US 11.5. CMS MIR NA KOSOVU

SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 11. V. 2000. Za mir na Balkanu, potreban je konačni razlaz "(...) Nakon katastrofalnog desetljeća, dobar je dio Jugoslavije Versaillesa i Josipa Broza Tita u ruševinama. Samo je Slovenija izbjegla vojno uništenje i/ili gospodarsku traumu rata, genocida, izbjeglica i zauzeća. Hrvatska je pretrpjela ozbiljne ratne štete i nacionalizam iz čega zemlja tek sada izlazi. Makedonija, koja je bila pošteđena oružanog sukoba, svejedno se morala suočiti s golemom rijekom izbjeglica 1999., i zbunjujućim statusom zemlje ovisne o NATO-u", pišu Janusz Bugajski, direktor Odjela za istočnu Europu Centra za strateška ispitivanja u Washingtonu i Daniel N. Nelson, profesor Europskog centra za istraživanje sigurnosti George C. Marshall. "Nije još gotovo. Status Kosova, koje je okupirano, ali se njime ne upravlja, koje je odvojeno, ali ne i suvereno, ne smije ostati takav. Kosovski Albanci ne mogu živjeti u državi u kojoj se vlada iz Beograda. Točka. Multietničnost je ubijena, doslovno i figurativno. Neovisnost je za Kosovo sad prijeko potrebna, čak i ako nije optimalna. Nikakav drugi ishod neće 'upaliti', iako zamisao o bilo čemu što 'pali' prenaglašava potencijal za samoupravu. Kosovom se neće vladati onako kako bismo željeli, a politika koju će voditi Priština neće biti onakva kakvu želimo. Ipak, beskrajno zauzeće u svojstvu protektorata nudi samo trošak i opasnosti. Važnija je budućnost Srbije i njezine okrnjene Jugoslavije. U Srbiji nema na vidiku vjerodostojnih znakova demokratskog prijelaza, ubrzanog izbornim uspjehom oporbe kao u Hrvatskoj. Unatoč velikim prosvjednim skupovima, u Srbiji nema ujedinjene masovne potpore za smjenjivanje vladajuće klike. Zapravo, Milošević je uvijek prvi na listama u ispitivanjima javnog mnijenja, a oporbene se političare uglavnom smatra korumpiranim, nesposobnima, ili nacionalnim izdajicama. Iako bi dvije trećine javnosti čini se glasovalo za neku od oporbenih stranaka, mnogi od tih ljudi i dalje Miloševića drže junakom koji štiti zemlju od inozemnih prijetnja. U Srbiji budućnosti neće biti tranzicije po hrvatskom modelu. Zapravo, sve je više dokaza da će Srbija vjerojatnije proći kroz nasilne nerede nego mirni prijelaz. Krug nasilja i osvete u Srbiji se ubrzava. 'Rat na vrhu' u Beogradu doslovno je bitka za opstanak između male skupine ratnih zločinaca i profitera. Oni bi očito ubili svoje najodanije saveznike da zadrže moć, ukradena bogatstva i izbjegnu Haag. Obnovljeni sukob koji bi vodio ratu u najmanju je ruku moguć, ako ne i vjerojatan, u Crnoj Gori, na Kosovu i u samoj Srbiji. Srpske pripreme za nasilnu intervenciju protiv crnogorskog predsjednika Mile Đukanovića očite su i prisutne. (...) Kosovo je daleko od mirnog. Srbija tvrdi da će vratiti svoje snage u područje ljeti kad istekne UN-ov mandat, i nastaviti s pokušajem podjele regije, odsijecanjem dragocjenoga područja Kosovske Mitrovice; istodobno, Albanci traže pripajanje jugozapadne Srbije. Obje strane pokušavaju provocirati i eskalirati. Ovo će ljeto biti vruće. Unutar same Srbije oporba opet pokreće kampanju i već je pripremila jedan masovni prosvjed u Beogradu prošlog mjeseca. Milošević se suprotstavio kampanjom za uništavanje neovisnih medija, pregrupiranjem vojnih snaga i pozivanjem pričuvnih snaga. On i socijalističko/nacionalistička koalicija, čini se, pripremaju se za mjesne i savezne izbore i za vojnu akciju u jugozapadnoj Srbiji ili u Crnoj Gori. Društveni nemiri, provokacije i oružani sukobi u Srbiji i Jugoslaviji su vjerojatni. NATO i Sjedinjene Države neće moći stajati po strani. Nakon bacanja bomba i razmještanja desetaka tisuća savezničkih vojnika u Bosni i Hercegovini te na Kosovu, neće biti moguće ostati izvan Crne Gore. No bili bismo ludi kad bismo očekivali da će unutarnji sukobi u Srbiji ostati unutarnji. Rijeka izbjeglica i, možda, građanski rat, mogli bi pogoditi susjedne zemlje i proširiti se u njih. Prije nego što do toga dođe, potrebno je prepoznati da su stabilnost Balkana i postojanje Jugoslavije u izravnu proturječju. Obuzdavanje, zanemarivanje, ili kule u zraku nisu održiva rješenja. Raspad Miloševićeve Jugoslavije je mogućnost na koju možemo računati. Trenutak kad će se to dogoditi je neizvjestan, no nećemo više dugo čekati. Tri zemlje koje imaju veće izglede - neovisna Crna Gora i Kosovo, plus demokratizirana Srbija - možda predstavljaju najstabilniji ishod. Demokracija Srbije nije sigurna, neće biti mirna, i mogla bi biti jedna od najskupljih tranzicija poslijekomunističkog razdoblja. Ipak, NATO-u i Washingtonu bi najbolje bilo da prihvate neugodnu istinu: put do dugoročnog mira i prosperiteta u nemirnoj regiji poput Balkana možda vodi kroz razdoblje jake nestabilnosti. Pokušaj da se stvori stabilnost kad nedostaju uvjeti za dugoročnu sigurnost, jamstvo je neuspjeha. U jugoistočnoj Europi, 'uzrok' nestabilnosti nije Milošević, već ono što srpski diktator predstavlja. Dovršenje balkanske nestabilnosti zahtijeva puno više od bombardiranja i nametanja mira. To bi, na koncu, moglo zahtijevati vojne snage koje bi osigurale raspad ostataka Jugoslavije. Okrenuti naša leđa toj vjerojatnosti bilo bi povijesno slijepo i politički naivno. Ne bismo smjeli ponoviti pogrješke te vrste."