DNEVNI PREGLED BR. 94 - 18. SVIBNJA 2000.

GLAS AMERIKE - VOA 17. V. 2000. Račan: Vlada se ne boji novih demonstracija. Prilog Linda Miliša. Zbog neslaganja s vladinom politikom hrvatska desnica priprijetila je novim demonstracijama. Optuživši Vladu da je u prvih sto dana 'pokazala da ne nudi ništa dobro hrvatskom narodu' i nazivajući je 'karikaturalnim servisom međunarodne zajednice' predsjednik Hrvatske stranke prava Anto Đapić najavio je nove prosvjede. Krajem prošloga tjedna u Kninu Đapić je rekao da će najveći prosvjed 'bez nasilja i blokada prometnica' biti u Zagrebu na Markovu trgu. Desničarska najava novog vala demonstracija dodatno dramatizira hrvatsku političku pozornicu nakon što je Marinko Liović, predsjednik HVIDRE i zastupnik HDZ-a u Županijskog domu Sabora, zaprijetio državnim udarom blokadom cesta u vrijeme turističke sezone. Protiveći se zakonima o obnovi i pravima manjina, desničari Vladu optužuju za privilegiranje Srba. Premijera Ivicu Račana ne plaše novi pokušaji destabilizacije Vlade koju vodi. = Ne plašimo se javnog izražavanja kritike i nemamo ništa protiv toga da se iznesu politička stajališta koja vlada ne dijeli. U demokratskoj državi to je normalno. Podrazumijeva se, dakako, da će u demokratskoj i pravnoj državi Vlada osigurati da se prijetnjama, ucjenama, rušilačkim potezima i destrukcijom u pitanje ne dovodi demokracija. Demonstracije nas ne zabrinjavaju, ali prijetnje koje se mogu čuti na štetu Hrvatske, mogu zabrinuti, ali one ne ugrožavaju samo ovu Vladu, ugrožavaju sve građane ove zemlje i državu u cjelini. Pretpostavljam da će oni koji su neodmjereni na jeziku ili najavama svog političkog djelovanja malo promisliti i o svojoj odgovornosti prema vlastitoj državi, kazao je premijer za Glas Amerike. Protiv vladinoga zakona o obnovi i prošlog tjedna u Saboru usvojenog Ustavnog zakona o manjinama je i HDZ čije interese, procjenjuju politički analitičari, zastupaju Liović i Đapić. Ne želeći ulaziti i u političku pozadinu ovog slučaja, premijer ističe kako je 'sigurno da se nekima ne sviđa otvaranje Hrvatske prema svijetu niti mogućnost da ova Vlada bude uspješna'. 'A ocjenjuju da bi Vlada to mogla biti pa ubrzavaju i ovaj oblik akcija protiv vladajuće politike. Logično je i da pojedinci koji su bili stopljeni i kriminalnim aspektima politike u proteklih deset godina pokušavaju izazvati gužvu i love u mutnom. Ti su pokušaji prepoznatljivi, a oni koji stoje iza njih podcjenjuju zrelost hrvatskog naroda', kazao je premijer Ivica Račan za Glas Amerike. (VOA) NJEMAČKI RADIO - RDW 17. V. 2000. Češki pisac Pavel Kohout zastupao je mišljenje da je pravilno diktaturama kao što je ona u Srbiji, ako je nužno, čak i raketama pokazati do kojih granica smiju ići, kako bi se zaštitila ljudska prava. Prema njemu, i novinari bi trebali zauzeti stavove kada se radi o očuvanju slobode medija, demokraciji i europskoj integraciji. No kako smatra znanstvenik za medije iz Marburga Karl Pruemm, zapadni su se mediji dali i previše nekritički instrumentalizirati argumentima NATO-a i njegovih političara. 'Solidarni vojni duh i zabranu iznošenja mišljenja' Pruemm predbacuje kako javno-pravnoj, tako i privatnoj televiziji. On konstatira kako se njemačka televizija koristila ratnom propagandom, i to time što je nedistancirano preuzimala filmski materijal NATO-a. Preuzimanje srpskih filmova s komentarima je doduše pridonijelo raskrinkavanju neprijateljske propagande, ali istodobno često prikrivalo vlastitu propagandu i interese. Nakon što je NATO u prvim danima intervencije dominirao u izvješćima, poslije nekog vremena mogla se promatrati promjena. Tada su na televiziji prevladavale slike izbjegličkog očaja, što je snažno utjecalo na emocije gledatelja. Pruemm je uz to uvjeren, da je rat njemačkim političarima poklonio medijsku pozornost kao nikada do sada. Tako se raspoloženje prema Schroederu popravilo, Scharping je zastupao, prema njegovim riječima, 'nenadmašivu vjerodostojnost NATO-a, a Joschka Fischer je stalno povlačio nedopustive historijske paralele', rekao je Pruemm. Analiza je kod novinara koji su 1999. vodili najvažnije posebne emisije naišla na protivljenje. Prije svega su Peter Frey iz ZDF-a, kao i Siegmund Gottlieb iz ARD-a, ali i reporteri koji su izvješćivali s lica mjesta, naglasili da su upozorili na teškoće nabavljanja snimaka i jednostranog prikazivanja kako od NATO-a, tako i propagande sa srpske strane, kao i brojnim diskusijama i razgovorima stručnjaka relativizirali i doveli u pitanje takvo izvješćivanje. Pruemm drži da je pogrešna teza da je vladajućim političarima ponuđen Forum, a da iscrpno izvještavanje o prognanicima nije imalo propagandni učinak. Naprotiv, to je prije upućivalo na neuspjeh akcija NATO-a. Pod motom 'promatranje iz drugog kuta', na Skupu reportera u Mainzu, oni su kritički raspravljali o izvještavanju iz jugoistočne Europe, kao i o problemima izvještavanja i ophođenju s propagandom u njihovim zemljama. Dubravko Kolendić, dopisnik njemačke novinske agencije DPA u Beogradu, izvijestio je kako je u Srbiji rat bio deset godina medijski pripreman. U kalkuliranu medijsku politiku Beograda ubrajalo se i emitiranje snimaka o razaranjima, koje su morale rabiti i brojni zapadni mediji jer je neovisno izvještavanje u Srbiji bilo onemogućeno. Kolendić je naglasio da su te slike bile prikazivane posebno u satelitskom programu za inozemstvo, dok se u Srbiji nisu mogle vidjeti. Kao primjer za manipulaciju medija u smislu Miloševićeve propagande, Kolendić je naveo ubojstvo kritičkog srpskog novinara Slavka Ćuruvije, koje je u medijima faktički dva tjedna prije bilo najavljeno. On također drži da je bombardiranje TV-zgrade u Beogradu od strane NATO-a, državna televizija sustavno provocirala. 'Samo dođite, čekamo vas', govorilo se tamo u to vrijeme. U vrijeme bombardiranja, režimski novinari već su davno bili na sigurnom, dodao je Kolendić. Takvim gotovo perfektnim instrumentaliziranjem medija, Milošević je dobio propagandni rat. Do tog rezultata u svakom slučaju dolazi Tassos Teloglou, koji je podnio izvještaj o izvješćivanju grčkih medija. Kako kaže, u Grčkoj je recepcija kosovskog rata prije svega bila određena protunatovskim držanjem većine stanovništva. Najvažnije grčke TV-postaje za vrijeme rata su mogle dobiti svoj vlastiti materijal iz Srbije i time postaviti kontrapunkt NATO-u. Za Bojka Vasiljeva iz bugarske televizije, kao izvor informacija postojao je kako kaže 'fatalni trokut' koji se sastojao od beogradske perspektive, bruxelleskog kuta gledanja i situacije u Albaniji i Makedoniji. Tako su, prema njegovim riječima, bugarski mediji pratili rat, a budući da su bugarski mediji, kako kaže Vasiljev, bili prema svemu skeptični, većinom je postignuta dobra ravnoteža između te tri perspektive. Norbert Winterstein, koji je bio zamjenik bivšeg opunomoćenika za Mostar, Hansa Koschnicka, iz svog djelovanja na licu mjesta došao je do zaključka kako su u regiji 'emocije činjenice', što utječe i na izvješćivanje. S druge strane, dodaje Winterstein, postoji velika razlika između doživljavanja situacije na licu mjesta i uglavnom mnogo više zastrašujuće realnosti kakvu ju prikazuju njemački mediji. Razlog tome je, kako smatra Winterstein, da svakodnevnica nema toliko draži i da su mnogi novinari izvještavali o suženom isječku iz realnog života. Iz tiska Komentatori u njemačkom tisku danas se pretežno bave unutarnjopolitičkim temama. Jedna od njih je najnovija analiza Organizacije za gospodarsku suradnju i razvitak OECD-a o stanju izobrazbe u 29 najvažnijih industrijskih zemalja. Njemačka je dobila prilično loše ocjene. 'Frankfurter Rundschau' procjenjuje da obrazovni sustav ostaje nefleksibilan i često dokazuje rezistenciju u odnosu na promjene u društvu. Mučna diskusija o kompjutorima na školama također je primjer, kao i trajno suprotstavljanje pedagoškoj skrbi izvan uskog vremena školske nastave. Nedostaje novac i otvorenost za novo - i oba nedostatka se međusobno pojačavaju. Neugodno je što sadržaji i vrijednosti obrazovanja na kraju krajeva postaju temom tek kad gospodarstvo pokaže zanimanje za određenu radnu snagu, naglašava 'Frankfurter Rundschau'. 'Offenburger Tageblatt' iznosi mišljenje da politička dalekovidnost pripada u Njemačkoj među robu kod koje vlada nestašica. Birokratski sitničari koji novac radije usmjeravaju u upravu nego na područja budućnosti, sve više dobivaju utjecaja. Njihovo je načelo štedjeti na krivom mjestu. Fatalni rezultat je da je Njemačka glede obrazovanja samo još prosječna i u usporedbi s drugim industrijskim zemljama ima premalo inženjera. A poboljšanje stanja se ne nazire, upozorava 'Offenburger Tageblatt'. Berlinski 'Die Welt' raščlanjuje uzroke tako alarmantnog stanja obrazovanja u Njemačkoj i piše da su razlozi toga lošeg stanja vrlo raznoliki. Oni sežu od nedostatka društvenog priznanja izuzetnim znanstvenim uspjesima do zapostavljanja prirodnih znanosti na školama. Svečani govori koji ističu veliko značenje znanosti za našu budućnost morali bi biti popraćeni djelima. Dalekosežne reforme potrebne su najprije u dječjim vrtićima i školama, naglašava 'Die Welt' iz Berlina. Bremenski 'Weser Kurier' bavi se problematikom dovođenja kompjutorskih stručnjaka u Njemačku, što je također posljedica propusta u obrazovanju i upozorava da ni sadašnje odredbe nisu prikladne za trajno rješavanje tog pitanja. U Sjedinjenim Državama programer iz Indije ima trajnu perspektivu, u Njemačkoj ne. U njemačkoj javnosti se pod 'zelenom kartom' ne samo podrazumijeva nešto sasvim drugo nego u Sjedinjenim Državama, nego taj pojam također zamagljuje nekoliko važnih spoznaja. Primjerice da Nijemci moraju nešto ponuditi, da bi stručnjaci došli k njima. Samo su puste želje da kompjutorski stručnjaci iz Indije stoje u redu na granicama. Postoji globalna konkurencija oko malobrojnih stručnjaka za informatičku tehniku i njemačko gospodarstvo nužno treba bolje polazne pozicije. Zašto bi strani stručnjak pomogao upravo Nijemcima da iziđu iz nezgodne situacije, ako mu tamo nakon pet godina prijeti izgon, pita 'Weser Kurier' iz Bremena. (RDW) BRITANSKI RADIO - BBC 17. V. 2000. Iz tiska Za većinu britanskih novina vijest za prvu stranicu svakako je bilo otvoreno neslaganje među nevladinim ministrima oko europske valute, odnosno eura. Jedan od ministara je, naime, otvoreno progovorio o tome kako nema načina da vlada zaštiti britanske izvoznike od posljedica jake funte ako se zemlja ne pridruži jedinstveno europskoj valuti. Time je, kako kaže jutrošnji 'The Guardian', ponovno izbilo na vidjelo nesuglasje unutar britanske vlade oko eura. Od ostalih britanskih tema gotovo da nema suglasnosti među ovdašnjim novinama što bi trebalo zaslužiti mjesto na prvoj stranici. Na vanjskopolitičkim stranicama kriza u Sierra Leone i dalje je najvažnija tema na koju su se bacila poznata pera iz balkanskih ratova. Janine di Giovanni javila se 'The Timesu' iz Freetowna pričom o sirotištu koje je organizirao stanoviti Gabriel Scott kojeg je u Sierra Leone doveo pustolovni duh i ljubav prema velikim i lijepim plažama. Tim Butcher iz 'The Daily Telegrapha' krenuo je u džunglu Sierra Leonea s izviđačkim jedinicama britanske vojske koje budno motre na kretanje pobunjenika. Prije dolaska u Sierra Leone neki od njih služili su na Kosovu. No, svi su morali kroz petotjednu obuku i potom selekciju s kojom se može usporediti samo obuka britanskih specijalaca. Nitko od njih ne podcjenjuje pobunjenike iz redova ujedinjene revolucionarne fronte, zaključuje Tim Butcher u jutrošnjem 'The Daily Telegraphu'. (BBC) INOZEMNI TISAK ITALIJA AVVENIRE 17. V. 2000. "Tako ću Hrvatsku odvesti u EU" "Zagreb. Hrvatsko proljeće ima suho lice Stipe Mesića, ex- nacionalista, bivšeg Tuđmanova druga, posljednjega predsjednika stare Jugoslavije i novoga predsjednika Republike Hrvatske. Mesić je naslijedio katastrofalno stanje. Izabran za predsjednika 7. veljače, nakon izbornog sloma nacionalističke stranke HDZ-a, mora u ruke društva vratiti dobra i imovinu koje su opljačkali privatne skupine i obitelji prošloga režima, ponovno sastaviti oskvrnute i izmanipulirane spise, očistiti vojsku od ratnih zločinaca. Mesić i socijaldemokratski predsjednik vlade Račan moraju oživiti nadu u jednoj uništenoj regiji, ponovno početi govoriti o demokraciji, prijateljstvu sa susjednim narodima. Mesić, građanski demokrat koji nastoji ostvariti promjene nakon dugog Tuđmanova 'kraljevanja', prima nas u velikoj rezidenciji koju je dao izgraditi Tito u četvrti Pantovčak, na periferiji Zagreba. 'Socijalistički prostori i arhitekture', kaže tajnica, ispričavajući se. Ovdje mora primati jer je predsjednička palača u gradu bila bombardirana; ovdje je nakratko, dok se ne namjesti manje raskošna i manja rezidencija. Njegov... službeni životopis završava sa: 'Posjeduje jedan stan s garažom u Zagrebu, vozi volkswagen golf'. Hrvatsko građansko društvo kao da se iskupljuje u ovom stručnjaku. - Predsjedniče, razgovarajmo o Vašem predzadnjem predsjednikovanju: posljednjim mjesecima Federativne Republike Jugoslavije. Je li se moglo izbjeći dugi rat u bivšoj Jugoslaviji? = Mogao se izbjeći samo pod jednim uvjetom i u jednom slučaju: da je međunarodna zajednica razmjestila svoje vojne snage na granicama, između Hrvatske i Srbije i između Bosne i Hercegovine i Srbije. Milošević je pripremio rat; slogan je bio 'svi Srbi u jednoj državi' a to je značilo pravo na osvajanje teritorija drugih. U taj su plan bili uključeni ratni zločini i zločini genocida. - U posljednjim danima Jugoslavije činili su se napori da se spasi što se može spasiti. Reformistički vođa Marković predložio je konfederaciju i druge mjere. Tko se tome usprotivio? = Marković je vjerovao da bi bio moguć konfederalni model, kome bi prethodio program stabilizacije. U tome je bio podupiran i od SAD- a. No Milošević nije želio nikakvu Jugoslaviju, ni konfederalnu ni federativnu. On je želio 'veliku Srbiju', etnički 'očišćenu'. Bio je siguran da pobjednik piše povijest i da će dobiti dio Bosne u podjeli Bosne i Hercegovine. - 'Gospodari rata', kaže se, su Tuđman, Milošević i Izetbegović. Govori li se pogrešno? = 'Gospodar rata' je bio Milošević. On je isplanirao rat i ostvario ga. Tuđman je bio 'naivan' jer je vjerovao da je Milošević sebi mogao napraviti 'veliku Srbiju' na račun Bosne i Hercegovine, i da bi u toj podjeli jedan dio Bosne i Hercegovine pripao i njemu. Izetbegović se branio počinivši samo jednu grešku: islamizaciju vojske. Bosna je uvijek bila multietnička i otpor srpskoj agresiji je bio multinacionalan; vojska Bosne je zadržala 12 posto Srba i 4 posto Hrvata; danas više nije tako. Izetbegović nije smio dopustiti da se vojska svede na čisto muslimansku vojnu snagu. Time je spriječio homogenizaciju svih Hercegovaca, svih Bosanaca Bosne i Hercegovine. - Je li istina da je pobunu krajinskih Srba, barem djelomice, diktirao strah od Republike Hrvatske u Tuđmanovo vrijeme, gdje srpska nacija više nije bila priznata? = To su priče za djecu. Srbi su u Ustavu spomenuti zajedno s drugim etničkim skupinama. Hrvati i te nacionalne manjine spomenuti su samo u preambuli Ustava. Prvi član hrvatskog Ustava kaže da je 'Hrvatska država svih njezinih građana'. To su sofizmi za opravdavanje Miloševićeve agresije. Jugoslavenska vojska svrstala se uz Miloševića, srpski građani Hrvatske koji su se pobunili vjerovali su da u miraz velikoj Srbiji mogu donijeti hrvatske teritorije s većinskim srpskim stanovništvom. - Vi kažete 'spremni smo ući u Europu', u Europsku uniju. Što bi dali i dobili? = Europska Unija će uključivati sve veći broj država. Europa će tako postati kontinent regija gdje će granice spajati umjesto da dijele različite nacije. Ono što Hrvatska želi europski su standardi: ljudska prava, građanska prava, pravna država, sloboda medija, prosječna razina životnoga standarda. - U nasljeđivanju režima HDZ-Tuđman, čini se da ste zatekli veliku korupciju unutar države, prisvajanje zajedničkih dobara od strane malobrojnih skupina i velikih obitelji? = Nastojimo naše zakonodavstvo prilagoditi onom europskom. Država mora funkcionirati kao pravna država. Kako bi to učinili trebamo pred suca dovesti sve slučajeve gdje je bilo zlouporabe. Moramo i želimo provesti reviziju cijele privatizacije. U 'privatizaciji' su zastranjenja i zloporabe prešle svaku granicu. - Glede Hercegovine Vi ste jasno kazali: ti građani su građani Republike Bosne i Hercegovine. No tamo svi još imaju hrvatsku putovnicu, i još glasuju i za hrvatske i za bosanske institucije... = Mi poštujemo zakone, no nastojat ćemo sve to vrlo brzo promijeniti. - Jeste li dali eksplicitne izjave o izvanrednim ubojstvima posljednjih mjeseci u Beogradu? = Ona nisu obračun u Miloševićevoj skupini, to je eliminacija od strane Miloševića neugodnih svjedoka. No bit će nemoguće sve ih ukloniti, mnogo je zločina, mnogo svjedoka. I zbog toga Milošević nema političku budućnost." Razgovor je vodio Piero del Giudice. CORRIERE DELLA SERA 17. V. 2000. Je li moguće napisati povijest Europe? "Jedna dosljednja vizija europske povijesti morala bi, po mojem mišljenju, biti temeljena na pet osnovnih načela. Na prvom mjestu nužno je postaviti se u jednu izvorno paneuropsku perspektivu, izbjegavajući usredotočiti pozornost samo na dio Kontinenta. Posebno bi trebalo izbjeći staru pristranu, neprikladnu i otvoreno uvrjedljivu shemu, takozvane 'zapadne civilizacije', utemeljenu na zamisli da je 'zapadno' istoznačnica za superiorno, a 'istočno' za inferiorno. Osim toga, treba napustiti egocentrični pojam da su 'Europa' i Europska unija ista stvar. Jedina realna shema europske povijesti je ona koja obuhvaća svaki dio Kontinenta: istok i zapad, sjever i jug, središte i periferiju. Na drugom mjestu treba preuzeti perspektivu utemljenu na jednakom poštivanju svih. U prošlosti je europska povijest bila pisana kao da su samo velike sile nešto značile. Stari model je često sličio na ne neku vrstu diplomatskog šahovskog turnira između ograničenog broja igrača: gotovo uvijek Engleske, Francuske i Njemačke, a katkada i Rusije i Španjolske. Sve ostale europske zemlje bile su samo pijuni. Jugoistočna Europa, osim toga, takozvana balkanska regija, bila je samo teren produžene igre međunarodnih sila nazvane 'istočno pitanje'. (...) Jedna paneuropska perspektiva pretpostavlja, eto trećeg načela, zanimanje ne samo za povijest sadašnjih zemalja članica Europske unije, nego i za onu potencijalnih novih članica. Posljedično, postoji određena žurnost da se produbi proučavanje novije povijesti i događaja zemalja koje su istaknule kandidaturu za članstvo u Europskoj uniji, počevši od onih središnje Europe, Poljske, Mađarske, Češke, koje će biti dio sljedećega kruga novih priključivanja. No što kazati o baltičkim zemljama koje su više od šezdeset godina bile neprirodno odvojene, bez svoje krivnje, od svojih europskih susjeda? Ili o bivšoj Jugoslaviji i općenito Balkanu? To što su europski političari bili zatečeni događajima u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu, pokazavši se potpuno nesposobnima djelotvorno reagirati, djelomice je posljedica njihova nepoznavanja osnova bosanske, hrvatske ili kosovarske povijesti. Jedan od najštetnijih stereotipa 'zapadne civilizacije' koji stalno primjenjuju znanstvenici društvenih znanosti lišeni ikakvog smisla za povijest je onaj koji u zapadnom svijetu pravi razliku između razvijene jezgre i jedne nepopravljivo i trajno zaostale periferije. Unatoč svih statističkih prosjeka i zemlje koje teoretski tvore najrazvijeniju jezgru Europe imaju unutar sebe bogate i siromašne regije. A to isto vrijedi i za periferiju. Uz to bih želio naglasiti da gospodarska zaostalost nije vječna. Jedna vizija perspektive europske povijesti mora, osim toga, to je četvrto načelo, uzeti u obzir probleme koji proizlaze iz trajnog naslijeđa imperijalizma i podvojenog odnosa prema Europi koji proizlazi iz tog naslijeđa. (...) Za zaključak, ne može se zaobići moralna dimenzija. Prečesto je europska povijest pisana s svrhom samoproslavljanja. Prečesto obožavatelji zapadne civilizacije samo hvale vrijednosti kršćanstva i demokracije, napretke znanstvenih i tehnoloških spoznaja, uspjehe na gospodarskom području. Po mojem mišljenju, trebalo bi malo više skromnosti. Ako je i istina da Europljani u svojoj prošlosti imaju mnogo razloga za ponos, isto tako je istina da je bilo i sramotnih epizoda. Europa ima i dugu povijest vjerskih nesnošljivosti, nacionalističkih mržnja i rasnih predrasuda. Fašizam i komunizam, dvije velike nevolje dvadestoga stoljeća, izmišljeni su u Europi; oba svjetska sukoba proistekla su iz europskih sporova", piše Norman Davies. NJEMAČKA DIE WELT 17. V. 2000. Brige oko Balkana? Ta imamo euro "Wolfgang Petritsch, visoki predstavnik EU za Bosnu i Hercegovinu, razmatra mogućnost uvođenja eura u jugoistočnu Europu: u tom će se slučaju zemlje te regije 'već osjećati bliže Europi', tvrdi Petritsch. Kakvu god nadu Petritsch gojio, njegova zamisao otkriva u potpunosti besmislenost vanjske politike Bruxellesa. Doduše, Berlin ima razloga za razmišljanje o euru na Balkanu budući da je njemačka marka u međuvremenu već postala glavno platežno sredstvo u toj regiji. No, postoji daleko više povoda za razmišljanje o politici EU prema Balkanu. Bezbroj taštih organizacija, sklonih paradi i međusobno preklapajućih djelokruga; monarhističke intervencije u unutarnju politiku; konferencije s nerazumljivim temama; na odlučujućem mjestu uvijek američki predstavnik koji određuje politiku - slika koju je nedavno skicirala zaklada Konrada Adenauera groteskna je. Tko će napokon nešto učiniti? Umjesto toga, utjehu bi trebao ponuditi euro. Hvala. Ta inicijativa neće ući u zapisnik. Sljedeći prijedlog, molim", ističe na kraju komentara Torsten Krauel. Petritsch: "Miloševićev sustav u završnoj fazi" List objavljuje interview s visokim predstavnikom međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Wolfgangom Petritschem. Tema razgovora: aktualna zbivanja u SRJ i njihov utjecaj na Bosnu i Hercegovinu. "Međunarodna zajednica suočava se na Balkanu s dvojbom: s jedne strane stabilizacija te regije nije moguća bez Srbije, a s druge okolne države prisiljavaju Zapad na konkretne poteze. No, austrijski diplomat Wolfgang Petritsch, visoki povjerenik za Bosnu i Hercegovinu, igra na kartu usisnog djelovanja napretka. S Petritschem je razgovarala Katja Ridderbusch. - Općinski izbori u Bosni pokazali su lagane promjene u političkom spektru. Pojavio se prijedlog o odgodi izbora kako bi ljudi dobili mogućnost da reagiraju na promjene u prvom redu u Hrvatskoj. = Dobro sam promislio o tom prijedlogu ali sam ipak zaključio da je bolje da se držimo određenog termina. Naime, demokracija podrazumijeva i predvidivost. Prividno samovoljna odluka međunarodne zajednice o otkazivanju izbora ne bi bila dobar znak. - Kakvu je pouku međunarodna zajednica izvukla iz Bosne - primjerice, u slučaju Kosova? = Ne tako veliku kakvu bismo priželjkivali, ali nešto je ipak naučila. U svakom slučaju, vojna operacija na Kosovu omogućila je povratak više od milijun izbjeglica nakon samo nekoliko tjedana. Bosna pak i pet godina nakon završetka rata bilježi više od milijun prognanika i izbjeglica jer na početku nisu poduzeti dovoljno konzekventni koraci u smjeru njihove repatrijacije. - Je li Balkan uopće moguće stabilizirati dok se u njegovu središtu nalazi Srbija kao krizno žarište? = Pakt za stabilnost obuhvaća i neprekidan sirenski zov u smjeru Beograda: ako se kod vas nešto promijeni, odmah ćemo vas prihvatiti u naš krug. Takav pristup izražava istodobno i dilemu međunarodne zajednice: bez Srbije zaista nije moguće na srednji rok stabilizirati ovu regiju. S druge pak strane ne možemo ostati pasivni. Moja teza glasi: Pakt za stabilnost treba biti produljen kako bi ljudi vidjeli da nismo usmjereni protiv Srba već protiv Miloševića. - Dosad ništa nije uspjelo slomiti Miloševićev režim - ni demonstracije, ni sankcije, ni rat, ni optužnica. Što napraviti? = Odluke ili promjene nije moguće provesti izvana - sve dok se u samoj zemlji ne pojave odgovarajući partneri. Ne možete ih sami uzgojiti - kad se napokon pojave, možete ih podupirati. Ta je metoda funkcionirala u Hrvatskoj gdje je oporba izradila vjerodostojan protuprojekt Tuđmanovu režimu. Moja kritika srpskoj oporbi glasi da ona nastupa miroljubivije, prozapadnije, ljubaznije ali da nema stvarne odgovore na ključna politička pitanja - Kosovo, nacionalizam, privrednu krizu. - Koliko je Milošević jak? = Ubojstva iz proteklih tjedana upućuju na napetosti u unutrašnjosti režima gdje je oružje zamijenilo argumet. To su jasni pokazatelji završne faze Miloševićeva sustava. - Koliko je jak utjecaj Karadžićeve klike u Bosni? = Na području faktične politike više nije velik. To je pokazalo uhićenje čvrstorukaša Krajišnika; prosvjeda gotovo i nije bilo. Drugačija je situacija na području simbola: sve dok Karadžić i Mladić ne budu uhićeni, međunarodnoj zajednici bit će teško uvjeriti ljude da pravna država transportira stvarne vrijednosti. Uhićenje te dvojice srpskih vođa strahovito je važno jer bi označilo kraj jedne tragedije. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 17. V. 2000. Zaboravljeni kandidati "'Vrata ostaju otvorena' - na te tri riječi računa devet europskih država. Riječ je o obećanju koje je NATO dao ostalim kandidatima nakon prijama Poljske, Češke i Mađarske. Prošla je godina dana i pokazuje se da su posrijedi vjerojatno najbolje čuvana otvorena vrata na svijetu. Nitko u NATO-u više ne govori o skorom novom krugu proširenja. Ta točka nije čak ni uvrštena u dnevni red zasjedanja ministara vanjskih poslova članica NATO-a, koje će sljedećega tjedna biti održano u Firenzi. Umjesto toga, predviđen je, primjerice, sastanak Vijeća Rusije i NATO-a. 'Proširenje nije tema aktualnog programa', izjavljuje i jedan od glasnogovornika njemačkog ministarstva vanjskih poslova u Berlinu. Na daleko višim mjestima na popisu prioriteta nalazi se po njemu čitav niz drugih pitanja - poput poboljšanja odnosa s Rusijom, razvoja europskog obrambenog identiteta (ESDI) i svađe oko američkih planova za uspostavu ograničenog sustava proturaketne obrane (NMD). Kandidatima - Albaniji, Bugarskoj, Estoniji, Latviji, Litvi, Rumunjskoj, Slovačkoj, Sloveniji i Makedoniji - nije promaklo da je interes za proširenje splasnuo. Zato nervoza raste posebno kod onih kandidata koji su procjenjivali da imaju dobre izglede za skori prijam. 'Nije toliko važno tko će biti primljen u sljedećem krugu proširenja - važnije je hoće li ga uopće biti', izjavio je nedavno estonski premijer Mart Laar tijekom posjeta glavnom gradu Slovačke Bratislavi. Ne bude li nitko drugi govorio o proširenju, namjeravaju to činiti bar sami kandidati. Litva je pozvala političare iz zemalja članica NATO-a kao i zemalja-kandidata da ovog četvrtka i petka posjete Vilnus kako bi raspravljali o 'ulozi NATO-a u sigurnosnom okružju u Europi koje je zahvaćeno promjenama'. Slovački premijer Mikulas Dzurinda namjerava pak premijere zemalja-kandidata okupiti 4. lipnja na summitu kandidata u Bratislavi. Po vlastitom tumačenju, Dzurinda želi da njegova zemlja zauzme poziciju 'motora daljnjeg širenja NATO-a'. Ta je namjera logična utoliko što se Slovačka iz više razloga mora naći u samoj jezgri novoga kruga proširenja. Dovoljan argument u prilog prijamu Slovačke jest pogled na zemljovid. Naime, nakon prijama Poljske, Mđarske i Češke, Slovačka je gotovo postala nešto nalik sigurnosno- političkom otoku u srednjoj Europi. Zato se spomenute susjedne zemlje posebno glasno zalažu za brz prijam Slovačke. 'Drugi krug proširenja nije moguć bez Slovačke', uporno tvrdi mađarski premijer Viktor Orban. Njegov angažman ima i svoj razlog: između ostalog, Mađari smatraju članstvo sjevernog susjeda u NATO-u i sigurnosnim jamstvom za mađarsku manjinu u Slovačkoj. U prvom krugu proširenja najvažniji argument protiv prijama Slovačke bio je Vladimir Mečiar. Naime, autoritarni stil vodstva toga populista diskvalificirao je Slovačku i kao kandidata za EU i kao kandidata za NATO. Zato Mečiarova smjena na izborima sada služi kao omiljeni i važan argument u prilog prijemu Slovačke. No, vlada u Bratislavi ne može se uzdati samo u njega. U svakom slučaju, u anketi, provedenoj u ožujku ove godine, 47 posto ispitanih Slovaka izjasnilo se protiv, a samo 42 posto za pristupanje zapadnom savezu. Loš image NATO-a u Slovačkoj zakašnjela je posljedica rata na Kosovu, zamjetna i u ostalim zemljama-kandidatima. Dok vlade podupiru angažman na Balkanu i preporučuju se NATO-u kao pouzdani partneri, rat je u stanovništvu uglavnom nailazio na odbijanje. Takav stav neće bitno promijeniti ni govori zahvale koje je glavni tajnik NATO-a George Robertson održao u zemljama poput Slovenije, Bugarske i Slovačke. Gotovo identičnim riječima Robertson je izrazio poštovanje zbog 'hrabre potpore', ali je ostao dužan jasna obećanja o prijamu. Upravo u jugoistočnoj Europi nade su bile daleko veće. Još prošle godine bugarski premijer Ivan Kostov sanjao je o mogućem pozivu u NATO već 2001. 'NATO-ove oružane snage ostat će na Kosovu dulje vrijeme i trebat će svu moguću logističku potporu. Nju pak najbolje može pružiti zemlja koja je članica NATO- a i nalazi se u neposrednoj blizini, u samoj regiji', izjavio je Kostov u interviewu za list. Taj se san raspršio poput mjehura od sapunice. U zapadnim metropolama realističnom ne smatraju čak ni pretpostavku o proširenju NATO-a 2002. godine. Takvo ponašanje posebno uznemiruje baltičke države. One strahuju da će pasti žrtvom politike dogovora s Rusijom koja bi trebala zatvoriti pukotine iz razdoblja rata na Kosovu. Uznemirenost na Baltiku izaziva i nova moskovska vojna doktrina, koja širenje NATO- a do granica Rusije proglašava prijetnjom. 'Ton tih ruskih deklaracija podsjeća na hladni rat', požalila se letonijska predsjednica Vaira Vike-Freiberga, nagovijestivši čak i mogućnost ruskog napada. Doduše, takvi uzbunjujući glasovi mogli bi se pokazati kontraproduktivnima. NATO se nalazi u složenom procesu preokreta i želi izbjeći nove sukobe s Rusijom. U taj se stav uklapa NATO-ova politika čekanja. Nema razloga za žurbu, tvrde u NATO-u. Napokon, kandidati se pripremaju za pristup ne samo posredstvom Partnerstva za mir već i uz pomoć 'plana rada članstva', napominju oni. Zato će se sve po mišljenju Bruxellesa moći odvijati jako brzo kada kucne pravi trenutak", prenosi na kraju članka Daniel Broessler. FRANCUSKA LE MONDE 17. V. 2000. Europska središnja banka i euro, stvar povjerenja "Poznato je da predsjednik Europske središnje banke (ESB) sve nadmašuje u spontanom ruganju. Ipak, Wim Duisenberg već nekoliko dana važe svoje riječi kako bi umirio 'europske građane koji se brinu zbog pada vrijednosti njihova novca'. U iznimno svečanom priopćenju, početkom svibnja, on je pokušao ukloniti 'sumnje' u vrijednost eura: 'Shvaćam zabrinutost' javnosti, ali ona može biti 'sigurna da će budućnost eura biti budućnost jake valute koja se temelji na stabilnosti cijena i snažnom gospodarstvu'. I zadnje objašnjenje: 'ESB pozorno prati tečaj eura'. Takva ozbiljnost ne odudara samo od opuštenog držanja predsjednika emisijske ustanove, ona napose pokazuje zbunjenost ESB-a pred pojavom koja izmiče njezinu nadzoru. Ta je zabrinutost to veća što kronična slabost europske valute sve više pritišće mladu ustanovu koja bi ju trebala nadzirati. Pošto je prve godine bez većih teškoća, zahvaljujući neobično niskoj inflaciji, uspio svladati zapreke na svom putu, ESB se zapravo sučelio s prvom krizom u svezi s pitanjem - i to nije najmanji paradoks - koje je dugo htio prikazivati u lijepom svjetlu. (...) Ipak, nagli pad eura postao je, nakon više mjeseci, pravi Damoklov mač za čuvare zajedničkog novca. Jesu li ovi potonji svjesni da će i o njima, htjeli oni to ili ne, suditi prema vanjskoj vrijednosti novca? Euroskeptici bi se mogli osjećati jači u svojoj borbi, dok ih je uvođenje eura u oduševljenju, prije šesnaest mjeseci, osudilo, čini se, na šutnju. Potvrđuju se britanske predrasude o monetarnoj uniji. Financijska tržišta sa svakim naletom groznice špekuliraju o tome da se ova ili ona zemlja više ne može vratiti natrag. Reakcije jednih i drugih gdjekad su na granici stvarnosti, ali moramo ustvrditi da međunarodno razočaranje eurom ima danas dvojake posljedice koje mogu potkopati i same temelje mlade ustanove. Prva se tiče povjerenja europskoga puka i financijskih tržišta u ESB. Slab euro slabi središnju banku i utječe na njezin ugled. Hans Tietmeyer, bivši predsjednik Bundesbanke i tvorac jedinstvenog novca, već je u kolovozu 1999. upozorio na prevelik pad vrijednosti valute. On je mogao oslabiti povjerenje njemačkog puka koji je odgojen na kultu jake njemačke marke, simbolu gospodarskog napretka zemlje čije je zajedničko sjećanje još obilježeno sablašću iz razdoblja velike inflacije. Stalno slabljenje eura sve više daje za pravo g. Tietmeyeru. G. Duisenberg se zabrinuo zbog te 'psihološke' strane. Jer to nepovjerenje sada pogađa i druge zemlje. Kakvo god bilo njegovo mišljenje o tome, ESB danas mora voditi računa o takvim prilikama. Zadaća je to teža, jer se tiče priopćenja koja dolaze iz banke, zbog kojih je doživjela žestoke osude. Druga je posljedica slabog eura izravnije povezana s monetarnom politikom koja je glavna zadaća ESB-a. Tečaj eura 'brine' ga toliko zato što on također pojačava pritisak na rast cijena, poskupljujući proizvode koji se uvoze za dolare. Zadnje povećanje tečaja ESB-a u četvrtak, 27. travnja, trebalo je ublažiti taj inflacijski učinak. Slab euro danas je bitan čimbenik za potvrdu strategije monetarne stege koja je započela u studenom 1999. (...) ESB koji je neovisan o političkoj vlasti, katkad u svezi s time žali zbog svoje institucionalne osamljenosti. Lionel Jospin pokrenuo je raspravu o jačanju Eura 11, mjesta dijaloga gdje se redovito sastaju ministri financija s područja eura i čelnici ESB-a. Neki se zalažu da se imenuje 'g. Euro'. G. Duisenberg želi zadržati svoju prednost. Nijemci se plaše odveć moćne političke protuteže monetarnoj vlasti. Pedeset godina nakon utemeljenja, ESB je jedino nadnacionalno tijelo Unije: slabost 'njezina' štićenika podsjeća da izgradnja Europe ne može ostati na tome", piše Philippe Ricard. Srednja Europa započinje novi krug privatizacija "Na jednoj strani France Telecom, čije dionice najviše kotiraju na Pariškoj burzi, ali čiji je glavni dioničar i dalje država, na drugoj, Telecom Italia, čisti proizvod potpune privatizacije koji je nakon javne ponude za kupnju (OPA) odmah promijenio vlasnika. Ova dva kandidata različitog profila bore se za nadzor nad poljskim telefonistom Telekomunikacja Polska SA (TPSA). Odluka bi mogla pasti već ovoga tjedna. Kao i TPSA, srednju je Europu zahvatio novi val privatizacija koji bi trebao zadovoljiti mjerila konkurentnosti nametnuta u sklopu proširenja Europske unije. Zainteresirana je većina zemalja na tom području, napose Poljska, čiji je predsjednik Aleksandar Kwasniewski koji je stigao u posjet Parizu, u ponedjeljak 15. svibnja izrazio želju da Poljska uđe u EU 2003. Privatizacija TPSA - čija će tranša od 35 posto u tijeku prijenosa donijeti četiri milijarde dolara - bit će najveći posao koji je ikad sklopljen u zemljama bivšeg SEV-a. Kandidatura France Telecoma svjedoči o sve većem zanimanju francuskih poduzeća koje su sa zakašnjenjem krenula u zauzeće istočne Europe, za to područje. Zemlje koje bi ubrzo trebale ući u EU (Mađarska, Republika Češka, Poljska, Rumunjska, Bugarska i Slovačka), a koje su francuske tvrtke dugo smatrale samo područjem za delociranje, danas se doživljavaju drugačije. S izgledima za proširenje, pristup poprima više trgovačke značajke. Francuska poduzeća žele biti prisutnija na tržištu koje će biti vrlo važno u novoj europskoj zajednici sa stotinu milijuna stanovnika. Prilike su se jako promijenile nakon pada Berlinskog zida 1989: razmjena između Francuske i istočne Europe u zadnjih je deset godina porasla više nego dvostruko. To područje čini 2,5 posto francuskog izvoza i 1,7 posto uvoza, što je jednako razmjeni s Latinskom Amerikom, ili s Japanom. (...) Francuska koja je prvi strani ulagač u Rumunjskoj - s tvrtkama Renault, Lafarge, Societe generale i France Telecom - u drugim je zemljama tek treća, iza Sjedinjenih Država i Njemačke, a nije prisutna u baltičkim zemljama. Novi val privatizacije za francuska je poduzeća zadnja prigoda da povećaju svoju nazočnost na područjima kao što je ugostiteljstvo, prijevoz, energija i telekomunikacije. (...) Nakon prvih privatizacija početkom 90-ih, istočne su zemlje stekle iskustvo. Svjesne vrijednosti pristupa na svoje tržište, one više nisu u iskušenju da rasprodaju obiteljski nakit kada nakita ima. Treba voditi računa o industrijskim i socijalnim programima kandidata, kao i o cijeni prodaje. U Poljskoj, France Telecom vraća se u drugi krug privatizacije TPSA, nakon prve procedure u kojoj je njegova ponuda ocijenjena nedovoljnom", piše Anne-Marie Rocco. Lionel Jospin: petogodišnji predsjednički mandat do 2002. "Morat ćemo se na to naviknuti. Petogodišnji predsjednički mandat u javnosti se doživljava kao dug kazališni komad s više činova i prizora. Dne 16. svibnja, prizor će se odigrati u Narodnoj skupštini. Dekor je polukružna dvorana palače Bourbon, gdje će se održati sjednica na kojoj će vlada odgovarati na pitanja. Na klupama, zastupnici očekuju taj trenutak, a nakon komunista, red je na UDF-u (Savez za demokraciju, stranka bivšeg predsjednika Republike Valeryja Giscarda d'Estainga, op. prev.). 'Riječ ima Valery Giscard d'Estaing...' Bivši predsjednik Republike ustaje i približava se mikrofonu: 'Moje je pitanje upućeno premijeru...' Kao što su se dogovorili nakon više telefonskih razgovora, g. Giscard d'Estaing pita g. Jospina što dalje namjerava poduzeti u svezi s prijedlogom zakona o skraćenju predsjedničkog mandata sa sedam na pet godina. Pita ga hoće li dopustiti da se završi parlamentarna procedura. Pitanje je dovoljno nejasno da ne bi g. Jospina stavilo u nepriliku. Premijerov je odgovor spreman, i svaka je riječ dobro odvagnuta. On zna da ga u tom času u Elizejskoj palači pozorno slušaju pred televizorom. Prvi put, premijeru je pružena prigoda da se javno očituje o petogodišnjem predsjedničkom mandatu, da napomene kako mu je sklon, kao i da je to bio još 1995., za razliku od državnog poglavara. U slučaju da ovaj promijeni mišljenje, on će očito biti spreman da parlamentu podnese prijedlog ustavnog zakona 'uime' Jacquesa Chiraca. 'Politički uvjeti' koji bi trebali osigurati uspjeh takve reforme 'do 2002.', sada su 'stvoreni', misli g. Jospin. Premijer za sada ne želi ići dalje. On o tom pitanju nije razgovarao s Predsjednikom nakon njihova zadnjeg susreta u četiri oka 10. svibnja, kada se o petogodišnjem mandatu razgovaralo na prijedlog g. Chiraca. U utorak ujutro, na uobičajenom doručku sa socijalističkim čelnicima u Matignonu, g. Jospin je uostalom zatražio od predsjednika socijalističke skupine Jean-Marca Ayraulta da ne proširuje pitanje g. Giscarda d'Estainga. Naime, u ovom času bilo bi preuranjeno iznositi pojedinosti. On je bio zadovoljan razvojem Komunističke stranke čiji glavni tajnik Robert Hue više ne odbacuje zamisao o petogodišnjem mandatu. Istodobno je g. Chirac u Elizejskoj palači primio čelnike RPR-a (Savez za republiku, stranka Jacquesa Chiraca, op. prev.). (...) Predsjednik već tjedan dana prima pravnike i političke čelnike. Većina oporbenih čelnika i bivših premijera iz desnice već je razgovarala s Predsjednikom koji želi prvo uvjeriti jedne i druge da se reforma Ustava treba ticati samo duljine predsjedničkog mandata. Raymond Barre, koji je 10. svibnja bio pozvan na doručak u Elizejskoj palači, odmah je rekao Predsjedniku da je on protiv takve reforme i da će reći 'ne' svakom prijedlogu o petogodišnjem mandatu. Gradonačelnik Lyona, koji je bio gost Francea 3, rugao se 'neočekivanom konsenzusu o petogodišnjem mandatu koji je nadahnut oportunizmom', napominjući kako se 'tim pitanjem treba ozbiljnije baviti'. (...) Zbog tako različitih mišljenja, g. Chirac je odlučio da će biti oprezan prije nego se javno očituje. On je još prije nekoliko dana razmišljao da osnuje stručno povjerenstvo za to pitanje koje bi uglavnom činili stručnjaci za Ustav. Čini se da su ga politički sugovornici i nekolicina savjetnika uvjerili da odustane od toga. G. Chiracu je bolje da svoju sudbinu ne povjerava stručnom povjerenstvu za koje se nikada ne zna kakve još prijedloge može iznijeti, istaknuli su. Sljedeći je čin u srijedu, u 10 sati, na susretu u četiri oka između g. Chiraca i g. Jospina", pišu Raphaelle Bacque i Pascale-Robert Diard. SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 17. V. 2000. Nedavni potezi Moskve govore o prisnijim odnosima s Beogradom "Rusija je prošloga tjedna poduzela odlučne korake da učvrsti odnose s Jugoslavijom, službeno pružajući dobrodošlicu osumnjičeniku za ratne zločine i pristajući da osigura zajmove Miloševićevoj vladi", piše Daniel Williams. "Događaji su pokazali spremnost predsjednika Putina da aktivno potkapa zapadnu politiku Miloševićeve izolacije. Dalje, posjet beogradskog ministra obrane, generala Dragoljuba Ojdanića, govori da Rusija odbacuje optužnice koje je protiv njega i drugih jugoslavenskih dužnosnika, uključujući i Miloševića, podigao UN- ov sud za ratne zločine. General Ojdanić posjetio je Rusiju prošloga tjedna, na dan Putinove inauguracije. On je pribivao komemoraciji povodom obljetnice Drugoga svjetskog rata i razgovarao s ruskim ministrom obrane maršalom Igorom Sergejevom, i čelnikom glavnoga stožera, general- pukovnikom Anatolijem Kvašninom. Rusija je, kao stalni član UN-ova Vijeća sigurnosti, bila obvezna pritvoriti Ojdanića kao osumnjičenika za ratne zločine. Umjesto toga, general Ojdanić slobodno se kretao i promatrao paradu ratnih veterana na Crvenom trgu. Vijesti o posjetu stigle su tek pošto je Ojdanić otišao iz Rusije. Agencija Itar-Tass istaknula je prijateljski ton službenog sastanka o 'suradnji na vojnom polju'. General Ojdanić bio je zapovjednik glavnog stožera za kosovskoga rata i stoga se smatra odgovornim za barem sedam pokolja civila, prema međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju. 'Tužiteljstvo je uznemireno zbog tih vijesti, koje govore da je Ojdanić, osoba koju je sud optužio, možda posjetio Rusiju a da nikakvi koraci nisu poduzeti da ga se uhiti' rekao je Paul Risley, glasnogovornik suda. (...) U četvrtak su novinarska pitanja o Ojdanićevu posjetu izazvala zbrkane odgovore ruskih ministarstava i Kremlja. Igor Šjogolev, Predsjednikov glasnogovornik, rekao je da Putinov ured s tim 'nije imao veze'. 'Nikad se ne bavimo pozivima na toj razini', rekao je Šjogolev. 'Ne mogu komentirati zašto Ojdanić nije pritvoren. Obratite se ministarstvu vanjskih poslova.' Anatolij Kkobzev, glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova, rekao je da 'nije imao informacija' o tome tko je pozvao generala Ojdanića. 'Ne znam zašto nije bio uhićen ili pritvoren. Koliko ja znam, on je na popisu osumnjičenih. Ne mogu reći zašto nije pritvoren', rekao je Kobzev. 'Pokušajte u ministarstvu obrane.' U ministarstvu obrane, Vjačeslav Sedov, glasnogovornik, zastao je dvadesetak sekundi i zatim odgovorio: 'Pozvan ili ne? Mogu samo potvrditi da je Ojdanić bio u Moskvi od 7. do 12. svibnja. Ne znam tko ga je pozvao.' Na kraju dvodnevnoga posjeta Moskvi, u utorak, jugoslavenski je ministar vanjskih poslova, Živadin Jovanović, pohvalio 'suradnju' dviju zemalja. Rusija je odobrila Beogradu 102 milijuna dolara zajma i najavila da će zemlji prodati naftu u vrijednosti od 32 milijuna dolara. Putinova politika u skladu je s ruskim službenim raspoloženjem prema Jugoslaviji i NATO-ovu ratu na Kosovu. (...) Moskva smatra da su optužbe za ratne zločine protiv Beograda politički motivirane." Njemački sindikati pokazuju novu prilagodljivost "Najveći njemački sindikat, izmučen opadanjem članstva i ideološkim prepirkama, kaže da je spreman olabaviti kruti sustav kolektivnih pregovora", piše John Schmid. "Kao velik znak prilagodbe, sindikat IG Metall služio se posljednjih dana upadljivo otvorenim jezikom, pozvavši svoje članove da 'bez tabua' rasprave buduće prioritete i da privuku mlađi naraštaj. Juergen Peters, potpredsjednik sindikata, u ponedjeljak je spomenuo jedan od tih tabua, rekavši da je IG Metall spreman raspravljati o 'reformama' svog sustava univerzalnih plaća. Peters je rekao da je sindikat spreman raspravljati o većim razlikama plaća po regijama i klauzulama isključenja za kompanije koje si ne mogu priuštiti sudjelovanje, ali je ustrajao da se pregovori o plaćama moraju nastaviti na državnoj osnovi. Ti su običaji desetljećima bili stupovi zapadnonjemačkoga modela kapitalizma utemeljenog na konsenzusu. Poslodavci već dugo napadaju univerzalni sustav plaćanja, govoreći da on tjera ulaganja. (...) A također se tvrdi da je nezaposlenost mladih ljudi zbog tog visoka, jer sprječava stvaranje slabo plaćenih poslova prikladnih za ulazak u svijet rada. Zbog prkosa nekih istočnonjemačkih kompanija koje odbijaju da im plaće nalažu zapadni sindikati, nekad snažan sustav plaća opada od ujedinjenja. No poziv sindikata na unutarnju raspravu upadljivo je javno priznanje moguće spremnosti da se taj trend opravda. 'Naša rasprava o budućnosti mora imati društvenog i političkog utjecaja, no također mora biti usmjerena na promjene unutar sindikata', rekao je prošloga tjedna predsjednik IG Metalla Klaus Zwickel. (...) Moguća promjena priključuje se drugim znakovima promjene u njemačkom poslovnom ozračju. Kancelar Gerhard Schroeder u ponedjeljak je rekao da će najnoviju izbornu pobjedu svoje stranke iskoristiti kako bi požurio reformu poreznog i mirovinskog sustava. No nije izvjesno hoće li članovi sindikata, naviknuti na sustav koji omogućava duže odmore i više plaće, prihvatiti promjenu. Neki promatrači kažu da je IG Metall izgubio osjećaj solidarnosti, kao i zajedničku predodžbu o svojim ciljevima. 'Sindikat više nije jednolik blok, kao što je bilo prije ujedinjenja, kad se mogao uvjerljivo boriti za kraći radni tjedan', rekao je Wolfgang Gollub, glasnogovornik saveza poslodavaca Gesamtmetall, koji se već desetljećima nalazi na suprotnoj strani pregovaračkoga stola. (...)'IG Metall stalno gubi članove, posebno u posljednje dvije godine', rekao je čelnik međunarodnog odjela IG Metalla. "Gotovo nitko u grani informacijske tehnologije ne želi ući u sindikat', rekao je Thierron. 'Tradicionalne industrije, poput automobilske i brodograđevne, prolaze kroz racionalizaciju; manje radnika obavlja više posla. Većina radnika sad više nisu manualni, a tradicionalno mi nismo njihovi predstavnici. Kako izići iz te dileme?'" LOS ANGELES TIMES 17. V. 2000. Liberali bjesne na onog koji stvara poslove "Ovog smo tjedna svjedoci ironije u gospodarskom kabuki dramskom plesu, u kojem Alan Greenspan povisuje kamatne stope, a liberali staroga kova bjesne da predsjednik američke središnje banke oštećuje radnike na zapovijed rojalista s Wall Streeta, koji žele ukroćenu inflaciju. Kritici Banke krivo tumače posao američke središnje banke, do te mjere da nisu svjesni da bi Greenspanu trebali zahvaljivati jer je spustio stopu nezaposlenosti na iznenađujućih 3,9%", piše Matthew Miller. "Najbolji je pokazatelj zbunjenosti takvih kritičara jednostavan: oni nikad nisu poduprli nijedno povećanje kamatnih stopa. One koji napadaju Banku istom oštrinom, bez obzira je li nezaposlenost iznad 8% ili ispod 4%, nije lako shvatiti ozbiljno. I demokratski i republikanski imenovani službenici američke središnje banke znaju da je njihova zadaća poticati 'maksimalni održivi rast.' Pod održivim se rastom smatra rast dosljedan postupnoj ekspanziji proizvodnih mogućnosti gospodarstva - ne rast koji je umjetno potaknut tiskanjem novca. Tu smo već bili. Dvoznamenkasta inflacija iz razdoblja Cartera, nakon koje je slijedila bolna recesija koju je početkom osamdesetih stvorio predsjednik Banke Paul Volcker kako bi istjerao inflacijskog demona, upravo je ono što Banka sad hoće izbjeći. To ne znači da je to lako. (...) Središnja banka uspoređuje dugoročni 'potencijal' rasta gospodarstva - dostižan ako radnici, pogoni i oprema rade punom parom - s trenutačnim stvarnim rastom. Ako, u žargonu Banke, gospodarstvo 'nadmašuje' svoj potencijal, višak potražnje sudara se s ograničenjima mogućnosti na tržištu, i poslodavci se suočavaju s nedostatkom radne snage. Posljedica? Rast plaća i cijena koji remete gospodarstvo. Pitanje je, naravno: koja je potencijalna stopa rasta? Svi se slažu da je ona funkcija dviju stvari: rasta radne snage (nešto preko 1% godišnje) i rasta produktivnosti, odnosno ukupnog proizvoda po radniku. Produktivnost je, zahvaljujući tehnološkom napretku, velika. To znači da se potencijalni rast možda pomaknuo od svoje stare gornje granice od 2,5% godišnje do 3,5% ili više. Stara 'ograničenja brzine', po kojima se stopa nezaposlenosti ispod 5,5% ili 6% smatra pouzdanim predskazivačem inflacije, više ne vrijede. No evo kvake: nitko ne zna koliko nisko nezaposlenost smije otići u ovom novom razdoblju, a da ne potakne inflaciju. (...) Greenspanov uspjeh u puštanju da nezaposlenost potone do rekordno niske razine u posljednjih 30 godina, 3,9%, izvukao je više od 2 milijuna nekvalificiranih radnika na tržište rada. Ti ljudi imaju priliku osposobiti se radom i napredovati do srednjeg stupnja. Može se reći da je to najdjelotvornija socijalna politika Clintonova mandata. Greenspan nije toliko naivan da bi za svoj trud očekivao srdačnu zahvalu ljevice. No prosvijećeni liberali mogli bi se barem suzdržati od napada na njega. Na posljetku, s uskomešanim pokazateljima inflacije i rastom u posljednja dva kvartala pri 7,3% i 5,4% (mnogo više od bilo čijih predviđanja potencijala novog gospodarstva), povećanje kamata čini se tek razboritim. Zasigurno, liberali su u pravu kad viču da raskorak između bogatih i siromašnih i dalje raste, i da mnogi od poslova stvorenih u toj dugačkoj ekspanziji ne pokrivaju životne potrebe. No Greenspan na to ne može utjecati. Malo ekonomske pismenosti daleko bi odvelo ljevicu i usmjerilo bijes liberala prema Alu Goreu, jer nije predložio ambicioznije korake za borbu protiv tih stvarnih problema." AUSTRIJA DIE PRESSE 17. V. 2000. Od Tuđmanova režima do zapadne demokracije: forsirani marš Hrvatske u Europu U redakcijskom izvješću list najavljuje simpozij o munjevitim promjenama u Hrvatskoj, koji će u četvrtak i petak biti održan u Grazu. "Vrtoglavi tempo kojim se Hrvatska uspjela transformirati za čak manje od pola godine impresionira promatrače u cijeloj Europi: naime, nakon smrti predsjednika, parlamentarnih i predsjedničkih izbora, održanih početkom ove godine, ta je zemlja na jugoistoku Europe velikom brzinom prešla put od u velikoj mjeri totalitarne i nacionalističke Tuđmanove države do demokracije zapadnog tipa, približivši se time zapadnoj Europi. Suradnja Zagreba s haaškim sudom za ratne zločince, obustava financijske potpore separatizmu nacionalističkih Hrvata u Bosni i Hercegovini, jačanje prava Srba u Hrvatskoj, popraćeno nastojanjima usmjerenim na povratak izbjeglica u krajinu, istodobno su i prvi jasni znakovi novog vodstva da je Hrvatska čvrsto odlučila stvoriti pretpostavke za skorašnje članstvo u EU i NATO-u. 'Hrvatska u Europi - mogućnosti i prilike za suradnju' glasi stoga i naziv znanstvenoga simpozija koji će sutra, u četvrtak, i u petak biti održan u glavnom gradu Štajerske Grazu. Na toj manifestaciji, koju organizira austrijsko- hrvatsko društvo u suradnji s listom Die Presse, hrvatski ministri, visoki predstavnici EU, gospodarstvenici, diplomati i stručnjaci iz Austrije i Hrvatske raspravljat će o suradnji i integraciji Hrvatske u Europu na području politike, gospodarstva, financija, medija, prometa, znanosti, turizma i kulture", istaknuto je na kraju izvješća. Srbija: strah oporbe od Miloševićevog pada "Srbija je izolirana. Sve više mladih ljudi napušta zemlju u kojoj se gospodarsko stanje sve više pogoršava. Nezadovoljstvo raste. Neovisne medije muče, kritičare režima uhićuju, politička ubojstva i kriminal pripadaju svakidašnjici. Unatoč tomu, promjena režima nije na vidiku. Prosvjedno okupljanje u Beogradu, u ponedjeljak je opet pokazalo apatiju stanovnika jugoslavenskoga glavnoga grada. Svi su važniji oporbeni vođe poput Vuka Draškovića, Zorana Đinđića, Vladana Batića, Vuka Obradovića, Momčila Perišića i vođe kosovskih Srba Momčila Trajkovića ipak sudjelovali na skupu. Unatoč tomu, na prosvjedu se pojavilo tek 20 tisuća ljudi. Izjava oporbe da u glavni grad nije mogla dovesti svoje pristaše iz drugih dijelova Srbije, nespretan je pokušaj odgovora na minimalan odaziv. Oporbeni vođe ni sada nemaju jasan koncept i čini se da se boje boriti protiv Miloševićeva režima svim sredstvima. Jednostavno ne uspijevaju za sebe mobilizirati stanovništvo koje je po svim ispitivanjima mišljenja, više od 70 posto protiv režima. Poslije razočaranja mnogim prosvjedima za proteklih deset godina, koji svi zajedno ništa nisu postigli, ljudi ne žele više svoju energiju rasipati na prosvjede koji se čine nekorisnima. Oporba pokušava pokazati jedinstvo, no stalno se pojavljuju vijesti o uzajamnim neprijateljstvima njezinih vođa. U općinama u kojima vlada oporba, nepotizam i korupcija jednako su na dnevnom redu kao u općinama pod nadzorom režima. Mnogi čelni političari velikih oporbenih stranaka dobro žive: voze skupe automobile, imaju dovojno novca. Neki od njih proveli su proteklih godina više vremena na putovanjima po inozemstvu, koja politički nisu ništa donijela, nego što su se u Srbiji obračunavali s rješavanjem problema u zemlji. Stanovništvo takvoj oporbi više ne daruje povjerenje. Osim toga, uhićenja i tako zvani 'informativni razgovori' policije s protivnicima režima šire strah. Pod geslom 'Bolje uživati u sadašnjem životu, nego provesti godine u zatvoru', mnogi su oporbenjaci ustuknuli od opasnih političkih akcija. Golemi otpor protiv režima trenutačno dolazi od skupine 'Otpor'. Osnovan kao studentski pokret, 'Otpor' prerasta u veliku organizaciju otpora kojoj se priključuje sve više poznatih osoba iz srpske javnosti. Režim u aktivistima 'Otpora' koji često nisu stariji od 20 godina, vidi prijetnju i reagira s uhićenjima. Samo u ponedjeljak opet je uhićeno 20 aktivista 'Otpora'. Policija ih optužuje da su upleteni u ubojstvo šefa socijalista iz Vojvodine, Miloševićeva čovjeka od povjerenja Boška Peroševića. No 'Otpor' je još preslab da bi uistinu razvlastio Miloševića. Osim toga, teško je zamisliti da bi jugoslavenski Predsjednik mirnim putem mogao biti potisnut s vlasti. To bi značilo da bi protivnici režima trebali biti pripremljeni i na ozbiljnu borbu. No u Srbiji do sada nitko nije pokazao da je na to spreman. Oporba se mora boriti i protiv propagandne mašinerije režima. Državna televizija svake večeri emitira izvješće o 'jedinstvu naroda i vodstva u obrani zemlje od fašističkih NATO-ovih snaga i njihovih suradnika u Srbiji'. Osim toga, vlada je pokrenula akciju za izgradnju sto tisuća stanova za mlade obitelji i za pripadnike vojske i policije. Desetci tisuća poslovnih ljudi u Miloševićevu sustavu vrlo dobro zarađuju. Stoga i nisu zainteresirani za političke promjene u Srbiji" - piše Oliver Vujović. SALZBURGER NACHRICHTEN 17. V. 2000. Početak Miloševićeva kraja "Kraj Miloševićeva režima često je prorican, ali beogradski autokrat još uspijeva zadržati vlast. No, ako nas svi pokazatelji ne varaju, odluka o sudbini posljednjega europskog vladara iz komunističkog razdoblja primakla se opipljivo blizu. U tom kontekstu valja spomenuti tajanstvena ubojstva Miloševićevih pouzdanika proteklih mjeseci. Vjerojatno je njihov motiv manje politika a više 'obračun' u mafijaškom okruženju kruga bliskog vlasti. No, smrtonosni teroristički napadi u najmanju su ruku pokazatelj da je Beograd izgubio kontrolu. Ako pak - kao što spekuliraju neki promatrači - iza ubojstava stoji sam režim, to je još jedan znak nervoze na jednoj i razlog za paniku na drugoj strani. Nakon petog javnog 'smaknuća' samo u ovoj godini nijedan namjesnik Slobodana Miloševića ne može se više osjećati sigurno. Neki pokazatelji upućuju na zaključak da Milošević više ne nadzire dijelove svog represivnog aparata. Čini se da se neki vazali pripremaju za razdoblje nakon njegova odlaska. Jugoslavenski Predsjednik pritiješnjen je leđima uza zid. Manevarski prostor velikog taktičara sveden je gotovo na nulu. Novi sukob u Crnoj Gori samo bi ubrzao dogledni kraj njegove vladavine. Milošević ne može dati ostavku jer bi u tom slučaju morao strahovati od kaznenog progona pred haaškim sudom za ratne zločince. Ne može više prihvatiti ni rizik izbora jer čak ni opća manipulacija ne bi mogla spriječiti poraz njegovih socijalista i ostalih partnera. G. 2001. ističe njegov predsjednički mandat. Tada će Miloševiću preostati još samo mogućnost mijenjanja ustava odnosno traženja utočišta u otvorenoj diktaturi. Milošević može vladati sve dok se njegov narod boji njega i njegovih policajaca. No, čini se da strah među stanovništvom uzmiče pred bijedom u zemlji. Nitko se više ne usuđuje vjerovati u promjenu vlasti bez prolijevanja krvi. Takvo stanje trajalo je tako dugo između ostalog i zato što posvađana oporba nije dosada ponudila uvjerljive alternative. Miloševićev eventualni pad neće uslijediti zahvaljujući oporbi već unatoč njoj. Proteklih deset godina oporbene vođe pokazale su se najboljim saveznicima režima. Simpatizeri studentskog pokreta Otpor drugog su formata. Oni ne teže vlasti ni privilegijama. Mlada srpska generacija bori se za budućnost u vlastitoj domovini", ističe na kraju komentara Stephan Israel.