GB ECC 29.- IV. - 5. IV. EU GOSP

VELIKA BRITANIJA THE ECONOMIST 29. IV. 2000. Europa napreduje "Na površini, europska gospodarstva izgledaju jednako istrošena i slaba kao i uvijek. Nezaposlenost je više nego dvostruko veća od američke; rast produktivnosti prošle je godine opao na najniže razine od 1975., a Amerika je rasla; euro je posrnuo tako da sad vrijedi manje od četiri petine onog koliko je vrijedio početkom 1999. Dok Amerika uživa nagrade svog živahnog 'novog gospodarstva', europsko je gospodarstvo, čini se, umorno, staro i nesposobno za promjenu. No ako malo bolje pogledate, europska gospodarstva i kompanije pokazuju obećavajuće znakove napretka. Počnite od gospodarstva. Amerikanci se žale da je njihov golemi trgovinski deficit djelomično odraz sporog rasta Europe. Sporog? Zapravo, zona eura je rasla pri godišnjoj stopi od gotovo 4% u drugoj polovici prošle godine, i čini se da ove godine zasad uspijeva održavati taj ritam. Istina je da američko gospodarstvo nastavlja rasti još brže, no takav se njegov tempo vjerojatno neće održati. Ameriku, za razliku od Europe, ne karakterizira ekonomsko mrtvilo i njezin je rast već stvorio zabrinjavajuće raskorake, poput eksplozije duga iz privatnog sektora i rekordnog deficita tekućeg računa. Ne samo da se rast ubrzao u kontinentalnoj Europi, već se počinju pojavljivati i novi poslovi. Tijekom prošlih dviju godina, zapošljavanje je raslo brže nego u Sjedinjenim Državama, pa je stopa nezaposlenosti smanjena na 9,5% s 11,7% 1997. Slabi euro bio je pokretač dobrog dijela tog naglog rasta aktivnosti. Zajedno sa smanjivanjem plaća, to je europske izvoznike učinilo konkurentnijim nego ikad poslije sredine osamdesetih. No pad nezaposlenosti također djelomično odražava deregulaciju tržišta i rada u mnogim zemljama. Kako su se pravila ublažila, više je radnika unajmljeno na određeno vrijeme ili na skraćeno radno vrijeme, s manje strogom zaštitom ili nižim troškovima rada. Veći broj takvih poslova djelomično objašnjava razlog rasta produktivnosti, kao što je to bio slučaj u Americi početkom devedesetih. Što se tiče slabog eura, to samo po sebi nije problem; jaka valuta nije simbol gospodarske snage. Pad eura bit će zabrinjavajući samo ako poveća cijene izvoza a tako i inflaciju. (...) Zasad je oporavak uglavnom bio cikličan, pokretan niskim kamatnim stopama, jeftinim eurom i snažnom globalnm potražnjom. Da održi ubrzani rast, Europa treba ili pojačati produktivnost ili počistiti svoju veliku banku neiskorištene radne snage (onih koji odlučuju ne raditi, kao i službeno nezaposlenih). Samo 60% stanovništva radne dobi u zoni eura ima posao, u usporedbi sa 74% u Americi. Kad bi Europa postupno podigla svoju stopu zaposlenosti do američke razine tijekom 20-godišnjeg razdoblja, to bi moglo povećati potencijalni rast regije za jedan posto godišnje, čak i ako bi rast produktivnosti ostao nepromijenjen. No postoje razlozi i za nadu da će doći do rasta produktivnosti. Revolucija hara europskim upravama. Uvođenje eura i stvaranje zajedničkog tržišta kapitala, kao i globalna konkurencija, prisiljavaju menadžere da povećaju stope povrata. Kompanije kontinenta napreduju brže nego što je itko mogao predvidjeti prije nekoliko godina. (...) Tvrtke koje su se nekad opirale promjenama, poput njemačkog Siemensa, sad ih energično prihvaćaju. (...) U međuvremenu, euro je bacio svjetlo na rascjepkanost europske industrije i tako donio val spajanja. Eksplozija neprijateljskih preuzimanja približila je Europi okus Amerike s kraja osamdesetih. Upravljanje u kontinentalnoj Europi sve više odlikuje neprijateljsko raspoloženje. Kako tržišta kapitala, više nego banke, postaju glavni izvor financiranja kompanija, raspadaju se stare strukture moći korporacijske Europe. Europske kompanije trebaju učiniti više. One su još uvijek više hijerarhijski orijentirane od američkih, i manje spremne dopustiti autonomiju tehnološkim odjelima. One možda provode preustroj, no pravi će izazov biti pronaći nove izvore profitabilnog rasta - a američke tvrtke, koje su se 'smanjile' prije godinu dana, sad se na to već mogu usredotočiti. Vlade također trebaju učiniti više da podupru napredak na razini uprave. Europa je još zbrka regulacija koje guše tvrtke i obeshrabruju nove poslove. Osnivanje nove kompanije daleko je skuplje i oduzima više vremena nego u Americi. Visoki porezi obeshrabruju preuzimanje rizika (u Francuskoj, dvije trećine dobiti od dionica odlazi na porez). U Njemačkoj konkurenciju guši kaos smiješnih zakona; radno vrijeme trgovina još je uvijek ograničeno, a trgovinama se zabranjuje ponuda popusta ili pružanje doživotnog jamsta. Europske tvrtke provode preustroj u mnogo težim okolnostima od američkih. Ne nastavi li vlada slabiti pravila o tržištima rada i roba, europske bi se kompanije mogle naći pod velikim pritiskom burza da poboljšaju profite, u čemu će ih sprječavati zakonodavstvo. To bi samo pojačalo već velik broj kompanija koje su preselile proizvodnju izvan Europske unije, na mjesta manjih troškova i s manje regulacija. Vlade i menadžeri očigledno imaju puno posla, no barem se događaju promjene. Da, Europa još uvijek zaostaje za Amerikom. No to joj daje više prostora za brži rast, sustizanjem Amerike. Prigrlivši tu prigodu, Europa bi se mogla pretvoriti u zaista novo gospodarstvo", zaključuje uvodničar lista.