VOA 7. V. BISKUP SRAKIĆ

GLAS AMERIKE - VOA 7. V. 2000. 'Ne samo materijalna, već i duhovna obrana!' - razgovor s biskupom Đakovačke i srijemske biskupije Marinom Srakićem. Prilog Svetozara Sarkanjca. U povodu velikog Jubileja 2000., ali i stogodišnjice posvećivanja Osječke katedrale sljedećih će se dana na području Đakovačke i srijemske biskupije održati biskupski euharistijski kongres. Tim smo povodom o materijalnoj, ali i duhovnoj obnovi na području Hrvatskog Podunavlja, kao i o održavanju vjerskog života u Vojvodini, razgovarali s biskupom Đakovačke i srijemske biskupije Marinom Srakićem. Područje te biskupije obuhvaća upravo ratom nastradalo Hrvatsko Podunavlje, ali i područje Srijema u susjednoj Jugoslaviji. Biskupa Srakića upitali smo kako ocjenjuje dosadašnji tijek materijalne, ali i duhovne obnove na području Đakovačke i srijemske biskupije. = Dobro ste pitanje postavili. Mnogi se zaustave samo na materijalnoj obnovi, na obnovi kuća, poduzeća i sl. Što se crkvenih objekata tiče, moram reći da smo najprije prišli obnovi onih manje oštećenih crkvenih objekata, koje možemo što prije osposobiti da se vjernici u njima okupljaju. No, one crkve koje su potpuno srušene - takvih imamo tridesetak u našoj biskupiji - doći će na red kasnije, kad vjernici budu mogli više pomoći. Što se tiče duhovne obnove, tu doista moramo puno raditi, jer taj svijet koji se vratio iz prognaništva, doista je oštećen. Dosta se osjeća napetost među ljudima. Nekima je kuća popravljena, nekima nije. Jedno je selo sto posto uključeno u plan i program obnove, a drugo nije. Važno je ne samo da se ljudi pojedinačno vrate, nego da se vrate kao zajednica. Na tome svećenici mnogo rade, ublažavaju te psihičke napetosti. - Gospodine biskupe, jedna od specifičnosti Đakovačke i srijemske biskupije je u tome da se nalazi u dvije države. Koliko Crkva, odnosno biskupija, može obavljati svoje redovne aktivnosti na području Vojvodine, odnosno Srbije? = Vama je vjerojatno poznato da je za vrijeme rata ili poslije rata preko 20 tisuća vjernika, Hrvata, bilo prisiljeno napustiti svoje domove i eventualno ih zamijeniti sa Srbima iz Hrvatske. Oni koji su ostali, a njih, prema popisu, računamo da ima oko 50 tisuća, mogu obavljati svoje vjerske dužnosti. Štoviše, oni koji su bili daleko od Crkve, a ostali su tamo, sada vide u Crkvi zapravo jedini oslonac, simbol svoga identiteta - i vjerničkoga i nacionalnoga. Nije lako, tamo je materijalna i ekonomska situacija teška. Mnogi su bez posla. Ljudi jednostavno žele ostati na svome. Nisu oni pridošlice, nego su starosjedioci. Nekima rodoslovlje seže i u doba prije Turaka. Svećenici normalno obavljaju svoju službu. Kada kažem normalno, mislim u kontekstu u kojem žive. Dakako, ne mogu imati onakve oblike pastoralnog djelovanja kakve imamo na području Hrvatske. Ali, živi se. Povremeno odlazim tamo. Sada u novije vrijeme, od prošle jeseni, pomoćni biskup ima svoju rezidenciju u Petrovaradinu i organizira pastoralnu djelatnost i život svećenika i vjernika. (VOA)