RDW 17.5. MEDIJI U KOSOVSKOM RATU

NJEMAČKI RADIO - RDW 17. V. 2000. Češki pisac Pavel Kohout zastupao je mišljenje da je pravilno diktaturama kao što je ona u Srbiji, ako je nužno, čak i raketama pokazati do kojih granica smiju ići, kako bi se zaštitila ljudska prava. Prema njemu, i novinari bi trebali zauzeti stavove kada se radi o očuvanju slobode medija, demokraciji i europskoj integraciji. No kako smatra znanstvenik za medije iz Marburga Karl Pruemm, zapadni su se mediji dali i previše nekritički instrumentalizirati argumentima NATO-a i njegovih političara. 'Solidarni vojni duh i zabranu iznošenja mišljenja' Pruemm predbacuje kako javno-pravnoj, tako i privatnoj televiziji. On konstatira kako se njemačka televizija koristila ratnom propagandom, i to time što je nedistancirano preuzimala filmski materijal NATO-a. Preuzimanje srpskih filmova s komentarima je doduše pridonijelo raskrinkavanju neprijateljske propagande, ali istodobno često prikrivalo vlastitu propagandu i interese. Nakon što je NATO u prvim danima intervencije dominirao u izvješćima, poslije nekog vremena mogla se promatrati promjena. Tada su na televiziji prevladavale slike izbjegličkog očaja, što je snažno utjecalo na emocije gledatelja. Pruemm je uz to uvjeren, da je rat njemačkim političarima poklonio medijsku pozornost kao nikada do sada. Tako se raspoloženje prema Schroederu popravilo, Scharping je zastupao, prema njegovim riječima, 'nenadmašivu vjerodostojnost NATO-a, a Joschka Fischer je stalno povlačio nedopustive historijske paralele', rekao je Pruemm. Analiza je kod novinara koji su 1999. vodili najvažnije posebne emisije naišla na protivljenje. Prije svega su Peter Frey iz ZDF-a, kao i Siegmund Gottlieb iz ARD-a, ali i reporteri koji su izvješćivali s lica mjesta, naglasili da su upozorili na teškoće nabavljanja snimaka i jednostranog prikazivanja kako od NATO-a, tako i propagande sa srpske strane, kao i brojnim diskusijama i razgovorima stručnjaka relativizirali i doveli u pitanje takvo izvješćivanje. Pruemm drži da je pogrešna teza da je vladajućim političarima ponuđen Forum, a da iscrpno izvještavanje o prognanicima nije imalo propagandni učinak. Naprotiv, to je prije upućivalo na neuspjeh akcija NATO-a. Pod motom 'promatranje iz drugog kuta', na Skupu reportera u Mainzu, oni su kritički raspravljali o izvještavanju iz jugoistočne Europe, kao i o problemima izvještavanja i ophođenju s propagandom u njihovim zemljama. Dubravko Kolendić, dopisnik njemačke novinske agencije DPA u Beogradu, izvijestio je kako je u Srbiji rat bio deset godina medijski pripreman. U kalkuliranu medijsku politiku Beograda ubrajalo se i emitiranje snimaka o razaranjima, koje su morale rabiti i brojni zapadni mediji jer je neovisno izvještavanje u Srbiji bilo onemogućeno. Kolendić je naglasio da su te slike bile prikazivane posebno u satelitskom programu za inozemstvo, dok se u Srbiji nisu mogle vidjeti. Kao primjer za manipulaciju medija u smislu Miloševićeve propagande, Kolendić je naveo ubojstvo kritičkog srpskog novinara Slavka Ćuruvije, koje je u medijima faktički dva tjedna prije bilo najavljeno. On također drži da je bombardiranje TV-zgrade u Beogradu od strane NATO-a, državna televizija sustavno provocirala. 'Samo dođite, čekamo vas', govorilo se tamo u to vrijeme. U vrijeme bombardiranja, režimski novinari već su davno bili na sigurnom, dodao je Kolendić. Takvim gotovo perfektnim instrumentaliziranjem medija, Milošević je dobio propagandni rat. Do tog rezultata u svakom slučaju dolazi Tassos Teloglou, koji je podnio izvještaj o izvješćivanju grčkih medija. Kako kaže, u Grčkoj je recepcija kosovskog rata prije svega bila određena protunatovskim držanjem većine stanovništva. Najvažnije grčke TV-postaje za vrijeme rata su mogle dobiti svoj vlastiti materijal iz Srbije i time postaviti kontrapunkt NATO-u. Za Bojka Vasiljeva iz bugarske televizije, kao izvor informacija postojao je kako kaže 'fatalni trokut' koji se sastojao od beogradske perspektive, bruxelleskog kuta gledanja i situacije u Albaniji i Makedoniji. Tako su, prema njegovim riječima, bugarski mediji pratili rat, a budući da su bugarski mediji, kako kaže Vasiljev, bili prema svemu skeptični, većinom je postignuta dobra ravnoteža između te tri perspektive. Norbert Winterstein, koji je bio zamjenik bivšeg opunomoćenika za Mostar, Hansa Koschnicka, iz svog djelovanja na licu mjesta došao je do zaključka kako su u regiji 'emocije činjenice', što utječe i na izvješćivanje. S druge strane, dodaje Winterstein, postoji velika razlika između doživljavanja situacije na licu mjesta i uglavnom mnogo više zastrašujuće realnosti kakvu ju prikazuju njemački mediji. Razlog tome je, kako smatra Winterstein, da svakodnevnica nema toliko draži i da su mnogi novinari izvještavali o suženom isječku iz realnog života. (RDW)