su uvijek tamo gdje vlast treba obraniti neku instituciju ili spriječiti da joj se ispod prozora svira neka neugodna glazba..."