BREST, 16. svibnja (Hina/AFP) - Znanstvena ekipa iz Europskoga sveučilišnog instituta za more (IUEM) sa sjedištem u Brestu i Laboratorij za proučavanje klime i okoliša iz Gif-sur-Yvettea, riješili su zagonetku pod nazivom "antarktički
paradoks", dvostruko otkriće koje omogućuje da se bolje shvati razvoj klime.
BREST, 16. svibnja (Hina/AFP) - Znanstvena ekipa iz Europskoga
sveučilišnog instituta za more (IUEM) sa sjedištem u Brestu i
Laboratorij za proučavanje klime i okoliša iz Gif-sur-Yvettea,
riješili su zagonetku pod nazivom "antarktički paradoks",
dvostruko otkriće koje omogućuje da se bolje shvati razvoj klime.
#L#
Prema riječima Paula Treguera, direktora IUEM-a, to dvostruko
otkriće o kojemu je pisao britanski znanstveni časopis "Nature",
moralo bi omogućiti da se bolje shvati izmjena ugljičnog dioksida
između oceana i atmosfere. Ono bi, prema tome, moglo pomoći da se
otkrije koliko će još dugo mora na našem planetu upijati ugljični
dioksid iz atmosfere.
To je pitanje bitno jer možemo pretpostaviti da bi čovjek mogao
manipulirati tom regulacijskom funkcijom oceana kako bi i dalje
povećavao količine ispuštenog plina u atmosferu koji je odgovoran
za efekt staklenika.
Nakon nekoliko oceanografskih ekspedicija u razdoblju od 1993. do
1999., između otoka Kerguelen, otoka Crozet i Antarktika,
prikupljeni su važni podaci o nastanku planktona koji fotosintezom
hrane "biološku crpku" CO2 iz atmosfere.
Pokazalo se da je proizvodnja planktona dvaput veća nego su to
znanstvenici mislili zadnjih dvadeset godina. "Možemo
pretpostaviti da ćemo je jednom moći kontrolirati. Međunarodni su
istraživači čak prikupili stanovito iskustvo na jugu Australije, u
veljači 1999., kad su je pokušali povećati na umjetan način,
bacajući željezo u more. Opazili su da su alge zapravo upijale više
CO2", kaže Treguer.
Francuski su znanstvenici primijetili i to da je taloženje
planktona, napose dijatomeja na morskom dnu, koji stvara opal
(organsko staklo), bilo precijenjeno te da je biološka crpka u
posljednjem ledenom dobu (prije osamnaest tisuća godina) bila
zapravo pet puta manje aktivna nego se mislilo.
"Odnos između ovoga dvoga i poznavanje sadašnjosti i prošlosti
omogućuju nam da na kraju zaključimo kako je bunar ugljičnog
dioksida u australskom oceanu (njegova moć upijanja CO2) veći nego
što se pretpostavljalo. Sada moramo doznati koliko će još dugo moći
upijati CO2 koji izbacujemo u atmosferu", zaključuje.
Prema riječima direktora IUEM-a, od početka 90-ih zna se da oceani
crpe 92 milijarde tona CO2 na godinu, a odbacuju 90 milijarda, što
je "neuravnotežen" odnos koji je posljedica industrijskog doba.
(Hina) vra dgk