US 26. WP MIROVINE U EUROPI

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 26. IV. 2000. Mirovine ugrožavaju europska gospodarstva "(...) Do 2025., oko 113 milijuna Europljana (zamalo jedna trećina ukupnog stanovništva Europe) bit će u mirovini, upozorio je nedavno u svom govoru Romano Prodi, predsjednik Europskoga povjerenstva, zahtijevajući od vlada članica Unije da nešto poduzmu. Gotovo sve te mirovine pokrivat će isključivo mirovinski programi što ih financiraju vlade", piše Anne Swardson. "Tako će se stvoriti besprimjeran pritisak na europske vlade i djecu umirovljenika, što će zahtijevati povišenje poreza ili smanjenje potrošnje i ozbiljno ugroziti euro, novu zajedničku europsku valutu koju je prihvatilo 11 zemalja. Iako se i Sjedinjene Države suočavaju sa sličnim demografskim izazovima, europske zemlje - posebno Italija, Njemačka i Francuska - u daleko su većoj nevolji i sporije provode reforme. Predstojeća mirovinska kriza rezultat je triju glavnih čimbenika: * Žene manje rađaju. Nijedna zemlja u Europi nema dovoljno djece da bi zamijenila svoje sadašnje stanovništvo, što će voditi padu baze radnika koji pridonose mirovinskim sustavima. Talijanke su 1945. posljednji put rađale u prosjeku više od dvoje djece. Godine 1997., prosječni je broj bio 1,22. Zbog pada nataliteta, talijansko stanovništvo smanjit će se za 28%, na 41 milijuna s 57 milijuna između 1995. i 2050., prema UN-u. Europska unija, koja sad ima 105 milijuna ljudi više od Sjedinjenih Država, imat će 18 milijuna manje, dok se Europa smanjuje a Sjedinjene Države rastu tijekom tog razdoblja. Rašireno europsko neprijateljstvo prema doseljenicima čini manje vjerojatnim da će ljudi iz drugih zemalja popuniti tu prazninu. * Rano se odlazi u mirovinu. Iako zakon većine europskih zemalja propisuje da se u mirovinu odlazi sa 65 godina, financijske kazne za prijevremenu mirovinu tako su minimalne da muškarci odlaze u mirovinu u prosjeku sa 61 godinom, više od dvije godine ranije nego u Sjedinjenim Državama. Prosjek odlaska u mirovinu za Europljanke iznosi 58. Prije pedeset godina, europski muškarci i žene radili su sedam godina duže nego sad - a živjeli 11 godina manje. (...) * Manje je privatnih alternativa. Privatni mirovinski fondovi poput korporacijskih mirovina slabi su, ne postoje, ili se tek stvaraju u dobrom dijelu zapadne Europe. U Francuskoj su nezakoniti; zakon iz 1997. koji ih dopušta nikad nije donesen zbog prigovora sindikata. (...) Prema Merrill Lynchu, samo 7% radnika Europske unije pokriveno je korporacijskim mirovinama, a samo 0,9% privatnim štednim planovima. Stoga će gotovo svi radnici biti potpuno ovisni o mirovini koju isplaćuje vlada, slično Socijalnoj skrbi u Sjedinjenim Državama. (...) Sasvim sigurno, i Sjedinjene se Države suočavaju s demografskom krizom na koju nisu posve spremne. No neke su reforme provedene: dob odlaska u mirovinu povisuje se sa 65 za 67 u sljedećih 22 godine, primjerice, a viša stopa doseljavanja znači da američko stanovništvo raste i mlađe je od europskog. U Europi, bomba već neko vrijeme otkucava. No dok se eksplozija primiče - a nijedna od glavnih europskih vlada nije poduzela ništa blizu prikladnoj reformi - novi je čimbenik povisio uloge: riječ je o euru. Nova europska zajednička valuta spojila je gospodarstva 11 europskih zemalja. Budući da svima njima sad upravlja jedna monetarna ustanova, one zapravo čine jedno gospodarstvo. Tako bi demografska kriza, koja zahtijeva od talijanske vlade da isplati mirovine većem broju ljudi, mogla povisiti stopu inflacije u Irskoj, pa čak i ako se irska vlada kadra pobrinuti za vlastite umirovljenike, jer viša vladina potrošnja u jednoj zemlji može povisiti opću stopu inflacije. (...) Dođe li do takvih kriza, kažu stručnjaci, teško je zamisliti da će se euro održati. Predsjednik Europskog povjerenstva Prodi upozorava o predstojećoj krizi otkad je preuzeo položaj prošle jeseni, no samo nacionalne vlade imaju pravo mijenjati pravila o mirovini. 'Stvar je u tome da generacijska neravnoteža u euro zoni ozbiljno ugrožava srednjoročnu održivost zajedničke valute', pišu povjesničar Niall Ferguson i ekonomist Laurence J. Kotlikoff u ovomjesečnom broju časopisa Foreign Affairs. 'Za gotovo sve članice, izbor je između povećanja poreza bez presedana u razdoblju mira ili drastičnih smanjenja vladine potrošnje. S obzirom na političku slabost većine nacionalnih vlada, teško je vjerovati u mogućnost donošenja bilo koje od tih odluka.' Vrebajuća umirovljenička kriza ne poklapa se sa slikom 'nove Europe' koju mnogi vođe na kontinentu slikaju. Oni se hvale da je Europa jednako konkurentna i dinamična kao i Sjedinjene Države. Zapravo, kažu stručnjaci, mirovinska situacija odraz je nedostataka stare Europe, socijalne europske države i vlada centra i ljevice koje nisu spremne ili nisu kadre smanjiti programe, provesti nepopularne reforme i okrenuti se prema privatnom sektoru. One se umjesto toga i dalje oslanjaju na optimistične prognoze i odgađaju dan obračuna. (...) U Francuskoj, primjerice, premijer Jospin odgađa odluku o mirovinskim reformama već skoro dvije godine. U Italiji su reforme odgođene do barem 2001.; u Njemačkoj, 2002. Razlog, iako to dužnosnici rijetko priznaju, čisto je političke naravi. Povišenje dobi odlaska u mirovinu ili smanjenje povlastica iznimno su nepopularne mjere. (...) Do 2025., jednu trećinu europskog stanovništva činit će umirovljenici, što će biti velik teret za radnike koji plaćaju doprinose vladinim mirovinskim sustavima. Financiranje mirovina postat će otežano sa starenjem europskog stanovništva, a tako će biti i u Sjedinjenim Državama. Stanje je gore u Europi, gdje više ljudi ovisi isključivo o vladinim mirovinama, a dužnosnici su spori u provedbi reforma. Broj starijih ljudi rast će u usporedbi s radno sposobnim stanovništvom. (...) Povišenje poreza da bi se financirali mirovinski sustavi nepopularno je rješenje, budući da su doprinosi već sad prilično visoki."