2. V. RDW TITO

NJEMAČKI RADIO - RDW 2. V. 2000. Dvadeseta obljetnica Titove smrti. Prilog Anđelke Baranasić i Volkera Wagenera. "Nakon Titove smrti, prije 20 godina, na njegovu su se grobu skupili politički velikani iz cijelog svijeta, jer je on, kao komunist koji se usprotivio Moskvi, i sam pripadao među velikane. Titovo političko nasljeđe - višenacionalna država koja nije bila blokovski svrstana, vođena na osnovi samoupravljanja, preživjela je međutim samo jedno desetljeće. 6. travnja 1945. godine, nekoliko tjedana uoči završetka II. svjetskog rata, u svom govoru na radio Moskvi, Tito je između ostalog rekao: 'Želio bih izraziti svoju radost što ovdje, u velikom glavnom gradu velikog Sovjetskog Saveza mogu prenijeti najsrdačnije pozdrave. Ja sam Sovjetskom Savezu duboko zahvalan za ogromnu podršku uz čiju ćemo pomoć uskoro osloboditi našu domovinu Jugoslaviju. Pobjeda i jedinstvo - to je sada samo pitanje dana, a ne više mjeseci. Živio Sovjetski Savez, živjela nepobjediva Crvena armija i maršal drug Staljin. Smrt fašizmu, sloboda narodu.' Ništa nije odavalo da je vođa partizana već tada imao unutarnji otklon prema Sovjetskom Savezu. Prema njegovim riječima, moglo bi se zaključiti da je bio poslušni učenik koji je potpuno odan svom velikom učitelju Staljinu. No, Tito je imao dovoljno razloga da se prema Kremlju postavi daleko samosvjesnije nego ostali državnici zemalja jugoistočne Europe, koje su nakon 1945. godine postale obični sateliti Sovjetskoga Saveza. Tog se 6. travnja Tito u svom govoru obraćao ruskim saveznicima točno četiri godine nakon njemačkog bombardiranja Beograda. Između 6. travnja 1941. i 6. travnja 1945. sa stanovništvom jugoslavenskih naroda dogodile su se brojne korijenite promjene. Hitlerov napad na Jugoslaviju je u roku od 11 dana tu nevoljenu političku tvorevinu - Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca - razorio ne samo u vojnom smislu. Ostali narodi te državne tvorevine u kojoj su dominirali Srbi - Bosanci, Makedonci i Albanci - nisu se identificirali s Jugoslavijom. Višenacionalna država Jugoslavija bila je praktički mrtva. Kao vazalna država Trećeg Reicha nastala je NDH - Nezavisna Država Hrvatska. Srbija je bila okupirana, a istodobno su Bugarska, Mađarska i Italija polagale pravo na dijelove bivše Jugoslavije. Tito je postao glavni tajnik Komunističke partije još 1937. godine. Ulazak Nijemaca dočekao je u Zagrebu, gdje je bio izabran na čelo vojnog odbora. U prvom pozivu komunistima tražilo se da 'se većina članova Centralnog komiteta pješice probije do Bosne, Crne Gore, Srbije i Slovenije, kako bi pripremili partiju i narod da preuzmu obranu zemlje u svoje ruke'. Samo četiri godina kasnije Titovi partizani bili su jedina značajna sila između Slovenije na sjeveru i Makedonije na jugu. On i njegovi partizani dobili su istodobno tri bitke: rat protiv stranih agresora, prije svega Nijemaca, borbu protiv unutarnjih protivnika - fašistički orijentiranih hrvatskih ustaša i jednako tako fašistički zadojenih srpskih četnika. Uza sve to je Tito - i to gotovo i mimo svoje volje - pobijedio i Moskvu. Jugoslavija je bila jedina zemlja koja se oslobodila vlastitim snagama. Tito nije bio spreman prihvatiti upletanje savezničkih pobjednika pri izgradnji poslijeratne Jugoslavije - čak niti od svog saveznika Staljina. U završnoj fazi II. svjetskog rata Crvena se armija kretala polako preko Rumunjske u pravcu jugoslavenske granice. Velikim umijećem, Titu je uspjelo ograničiti Crvenu armiju samo na oslobađanje Beograda. Nakon toga - prema sporazumu sa Staljinom, Crvena se armija povukla iz Jugoslavije. Tito je uspio provesti svoj plan. Zahvaljujući toj samosvijesti, položeni su nakon 1945. godine temelji specifičnog razvoja Jugoslavije. Blokovska nezavisnost, radničko samoupravljanje i otvorene granice bila su najvidjivija obilježja takozvanog 'Trećeg puta' koji je nedjeljiv od Titove ličnosti i njegovih ratnih iskustava. Tito je rođen u Hrvatskom zagorju kao sedmo od 15 djece. Djeca su uglavnom radila na zemlji, a odlazak u školu više je predstavljao izuzetak nego pravilo. U životu Brozovih vladalo je siromaštvo i glad. Već s 12 godina Josip Broz otišao je od kuće, a nešto kasnije počeo učiti bravarski zanat. Taj je podatak važan zato jer je Broz, osim iskustva vezanih uz svoje seljačko porijeklo, upoznao i život urbanog proletarijata, što je za budućeg komunista bilo presudno. Za vrijeme šegrtovanja boravio je u Češkoj, Italiji, Njemačkoj i Austriji. G. 1914. bio je pozvan na služenje vojnog roka u vojsci habsburškog cara i bio upućen na rusku frontu. Tamo se priključio boljševicima pri svrgavanju ruskog cara. Nakon oktobarske revolucije služio je u Crvenoj armiji. U domovinu se vratio tek 1920., a tada se ona već zvala 'Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca'. To je bila država pod vodstvom srpske dinastije Karađorđevića u kojoj su srpski pobjednici s ostalim južnoslavenskim narodima, koji su ostali kao nasljeđe raspadnutog habsburškog carstva - Hrvatima, Slovencima i Bosancima - samo prividno paritetno surađivali. U toj je državi Tito našao idealne uvjete za ilegalni političko-revolucionarni rad. Zemlja je bila industrijski nerazvijena i obilježena socijalnim i nacionalnim napetostima. Socijalistički orijentirane snage Jugoslavije udružile su se već u travnju 1919. godine. Ubrzo nakon toga, pod utjecajem oktobarske revolucije, oformljena je komunistička partija. Tito je postao jedan od najaktivnijih članova partije. No Komunistička je partija uskoro bila zabranjena. Tito je 1928. prvi put dospio u zatvor, gdje je ostao punih pet godina. Nakon toga djelovao je isključivo ilegalno. G. 1936. otputovao je u Moskvu, gdje je bio izabran za glavnog tajnika Komunističke partije Jugoslavije. Već je u to vrijeme Titova slika o komunizmu sovjetskog tipa bila ozbiljno dovedena u pitanje. 'Sve se u meni bunilo', pisao je Tito, prisjećajući se tih dana, 'protiv toga što sam vidio u Moskvi, ali sam ipak vjerovao da se radi samo o prolaznim teškoćama'. Tito je doživio 'čistke' u Moskvi u ozloglašenom hotelu Lux. Kasnije je odbio ponovno ići u Moskvu, čime je najvjerojatnije izbjegao ga da likvidira NKWD. U trenutku ulaska njemačkog Wehrmachta u Jugoslaviju Komunistička partija Jugoslavije imala je dobro strukturiranu organizaciju, koja je bila u stanju smjesta djelovati. U višenacionalnoj Jugoslaviji, u kojoj se mase moglo mobilizirati pozivajući se na nacionalne teme, Titovi su komunisti bili jedini koji su mogli djelovati nadnacionalno. Tito se već u to doba okružio svojim najvažnijih suradnicima, koji su za cijelo vrijeme rata, kao i u prvim poslijeratnim godinama izgradnje Države imali odlučujuće položaje. I taj personalni kontinuitet najbližih vojnih i političkih suradnika bitno je pridonio uspjehu Tita i njegovih partizana. Još za vrijeme rata komunisti Jugoslavije su mogli stoga započeti raditi na izgradnji novog političkog poretka za vrijeme nakon rata. To se zbivalo u vrijeme kad je Staljin potpuno samorazumljivo smatrao kako će mu nakon rata Jugoslavija jednostavno biti priključena. Bez obzira na to, razvoj 'Titove Jugoslavije' nakon 1945. odvijao se ispočetka potpuno prema sovjetskom uzoru. Tek su takozvani 'mješoviti kombinati', preko kojih je Moskva dovela u gospodarsku ovisnost svoje satelite, pojačali sukob koji je prigušeno tinjao već godinama između Tita i Staljina. Staljin je i u vanjskopolitičkim temama inzistirao na prethodnim konzultacijama sa satelitskim zemljama, a za samosvjesno jugoslavensko vodstvo to je bio neugodan zahtjev. Staljinov prijedlog da Jugoslavija uđe u konfederaciju s Bugarskom, koja je bila potpuno odana Moskvi, Tito je glatko odbio. On se također nije osvrtao na direktivu iz Moskve da ne pruža potporu grčkim komunistima, budući da je Grčka nakon II. svjetskog rata pridružena bloku zapadnih saveznika. Tito je sasvim doslovno shvatio pojam 'državne nezavisnosti' i nije se pridržavao sporazuma kojeg su sklopili Staljin i predstavnici Zapada o podjeli interesnih zona na Balkanu. Tolika neposlušnost nije mogla proći bez posljedica. Na kongresu Kominforma u Bukureštu koncem lipnja 1948. godine Tito je jednoglasno izbačen iz članstva, a jugoslavenska delegacija nije niti bila prisutna. Nekoliko tjedana kasnije, na petom Kongresu Komunističke partije Jugoslavije Tito je u Beogradu branio svoju politiku protiv Staljina. Time je razdor između Moskve i Beograda bio konačan. Posljedice toga su bile: na unutarnjopolitičkom planu - uvođenje radničkog samoupravljanja, a na vanjskopolitičkom planu takozvani 'Treći put', odnosno politika blokovske nesvrstanosti, uvođenje radničkog samoupravljanja bilo je rezultat problema nastalih zbog prekida s Moskvom. Prestala je gospodarska pomoć iz Sovjetskog Saveza, bio je ugrožen petogodišnji plan, a nerodne godine slabih žetvi još su dodatno otežale stanje u zemlji. Nova politička deviza je glasila: decentralizacija i borba protiv birokracije. Kompetencije federacije sa sjedištem u Beogradu prenesene su na republičke razine, a s razine republike odlučivanje se dalje prenosilo na razinu općina i komuna, a u to vrijeme stvaraju se i vijeća radnika. Tito je taj sustav označio kao 'oblik viših socijalističkih odnosa u proizvodnji, a time i organizacije cjelokupnog društva'. Zanimljivo je da Tito nikad nije tvrdio kako je upravo on otkrio načelo samoupravljanja. Nikada nije svojatao 'niti jedno zrnce zlata iz riznice marksizma i lenjinizma.... ' kako to u Titovoj biografiji objavljenoj 1969. godine navodi Vilko Vinterhalter. Osnovna misao vodilja samoupravljanja bilo je jačanje vlastite odgovornosti kao pokretača više produktivnosti. Na koncu je jugoslavensko gospodarstvo propalo, između ostalog, upravo zbog toga što se dogodilo suprotno. Uobičajena je bila praksa da cijeli kolektivi za vrijeme radnog vremena vode beskonačne rasprave o povišenju plaća. Ideja o nesvrstanosti usko je povezana s Titovim povijesnim iskustvima u partizanskom ratu. On je došao do zaključka kako svaka zemlja ima pravo na specifičnosti vlastitog razvoja. Načela blokovske nesvrstanosti bila su sljedeća: mirna koegzistencija bez obzira na društveni poredak, nemiješanje u unutarnje političke probleme drugih država, kao i rješavanje sukoba, bez primjene vojne sile. No bez obzira na ta načela, Tito i nesvrstani nisu bili potpuno neutralni. Tako je na primjer Jugoslavija održavala normalne diplomatske odnose s Francuskom, a istodobno materijalno i politički podupirala borbu Alžira za stjecanje nezavisnosti. Na kongresu nesvrstanih u Havani 1979. Tito je još jednom istaknuo emancipirajuću snagu takozvanog 'Trećeg puta', odnosno politike nesvrstanosti. No, u to je vrijeme već prošlo zlatno doba pokreta nesvrstanih. Tito je bio inicijator pokreta nesvrstanih zajedno s egipatskim predsjednikom Naserom i indijskim predsjednikom Nehruom. G. 1961. Tito je pozvao predstavnike iz 28 zemalja u Beograd - to je bez sumnje bio vrhunac njegove političke biografije. Vrijednost nesvrstanosti za Jugoslaviju je nakon Titove smrti ljubljanski profesor političkih znanosti Gavro Altmann ovako ocijenio: 'Za Jugoslaviju je nesvrstanost naša jedina vanjsko-politička realnost. To je samostalni pokret, koji bi trebao postati samostalni globalni politički pokret koji se zasniva na ideji nezavisnosti. To znači nesvrstanost za Jugoslaviju, tako je to bilo za vrijeme Tita, tako će to biti i dalje. U tom nam području Tito nedostaje daleko više nego na bilo kojem drugom području života u Jugoslaviji.' Nakon Titove smrti 1980. godine, njegovo se odsustvo osjećalo na svim područjima. Štoviše - država je bila osuđena na propast zato što je i suviše tijesno bila povezana s njegovim imenom. Niti jedan drugi političar nije imao priliku tijekom tako dugog vremenskog razdoblja državu graditi isključivo prema svojim vlastitim predodžbama, kao što je to imao Tito. To je ujedno i jedan od bitnih razloga propasti višenacionalne države samo deset godina nakon Titove smrti. Tito je bio diktator. Iza klišeja vedrog socijalizma s otvorenim granicama, Titu je i suviše često uspijevalo uvjeriti svijet kako su odnosi u njegovoj zemlji mirni i potpuno harmonični. Krvava osveta partizana nakon 1945., prije svega nad hrvatskim ustašama i domobranima, čistke nakon isključenja iz Kominterne u vlastitim redovima, kažnjenički Goli otok, tajna služba UDBA koja je prije svega proganjala jugoslavenske oporbene političare u inozemstvu - sve su to primjeri koji zapravo više govore o čvrstoj ruci, kojom je Tito desetljećima vladao u svojoj višenacionalnoj državi. Ipak je još za vrijeme života postigao u narodu status pravog heroja, što se jasno moglo doživjeti i prilikom njegova pogreba u Beogradu. Jedan njemački reporter ovako je prenosio Titov pogreb: 'Ovo su posljednji metri dugog puta kojeg je prešla pogrebna povorka. Ovo su posljednje minute i sekunde u kojima je jugoslavenski predsjednik još s nama. Pred nama je trenutak u kojem će se lijes spustiti u grobnicu i posljednji put u čast uvaženog pokojnika odsvirati jugoslavenska državna himna.' Jugoslavija bez Tita žilavo se opirala propadanju, no ono se ipak jasno moglo uočiti po tome što je ta država sve slabije funkcionirala. Formalno se predsjedavanje Predsjedništvom države svake godine dodjeljivalo predstavniku druge republike, sve dok na vidjelo nisu izbili desetljećima potiskivani nacionalni sukobi. S Titom je otišao i posljednji političar te vrste koji je, s jedne strane, mogao čvrstom rukom držati na okupu jedno vrlo složeno carstvo, a s druge strane voditi vrlo raskošan život. Demistifikacija Tita u Jugoslaviji dogodila se brže nego što se to moglo očekivati. No, ipak - čak i usred ratova u Hrvatskoj, Bosni pa i na Kosovu, anonimni 'sprayeri' su na genijalno jednostavan način precizno izrazili povijesni doprinos samozvanog Maršala. Na pročeljima brojnih kuća mogli su se pročitati grafiti: 'Tito, vrati se!'" (RDW)