US 17. V. LAT GREENSPAN

SJEDINJENE DRŽAVE LOS ANGELES TIMES 17. V. 2000. Liberali bjesne na onog koji stvara poslove "Ovog smo tjedna svjedoci ironije u gospodarskom kabuki dramskom plesu, u kojem Alan Greenspan povisuje kamatne stope, a liberali staroga kova bjesne da predsjednik američke središnje banke oštećuje radnike na zapovijed rojalista s Wall Streeta, koji žele ukroćenu inflaciju. Kritici Banke krivo tumače posao američke središnje banke, do te mjere da nisu svjesni da bi Greenspanu trebali zahvaljivati jer je spustio stopu nezaposlenosti na iznenađujućih 3,9%", piše Matthew Miller. "Najbolji je pokazatelj zbunjenosti takvih kritičara jednostavan: oni nikad nisu poduprli nijedno povećanje kamatnih stopa. One koji napadaju Banku istom oštrinom, bez obzira je li nezaposlenost iznad 8% ili ispod 4%, nije lako shvatiti ozbiljno. I demokratski i republikanski imenovani službenici američke središnje banke znaju da je njihova zadaća poticati 'maksimalni održivi rast.' Pod održivim se rastom smatra rast dosljedan postupnoj ekspanziji proizvodnih mogućnosti gospodarstva - ne rast koji je umjetno potaknut tiskanjem novca. Tu smo već bili. Dvoznamenkasta inflacija iz razdoblja Cartera, nakon koje je slijedila bolna recesija koju je početkom osamdesetih stvorio predsjednik Banke Paul Volcker kako bi istjerao inflacijskog demona, upravo je ono što Banka sad hoće izbjeći. To ne znači da je to lako. (...) Središnja banka uspoređuje dugoročni 'potencijal' rasta gospodarstva - dostižan ako radnici, pogoni i oprema rade punom parom - s trenutačnim stvarnim rastom. Ako, u žargonu Banke, gospodarstvo 'nadmašuje' svoj potencijal, višak potražnje sudara se s ograničenjima mogućnosti na tržištu, i poslodavci se suočavaju s nedostatkom radne snage. Posljedica? Rast plaća i cijena koji remete gospodarstvo. Pitanje je, naravno: koja je potencijalna stopa rasta? Svi se slažu da je ona funkcija dviju stvari: rasta radne snage (nešto preko 1% godišnje) i rasta produktivnosti, odnosno ukupnog proizvoda po radniku. Produktivnost je, zahvaljujući tehnološkom napretku, velika. To znači da se potencijalni rast možda pomaknuo od svoje stare gornje granice od 2,5% godišnje do 3,5% ili više. Stara 'ograničenja brzine', po kojima se stopa nezaposlenosti ispod 5,5% ili 6% smatra pouzdanim predskazivačem inflacije, više ne vrijede. No evo kvake: nitko ne zna koliko nisko nezaposlenost smije otići u ovom novom razdoblju, a da ne potakne inflaciju. (...) Greenspanov uspjeh u puštanju da nezaposlenost potone do rekordno niske razine u posljednjih 30 godina, 3,9%, izvukao je više od 2 milijuna nekvalificiranih radnika na tržište rada. Ti ljudi imaju priliku osposobiti se radom i napredovati do srednjeg stupnja. Može se reći da je to najdjelotvornija socijalna politika Clintonova mandata. Greenspan nije toliko naivan da bi za svoj trud očekivao srdačnu zahvalu ljevice. No prosvijećeni liberali mogli bi se barem suzdržati od napada na njega. Na posljetku, s uskomešanim pokazateljima inflacije i rastom u posljednja dva kvartala pri 7,3% i 5,4% (mnogo više od bilo čijih predviđanja potencijala novog gospodarstva), povećanje kamata čini se tek razboritim. Zasigurno, liberali su u pravu kad viču da raskorak između bogatih i siromašnih i dalje raste, i da mnogi od poslova stvorenih u toj dugačkoj ekspanziji ne pokrivaju životne potrebe. No Greenspan na to ne može utjecati. Malo ekonomske pismenosti daleko bi odvelo ljevicu i usmjerilo bijes liberala prema Alu Goreu, jer nije predložio ambicioznije korake za borbu protiv tih stvarnih problema."