FR-LIBERATION15.5.FISCHER I EU

FRANCUSKA LIBERATION 15. V. 2000. Fischerova Europa potiče kohabitaciju "Još jednom je poticaj europskoj integraciji došao iz Njemačke. S kakvim zanosom! Joschka Fischer, šef njemačke diplomacije, odlučno je obnovio duh utemeljitelja Unije, gotovo točno pedeset godina nakon izjave Roberta Schumanna, pozivajući u prošli petak na stvaranje 'europske federacije' i možda na zaključivanje novog ugovora kako ne bi ovisili o vetu jedne ili više zemalja ('Liberation' od 13. svibnja). 'Eurorealisti', kako same sebe naziva većina čelnika Unije, osobito francuskih, naglo su se postarali, da ne govorimo o euroskepticima iz svih zemalja koji su deset godina sprječavali svaku raspravu o krajnjem cilju Europe. Treba se podsjetiti da su 1991., na pregovorima o Maastrichtskom ugovoru, Britanci uspjeli odbaciti svako pozivanje na 'buduću federaciju' -'f-word', kako ju je podrugljivo nazvao engleski tisak koji joj je sklon. Odbijanje Danaca u lipnju 1992. da potvrde taj ugovor, na koncu je ohladilo najgorljivije pristaše europske stvari. Od tada je krajnji cilj europske građevine gotovo zabranjeno pitanje za političare i samo su se neke bivše političke zvijezde, poput Valeryja Giscarda d'Estainga, Helmuta Schmidta i Jacquesa Delorsa još usuđivale da ga dotaknu. No šutnja o mogućnostima proširenja na trinaest zemalja bila je nepodnošljiva. Bilo je vrijeme da se jedan političar odvaži reći istinu: EU nije samo interesna zajednica, već ima cilj stvoriti pravu europsku političku silu. Nije riječ o tomu da se prihvati nova podjela suvereniteta, već da se ono što već postoji politički organizira i učini djelotvornim. Nakon uvođenja zajedničkoga novca, ta se istina trebala obznaniti, no nitko to nije htio učiniti, bilo iz unutarnjopolitičkih razloga, bilo zbog nedostatka oduševljenja takvom mogućnošću. Stalni je pad eura podsjetio vlade EU-a da je novac tek izraz političke moći. U nedostatku ovog potonjeg, budućnost prvog ozbiljno je dovedena u pitanje. Krivo bi bilo podcijeniti važnost poziva Joschke Fischera, pod izlikom da je svoje mišljenje iznio 'u vlastito ime', i da zastupa malenu stranku, zelene. Ministar vanjskih poslova ne bi se odvažio na takvo očitovanje bez kancelarove potpore. Uostalom, Gerhard Schroeder odmah je dao do znanja da je 'riječ o velikom prinosu koji pokazuje kojim putem treba krenuti rasprava o budućem obliku europske integracije'. Osim toga, moguće je povući usporedbu s pustolovinom zajedničkog novca: 26. veljače 1988. Hans-Dietrich Genscher, tadašnji ministar vanjskih poslova i vođa FDP-a, malene liberalne stranke, također se očitovao 'u svoje ime', podastirući partnerima predstavku o uvođenju zajedničkog novca. Znamo što se događalo dalje. Sve, dakle, upućuje da je Njemačka napokon izišla iz prijelaznog razdoblja u koje je ušla u rujnu 1998. nakon poraza koji je Helmut Kohl pretrpio od saveza socijaldemokrata i zelenih. Nakon uzbudljiva početka - upletanje Njemačke na Kosovu nije bilo mala stvar - nova momčad napokon ima slobodne ruke u pronalaženju prave europske politike. Još jednom je donesena odluka u korist integracije Unije. Njemačka je sudbina, kako ističe Fischer, u Europi i nigdje drugdje. Sada treba doznati kakav će biti francuski odgovor. G. 1988. Delors je bio prvi čovjek u Bruxellesu, a Francois Mitterrand bio je ponovno izabran na drugi mandat. Danas Francuska nije u takvu položaju. U Berlinu otvoreno upozoravaju na 'paralizu' koju izaziva kohabitacija. Tomu se mogu dodati osobe Jacquesa Chiraca i Lionela Jospina koji nipošto nisu veliki Europljani i ne žele od Europe načiniti polje sukoba dvije godine prije predsjedničkih izbora. Predsjednikov govor 4. svibnja i premijerov 9. svibnja, održani uoči francuskog predsjedanja EU-om koje započinje 1. lipnja, ističu to jako dobro: uzalud je tražiti naznake o budućoj slici Europe. Lionel Jospin mudro drži da valja izbjegavati 'beskrajnu raspravu između federalnog i konfederalnog obrasca' i da treba nastaviti s 'pragmatičnim pristupom koji je uvijek prevladavao...' Ovaj poziv Berlina Parizu povijesna je prilika. G. 1994. Francuska, koja je već imala kohabitaciju (Mitterrand-Balladur), zanemarila je prijedloge Karla Lamersa i Wolfganga Schaeublea, dvojice kršćanskih demokrata bliskih Kohlu koji su predlagali da zemlje koje to žele, stvore federalističku 'čvrstu jezgru'. Isto se tako ponijeti prema Fischeru, značilo bi preuzeti odgovornost za slabljenje Unije, a time i za neuspjeh zajedničkoga novca. Jer bez Francuske ništa nije moguće. Hubert Vedrine, šef francuske diplomacije koji već dvije godine radi s Fischerom na obnovi francusko-njemačke osovine, dobro je to shvatio, odobravajući, dakako oprezno, stajalište njemačkoga ministra. Ali, bez Chiraca i Jospina ništa neće biti moguće. Ova dvojica drže u ruci europsku sudbinu, francusko-njemačku 'osovinu' koja može biti odsudna za pokretanje EU-a. No ta odluka dolazi u političkom trenutku koji je možda najgori za njih", iz Bruxellesa izvješćuje Jean Quatremer.