RDW 20. V. EUROPA RAZLIČITIH BRZINA

NJEMAČKI RADIO - RDW 20. V. 2000. Europu trenutno muči strah od paralize. Angažirano, oduševljeno svi i jednoglasno zagovaraju proširenje unije na istok i jug kontinenta. I u glavnim gradovima njezinih članica svi mjerodavni političari znaju da je to povijesna nužnost kako bi se prebrodila višedesetljetna podjela. Ali svi također znaju da Europa s 30 članica ne može funkcionirati sa sadašnjim političkim i gospodarskim načelima Petnaestorice. Europa se otima kontroli, ona se deformira u zonu slobodne trgovine s različitim standardima i normama. To je za Britance, vjerojatno i Skandinavce, simpatična predodžba, za države Beneluxa, Francusku, Italiju i Njemačku, međutim, nije. Ove zemlje žele uniju dalje produbiti, one ne žele dopustiti s njihova gledišta umjetnu razliku u proširenju, makar i one naslućuju da proširenje sa sobom donosi nove zapreke produbljenju međusobne suradnje. U toj situaciji, psihološki i atmosferski u pravom trenutku, njemački je ministar vanjskih poslova Joschka Fischer razvio svoju viziju buduće europske federacije. On je, istina, govorio i filozofirao kao privatna osoba, ali on je pogodio neuralgičnu točku. Europa se mora dalje razvijati, ona ne smije ostati na mjestu, nju se mora staviti pod pritisak, pa makar na početku za taj novi razvitak bile spremne samo malobrojne članice, primjerice zemlje osnivačice nekadašnje Europske ekonomske zajednice. Europski tempo ne smije određivati najsporiji putnik na brodu, a pogotovo njega ne smije sprječavati nečiji veto. Fischerova vizija nije utopijska, iako su reakcije partnera zasad ispale prilično umjerene. Za to postoje razlozi: Europa se nalazi pred unutarnjom reformom svoje bilance moći. Ona traži pravi put za institucionalnu reformu, a Fischerove ideje sežu dalje od sljedećeg, odlučujućeg polugodišta. Pa ipak, Francuska se može zamisliti da sudjeluje u takvoj viziji, slično vrijedi i za države Beneluxa, možda i za Italiju, koja je međutim ovih dana više okrenuta unutarnjim pitanjima. Englezi i Skandinavci su više skeptični, kandidati za prijam također. Oni se boje da bi sad mogao biti stvoren okvir o kojem oni kasnije neće moći suodlučivati. Ali tko se ozbiljno pozabavi idejom europskog ujedinjavanja, taj zna da se približava trenutak odluke jer će se u protivnom EU raspasti. A to znači: naravno da će u europskoj federaciji nacionalne države i dalje postojati, ali ključna područja će biti u nadležnosti unije, primjerice vanjska, monetarna, porezna ili razvojna politika. A neke europske zemlje će se nanovo konstituirati europskim ustavom, to znači ići dalje od povelje osnovnih prava na kojoj se sada radi, jer se žele odreći nacionalnog suvereniteta. Time će od sadašnje Europske unije kod koje vrijedi načelo da bi sve članice trebale učiniti iste korake, nastati Europa različitih brzina. Prije pet godina je takva ideja bila skandal, diranje u politički tabu, danas se o tomu po sebi razumljivo diskutira. I to pravo si uzimaju ne samo državnici poput Giscarda D'Estainga ili Jacquesa Delorsa, nego i njemački ministar vanjskih poslova, makar samo kao privatna osoba. Vrijeme je zrelo za razborito utvrđivanje činjeničnog stanja. U kojem smjeru bi se trebala razvijati Europska unija? Kako daleko bi trebao ići proces ujedinjavanja? Fischerova vizija stvorila je samo osnovu za raspravu. (RDW)