US CSM 10. V. SANKCIJE

SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 10. V. 2000. Predavanja Ujaka Sama Svi koji slušaju inozemne diplomate čuju isto: umorni su od predavanja američkih dužnosnika. Ne vide puno razloga da se Ujak Sam ponaša kao jedini svjetski redoviti profesor filozofije morala", piše Nicholas Berry. "Tijekom proteklih nekoliko mjeseci, predsjednik Clinton održao je predavanje pakistanskom vođi Pervezu Musharrafu o vrlinama demokracije, zlu terorizma i nemoralu napadaja na civile u Kašmiru. Što se posljednjeg pitanja tiče, Clinton je javno ukorio Pakistan zbog podupiranja terorista koji ubijaju Indijce u Kašmiru. (...) On je upozorio da Pakistanu prijeti veća međunarodna izolacija nastavi li podupirati islamske fundamentaliste u Kašmiru i Afganistanu. Ministar financija Lawrence Summers održao je japanskoj vladi predavanje o prednostima američkog modela novoga gospodarstva. Senator Jesse Helms, republikanac iz Sjeverne Karoline, predsjednik senatskog Povjerenstva za inozemne odnose, održao je članovima UN-ova Vijeća sigurnosti predavanje o UN-ovim predrasudama prema Sjedinjenim Državama, nedjelotvornosti UN-ove birokracije i (prema Americi) nepoštenom ustroju pristojba. Ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright održala je Kini predavanje o ljudskim pravima, Rusiji o razaranju Čečenije, raznim afričkim državama o nužnosti reforme, i mnogim drugim zemljama koje ne uspijevaju doseći američka mjerila. Čini se da ona poslije svakog posjeta inozemstvu popunjava kartoteku o svojim domaćinima. Možda je sve to rezultat prevelikoga broja bivših profesora u vladi. Svejedno, kad jedina svjetska supersila javno određuje mjerila, a drugi padaju na testovima, posve je sigurno da su vođe stavljeni u situaciju u kojoj moraju ili predlagati ili šutjeti. Šutnja nije svojstvena Amerikancima. To objašnjava zašto Sjedinjene Države nameću više sankcija stranim državama od svih drugih država zajedno. Zato je Clinton zasad odredio više sankcija od svih drugih američkih predsjednika prije njega zajedno. (...) Postotak svjetskoga stanovništva pod američkim sankcijama ošamućujuće: sedamdeset pet zemalja u kojima živi više od polovice svjetskoga stanovništva - uključujući takve međunarodne otpadnike poput Kanade, Japana i Italije - predmet su različitih kazna. (...) Nešto važnije od utvrđenih rezultata istraživanja mora tjerati Clintonovu vladu da primjenjuje sankcije na veliko, jer istraživači se općenito slažu da: * Inozemne vođe koje su mete sankcija - bilo da se radi o Fidelu Castru, Sadamu Huseinu il Slobodanu Miloševiću - okrivljuju zemlju koja nameće sankcije zbog bijede u kojoj se njihove zemlje nalaze, i tako odvraćaju krivnju sa sebe. Sankcije spašavaju nesposobne diktatore. * Te vođe iskorištavaju neprijateljstvo koje sankcije stvaraju kako bi održali autoritaran nadzor, isticanjem inozemne prijetnje. Svako domaće protivljenje tim vođama može se označiti kao potez lakovjernih ili agenata zemlje koja provodi sankcije. * Civili, uglavnom žene i djeca, najviše trpe zbog sankcija. Civilne patnje u Iraku, primjerice, bile su tako velike da je UN-ov humanitarni koordinator za područje, Hans Von Sponeck, dao ostavku radije nego da nastavi nadgledati smrt, bolest, neuhranjenost i slom socijalnih služba. * Troškovi koje stvaraju države koje nameću sankcije mogu biti veliki. Primjerice, općenito prihvaćena procjena gubitaka koje sankcije donose američkoj trgovini kreće se oko 20 milijarda dolara, što znači gubitak oko 220.000 dobro plaćenih poslova. * Sankcije rijetko uspijevaju zbaciti inozemne vođe ili promijeniti njihovu nevaljalu politiku. Sankcije prema Južnoj Africi i bivšoj Rodeziji - gdje se moglo kazniti samo elitu - obično se spominju kao uspjesi, no malo je drugih donijelo željene rezultate. * Sankcije zaista štete gospodarstvu kažnjene zemlje, no s kontraproduktivnim rezultatima. Gospodarstvo koje slabi smanjuje srednju klasu, upravo onu društveno-ekonomsku skupinu koja tradicionalno zahtijeva slobodu i demokraciju. Slabija srednja klasa slabi građansko društvo, što zatim donekle jača autoritarni javni sektor. * Selektivne sankcije otvaraju Washington prema optužbama za dvostruka mjerila i licemjerje. Ovisnost o vladama koje krše neka ljudska prava čini sankcije problematičnima. Primjerice, protudemokratsko, protužensko ponašanje Saudijske Arabije trebalo bi donijeti američke sankcije, prema sadašnjim mjerilima, no ta je zemlja strateška saveznica i ima puno nafte. (...) Neizbježan je zaključak da poučavanje u vanjskoj politici tjera američke dužnosnike da mjerila koja zagovaraju u svojim govorima podupiru kaznama u slučaju njihova kršenja. To je zamka. Ako američki dužnosnik kaže inozemnom vođi da on ili ona naprave nešto, a vođa to ne učini, nema druge nego kazniti. Ne kazniti znači pokazati se kao prevarant, a nijedan američki dužnosnik ne bi pozdravio takvu etiketu. Kao posljedica toga, Sjedinjene Države stječu reputaciju kreposnih nasilnika. A na žalost, mnogi obični ljudi pate. U pokušaju da navede članice UN-a da ponovno razmisle o uporabi sankcija, glavni tajnik Kofi Annan nedavno je objavio izvješće u kojem traži uporabu 'pametnih sankcija' koje bi kažnjavale diktatore, a štedile nevine civile. Ton njegova 'Milenijskog izvješća', koje se proteže na 57 stranica, nesumnjivo pokazuje da je on skloniji djelotvornijim, jeftinijim metodama - poput diplomatske izolacije, medijske kritike ili prijekora UN-a - kako bi se promijenilo loše ponašanje vlada. Mogao je dodati da bi i malo manje predavanja pomoglo."