AU 2. V. DS: SLOM IDEOLOGIJE

AUSTRIJA DER STANDARD 2. V. 2000. Sumrak ideologije "Pitanje je li FPO (Freie Partei Oesterreichs - op. prev.) zamijenio SPO (Sozialistische Partei Oesterreichs - op. prev.) u ulozi 'radničke stranke' predmet je učenih rasprava i središnji element utvrđivanja novog položaja SPO pod vodstvom Alfreda Gusenbauera. Prilično predvidivi rezultat Gusenbauerove analize glasi: ne, FPO nije nova radnička stranka. Naprotiv, dok su se na 'Dan rada' 'predstavnici radnika' okupili na bečkom Rathausplatzu, u Klagenfurtu (glavni grad savezne zemlje Koruške čiji je Haider poglavar - op. prev.) okupili su se 'izdajnici radnika', tvrdi Gusenbauer. Zanemarimo li priznanja vrijedan pokušaj duhovite igre riječima, zaključit ćemo da je 1. svibnja pokazao u prvom redu sljedeće: sumrak ideologije kao pogonske snage političkih sukoba nije tek puka teoretska spoznaja teoretičara 'kraja povijesti'. Posrijedi je činjenica čije negativne posljedice snose dvije tradicionalne velike austrijske stranke te koja je najveću korist donijela Joergu Haideru i - još uvijek - 'njegovu' FPO. Haider je odavno ostavio iza sebe ideološke kategorije, pobrinuvši se da FPO postane istodobno radničkom i poduzetničkom i domoljubno- nacionalističkom strankom - odnosno da ne odgovara nijednoj od tih oznaka. Nije puki slučaj što politolozi skloni nijansiranoj analizi rabe pojam konotacije kada pokušavaju opisati poznatu i ozloglašenu 'bit' FPO: promatraju rasističke, ksenofobične, novosocijalističke i mnoge druge osobine, ali paze da FPO općenito ne okarakteriziraju kao rasističku stranku. Dovoljno su razgolićene i žigosane 'oportunističke' i 'populističke' crte Haiderove postideološke politike. Lošije je pak dokumentirana okolnost da i sve ostale stranke - moraju - djelovati po istom modelu. U razdoblju nakon 1989. ideološke razlike među europskim socijaldemokratskim i građanskim strankama smanjene su u odlučujućim gospodarskim i društvenim pozicijama na najmanju moguću mjeru - u prvom redu nakon konačnog raskrinkavanja centralističke državne privrede. Takav razvoj događaja urodio je zahtjevom za 'pokušajima ponovne ideologizacije', potaknutim strahom od izjednačavanja i gubitka profila. Taj pak zahtjev izaziva proturječja u oba tradicionalna politička bloka: OVP pokušava nastupiti u ulozi predstavnika gospodarskog liberalizma, ali se ne može osloboditi relikata poput uskogrudnog zakona o obrtu i široke potpore obiteljima. SPO se pak želi vratiti svojoj ulozi 'radničke stranke' (...) Takva je situacija upravo đavolska prednost za Haidera: unutarnja proturječja u ideološki strukturiranim strankama, utemeljenim na povijesnim idejama, prerastaju u gotovo nerješive probleme, predstavljajući istodobno za njega osobno - koji uopće nije izbirljiv - neiscrpan rezervoar za gomilanje obećavajućih 'konotacija'. Primjer uspjeha skrupulozne postideološke politike predstavlja 'treći put' Tonyja Blaira i Gerharda Schroedera. No, oba spomenuta političara suočavaju se s prigovorom da socijaldemokratske vrijednosti ističu još samo na 'retoričkoj' razini. Taj je prigovor potpuno opravdan, a na drugoj strani 'starog' političkog spektra vrijedi za svakog 'konzervativnog' političara koji i dalje odlučno podupire koncept 'socijalne tržišne privrede'. Ništa ne upućuje na zaključak da će vanjske okolnosti razriješiti spomenuta proturječja. Velika zadaća suvremene politike jest naučiti živjeti s njima - i ne slijediti pritom Haiderov primjer", zaključuje Michael Fleischhacker.