NJ 15.V.-DIE WELT-FISCHER

NJEMAČKA DIE WELT 15. V. 2000. Fischer i nacija "Kamen se kotrlja, napokon. Ako javni govor još može poslužiti da se prekine javni prijepor, onda je sada počeo prijepor za Europu: kakva i što treba biti - ne poslije iduće etape, nego poslije posljednje. I što će današnjim nacionalnim državama još preostati kad Europska unija bude dovršena. Prva zasluga ministra vanjskih poslova jest što se odvažio na nešto posve novo u njemačkoj europskoj politici - iako se nepotrebno i koketno gradio da govori samo kao 'privatna osoba'. Druga je zasluga iskrenost: ministar vanjskih poslova Fischer uistinu je imenom nazvao sve zamislive mogućnosti. Oni koji ih žele čuti, ne moraju biti tako iznenađeni kao korakom u monetarnu uniju. CDU/CSU- u bit će doduše teško frontalno napasti, a da ne žrtvuju pravo naslijeđe Helmuta Kohla. Ipak je prijepor nuždan, jer je riječ o našoj zemlji, o načelu reda našega kontinenta: o nacionalnoj državi. Europska bi unija trebala biti za nju, a ne da je raspusti. Tako to kaže Fischer, ali to je retorički trik. Ministar je zapravo nacionalnu državu rastavio uzduž svojih funkcija - i u nečemu od toga, Europa mora raspustiti nacionalnu državu. Ne sa zadaćom da psihološki kao i politički stvori zavičaj ili domovinu. To Europa ne može ni za sto godina. Također ni sa zadaćom da u bližoj okolici ljudima obilježi svakodnevicu njemački, talijanski ili portugalski. No Europa i te kako treba nadomjestiti nacionalnu državu kao oblik vlasti koja u svijetu može neovisno slijediti svoje legitimne interese. Europske države su sve više upućene jedna na drugu u gospodarstvu, valuti, u obrani, u borbi protiv organiziranoga kriminala, u useljavanju ili bijegu od siromaštva. Čak ni jaka Njemačka ne bi sama više mogla prkositi tim temama - no upravo je to jedino smisleno mjerilo suverenosti: moći sam riješiti probleme, povećavati blagostanje u zemlji i suočavati se s opasnošću. Tamo gdje to više ne uspijeva, nacionalna vlast postaje maskarada i životna laž. Povezati se stoga s partnerima ipak znači diobu, ali i spas. Onima koji to žele, predstoji dakako još najteži dio: dioba konkretnih zadaća i ovlasti između 'Europe' i nacionalne države (a Njemačkoj uz to i s pokrajinama). Oko toga se može dugo natezati, i to s pravom. No jedno je već danas sigurno: ono što će se za 'Europu' na kraju zbrajati, zahtijeva pravu vladu, punovrijedan parlament za nadzor, vrhovni sud kao zadnju instanciju - i ustav, kako bi se svima trajno dodijelilo mjesto. Treba li to sve skupa nazvati 'Sjedinjenim Državama Europe', 'federacijom' ili 'savezom država', trebaju istražiti politički stratezi za odnose s javnošću. To su nazivi. No smisao je neporeciv, ako kontinent Europa promjene u svijetu ne želi samo podnositi, nego i oblikovati po vlastitim zamislima. Fischeru je stalo do nacionalne države drugim sredstvima, onima XXI. stoljeća. No s 15 ili čak dvadesetak članova EU-a, taj se korak ne može poduzeti. Ni Europska ekonomska zajednica prije više od 40 godina ne bi nikada izišla na kraj s 15 umjesto šest država. Oni koji žele i mogu, moraju se naći, tada kao i danas. A ako su to tek malobrojni i ako bi za silu morali utemeljiti čak i 'drugu' uniju pored stare, nije lijepo, ali ne treba nas smetati. Ako novi savez bude uspješan, oklijevala će već prići. No u jednom se ministar vanjskih poslova vara. Konačan oblik EU-a vidi tek 'daleko iza idućeg desetljeća'. Ali Europa će putovati daleko brže: cilj se počinje razbistravati, ali ritam određuju gladne i okretne države istočne i srednje Europe. Njihov skori pristup napokon prisiljava već uvježbane Europljane EU-a na sljedeći korak, njihov zadnji i najveći" - piše Nikolaus Blome.