US CSM 16. V. KRIMINAL U BGD

SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 16. V. 2000. Popularni odušak za beogradsku mladež: internetski kriminal "Sandrina polica za knjige puna je skupih knjiga o umjetnosti, a držač za CD-e popunjen je najnovijim hitovima sa Zapada. Na ormaru se nalazi digitalna kamera. Gornja ladica puna je rublja iz trgovine Victoria's Secret", piše Alex Todorovic. "Poput većine mladih Srba, Sandra zapravo nema prihoda. No ona može uživati u tim malim luksuznim stvarčicama zahvaljujući internetu. Možda ste joj čak i nešto darovali. Sva roba u njezinu stanu, osim računala, naručena je s američkih internetskih stranica, a plaćena tuđim kreditnim karticama. I iako je Jugoslavija pod međunarodnim embargom, roba je dostavljena u najbliži poštanski ured. 'Svi u pošti znaju kako sam došla do ovih stvari. To nije tajna', kaže ona. Nakon što Sandra plati carinu - novac dobiva prodajom robe koja je prethodno stigla ili, kaže ona, podmićivanjem carinskih dužnosnika dijelom svoga plijena - vraća se kući bez mnogo straha da će biti uhvaćena. Roba ili dođe ili ne dođe. Obrazovani mladi Beograđani kažu da su preplavljeni robom ukradenom preko interneta. Uglavnom se radi o knjigama i CD-ima, no i o računalnim programima, odjeći, a nešto rjeđe, o skenerima, hard diskovima, 'pržilicama' CD-a, i drugim kompjutorskim dodacima. Krađa preko interneta uobičajen je problem u svim razvijenim zemljama, no u Srbiji mjesne vlasti nemaju mnogo poticaja da na to obrate pažnju. Jugoslavija nema službenih veza s Interpolom, međunarodnom policijskom agencijom zaduženom za kartične prijevare. To beogradskoj mladeži dopušta da nekažnjeno krade. To je jedna od prednosti života u državi - pariji. (...) Sedamnaestogodišnji srednjoškolac Aleksa smije se na pitanje koliko je njegovih kolega ukralo robu preko interneta. 'To je krivo pitanje', kaže on. 'Trebali biste pitati koliko njih nije ukralo robu preko interneta.' Trend je započeo prije dvije godine, ali je uzeo maha nakon prošlogodišnjega NATO-ova bombardiranja Kosova, koje je Jugoslaviju ostavilo još više izoliranu, i politički i gospodarski. 'Jedina negativna posljedica za koju sam ikad čuo jest slučaj jednog beogradskog disc jockeya, koji je sve diskove i opremu naručio preko interneta. On je dobio pismo upozorenja od FBI-a', kaže Žarko, student strojarstva. Lopovi se čak mogu poslužiti vlastitim adresama pri naručivanju, bez mnogo straha da će ih mjesna policija uhititi. Ipak, 'većinom potpisujemo naše stare bake, ili mrtve susjede, tek toliko da se osiguramo', kaže Dejan, student prava. 'Nikad ne znate što će se dogoditi nakon što se vlast smijeni. Ne želim završiti na nekom popisu, pa zatim biti uhićen kad napustim zemlju.' (...) Do broja nečije kreditne kartice moguće je doći na nekoliko načina. Najlakši je pronaći neki broj na nekoj hakerskoj stranici. Najpopularnija metoda u Beogradu je uporaba programa, dostupnih preko tajnih pretraživača, koji proizvode vjerojatne brojeve kreditne kartice na temelju matematičke formule. Od tamo budući lopov obično ulazi na pornografsku stranicu, gdje se testira valjanost brojaka. 'Penthouse je najbrži. Od 100 brojeva, stopa uspješnosti mi je bila oko 15%, a svaki broj sam istestirao za minutu ili manje', kaže Dejan. Trgovački sustav provjere također ima jednu veliku manu: važni su samo broj kreditne kartice i datum isteka. Može se ubaciti bilo koje ime. Iako postoji i temeljitija provjera, to stoji više i većina kompanija se ne zamara time, barem kad su u slučaju manje kupovine. Jednom kad lopov ima broj nečije kartice, on ili ona može pod pseudonimom otvoriti račun preko e-maila i krenuti u kupovinu. Posljednji i najvažniji trik tiče se tog da prilikom pisanja adrese ne treba napisati 'Jugoslavija', već ime neke države u blizini. Kompanije ne posluju s Jugoslavijom budući da je ona pod međunarodnim sankcijama. Umjesto tog, budući lopovi napišu Slovenija, Hrvatska, Mađarska, ili Makedonija. 'Neki poštanski djelatnik u Sloveniji zatim se naljuti i kaže sam sebi 'Ti Amerikanci ne znaju čak ni gdje je Beograd', a zatim otpravi paket', objašnjava Žarko. (...) I dok je dio tih mladih ljudi izrazio moralne rezerve prema svojim pothvatima, drugi pronalaze opravdanja. 'Mislim da je ovo jedan način da se osvetimo Americi za prošlogodišnja bombardiranja. Zašto bih se osjećao krivim? To pogađa VISA-u, ne vlasnika kreditne kartice', kaže Žarko. (...)"