NJ 13.V.-SZ-FISCHEROV GOVOR O EU

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 13. V. 2000. Europa, zamišljena do kraja Sada dakle težnja cilju - mala riječ za veliku europsku zamisao. Kako treba Europa izgledati na kraju tog velikog procesa ujedinjenja i pomirbe? Kako ta kula babilonska može funkcionirati - politički, gospodarski - i kako će doprijeti do srca svojih građana? Ili će svršiti u ruševinama vizije? To su presudna pitanja za stabilnost Kontinenta ili - da i jednu veliku rečenicu ravnodušno izrečemo - za rat i mir u ovom dijelu svijeta. Ministar vanjskih poslova Joschka Fischer u Berlinu se napokon odlučio za viziju koja za njega nije posve neopasna, jer je ipak ostvarena s one strane njegova političkog života, ali isto tako sada mora biti mjerilo svega njegova djelovanja na europskoj pozornici. Ona je i stoga eksplozivna, jer će izazvati silovite nemire od Velike Britanije do Grčke. Iako Fischer govoru pridaje tobožnji privatni značaj - ministra vanjskih poslova ne može odložiti. Fischerove zamisli strše, iako su toliko potrebne. Europa udara u svoje granice što se više širi. Unija gubi svoju sposobnost djelovanja ako ne raste. Vijeće s 30 članova i beskrajne konferencije vlada, Povjerenstvo koje buja - tako se ne može vladati. Nemir među građanima Kontinenta je opravdan, jer se ta tvorba u Bruxellesu čini tuđom, previše beživotnom. Zelena je povjerenica EU-a Michele Schreyer ovih dana rekla da s pojmom duhovne zajednice ne može početi ništa, da je to za nju previše emocionalno. No baš to nedostaje zajednici. Nitko se ne želi identificirati s Unijom ako ona ostane aparat bez duše, ako ni jedan građanin ne pozna svoje zastupnike, ako se vlasti kobno miješaju a granice između politike i uprave nestaju. Fischerova predodžba cilja stoga je toliko značajna što obračunava s nekoliko mitova i donosi jasnu sliku o konačnoj tvorevini. Tu je dakle vizija gdje treba svršiti ta Europa, a ona ne svršava s napuštanjem nacionalne države, jer je Fischer shvatio koliko su te nacije važne za identitet građana. Trebao bi biti mješoviti oblik, nikakva savezna država i nikakav savez država, nego poštena dioba suverenosti, koju nadzire i kojom upravljaju odabrani dvodomni parlament popunjen iz nacionalnih država i vlada, na temelju ustava - dakle europska federacija. Ako nekome padne na pamet bolji pojam, neka ga navede. Vrijeme je bilo zrelo za taj govor i stoga što je Fischer na zadnjem susretu ministara vanjskih poslova EU-a osjetio veliko jedinstvo u pogledu pogrješne analize. Isto će tako biti jak prosvjed, jer ta vizija Europe dopušta razne brzine, dakle opća Europa, iako se naziva tek integracijskim magnetom ili gravitacijskim centrom. Europa na kraju svojeg ujedinjenja - misao o težnji cilju ponajprije osvaja jer je povezana sa sigurnošću, sa sagledivošću. Europa bi se oprostila od dugo njegovane filozofije da već sam put predstavlja cilj. Težnja cilju znači da su broj članica i kandidata kao i oblik organizacije stalni. To Europu čini plastičnijom, više planskom, dohvatljivijom. Tako već sada može nastati nešto poput duhovne zajednice, jer postoji samo jedan izbor: hoću li tu Europu ili ne? Može li funkcionirati točno definirani katalog ovlasti za federaciju, za države i regije? Ako sam spreman predati svoju suverenost, znači: treba li Njemačka primjerice ministra vanjskih poslova, vlastitu vojsku, vlastito pravo o useljavanju? Ili te zadaće može dijeliti recimo s Francuskom i državama Beneluxa? Za razliku od Velike Britanije, rasprava je u nas do sada bila tvrdokorna i neiskrena. Fischerov bi govor trebao izazvati silovita razilaženja" - zaključuje Stefan Kornelius.