NJ 22. V. FR: SRBIJA I GRAĐANSKI RAT?

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 22. V. 2000. Cijena otpora "Koliko često kraj može započinjati? To pitanje trenutno muči građane Srbije i promatrače prilika u toj zemlji. Naime, pad Slobodana Miloševića već je prečesto prognoziran. Čini se da je oporba i nakon provokativnog zatvaranja njezine najvažnije televizijske postaje previše udaljena od političke djelotvornosti i hrabrosti za pobunu. Dakle, treba i dalje čekati - iako uz pojačanu nervozu nakon posljednjih uličnih prosvjeda u Beogradu, Nišu i Požarevcu. Najnoviji ciklus nasilnih sukoba režima i oporbe započeo je upravo u provincijalnom Požarevcu, gnijezdu obitelj Milošević u kojem je Slobodan svojedobno upoznao svoju Miru te u kojem sin Marko sa svojom mafijom upravlja diskotekom 'Madona'. Tim su se potezom aktivisti pokreta 'Otpor' odvažili približiti ishodištu jugoslavenske tragedije, pokazavši vladajućoj obitelji otvoreno svoj simbol: stisnutu pesnicu. Prosvjedi su bili drugačiji od ritualiziranih demonstracija oporbenih stranaka u središtu Beograda. Više ne prosjačimo udio u vlasti - izazivamo vas, trebala je glasiti poruka. Slobodan Milošević je shvatio i reagirao. Prošlog je tjedna naredio uhićivanje uglavnom mlađahnih aktivista 'Otpora' u cijeloj Srbiji. U Beogradu su teško naoružani policajci zatvorili televizijsku postaju Studio B, najvažnije glasilo oporbe. Dva je dana u glavnom gradu trajalo batinjanje spontano okupljenih demonstranata. U međuvremenu je ponovno zavladao mir. Oporba zbija redove radi velikih demonstracija, dogovorenih krajem svibnja. Dakle, sve po starom? Ne baš. Otkada je Slobodan Milošević došao na vlast 1990. takozvanom antibirokratskom revolucijom, Srbija nalikuje autokraturi. Režim je imao autoritarna obilježja, ali je tolerirao oporbene stranke, organizacije angažirane na zaštiti građanskih prava i neke nezavisne medije. Milošević je pak vladao institucijama i kontrolirao komunističko-kriminalne veze u nacionalnoj privredi, čiju je pljačku organizirao posredstvom odane mu oligarhije. Režimu je bila suprostavljena podijeljena oporba, koja bez iskustva zajedničkog otpora iz vremena prije Miloševića i prije otvaranja istočne Europe nije bila vjerodostojna. Ta osnovna konstelacija snaga očuvala se kroz masovne demonstracije u zimi 1996/1997. i kroz četiri rata koja je Srbija započela - sve do danas. Tek su misteriozna ubojstva uglednih predstavnika režima i pojava anarhističnih aktivista 'Otpora' koji su preuzeli funkciju otpora promijenili tradicionalni odnos vlasti-nemoći na relaciji režim- njegovi protivnici. Redove aparata zahvatio je strah čije blokirajuće djelovanje istodobno počinje slabiti spremnost osiromašenog stanovništva na pobunu. Milošević je tradicionalno reagirao na takve krize izazivanjem rata. No, ovaj put gotovo nema snage za tu opciju - poželi li je realizirati u jugoslavenskoj republici Crnoj Gori. Umjesto toga, Milošević gura Srbiju u unutrašnje izvanredno stanje. Nakon uspostave kontrole nad medijima vjerojatno će uslijediti preuzimanje gradskih uprava koje su danas u rukama oporbe. Time se Srbija vraća iz autoritarnog populizma u zaista totalitarnu diktaturu. G. 2000. Srbija se suočava sa sličnom situacijom s kakvom se jedno desetljeće ranije suočila nekadašnja Jugoslavija: ili će oporba iznuditi demokratsko otvaranje zemlje ili će izbiti rat - ovaj puta građanski rat među Srbima. 'Slobodane, ubij se i spasi Srbiju', glasi novi borbeni poklič aktivista Otpora, koji odražava upravo tu stvarnost. No, zasad su to samo riječi. Suparnički oporbeni vođe Vuk Drašković, čiji je SPO kontrolirao Studio B, i Zoran Đinđić, čija je Demokratska stranka sklona jalovim pozivima na prosvjede, opominju da treba sačuvati mir. 'Nijedna tv-postaja ni gradska uprava nisu vrijedne nijednog ljudskog života', izjavljuje Drašković. Njih dvojica namjeravaju otputovati u Moskvu i posjetiti Vladimira Putina koji rado šalje naoružane policajce u neovisne televizijske postaje. Posrijedi je diplomacija u funkciji eskapizma. Tim će potezom rasprava o prijetnji građanskog rata u Srbiji biti prebačena u Moskvu i Bruxelles dok će kolebljivi oporbeni vođe i dalje gajiti iluziju da će Miloševići za razliku od Ceausescuovih u Rumunjskoj predati vlast bez borbe. Neposredno prije vlastitog konačnog sloma srpska oporba još se uvijek više bori sama protiv sebe nego protiv Slobodana Miloševića. No, u međuvremenu su osobne taštine kao predmet sukoba ustupile mjesto nesumnjivo važnom pitanju: treba li izabrati baršunaste rukavice ili stisnute pesnice? U pitanju je cijena otpora", zaključuje Rolf Paasch.