US 19. IV. WT RUSIJA I NATO

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 19. IV. 2000. Što NATO može učiniti za Rusiju "Prošla je samo godina dana otkad je NATO primio tri nove članice: Republiku Češku, Mađarsku i Poljsku. Pa ipak, oni koji se protive daljnjem proširenju NATO-a već traže načina da prihvaćanje tih zemalja prikažu kao neuspjeh", piše Jan Nowak, bivši savjetnik Vijeća za nacionalnu sigurnost za srednju i istočnu Europu. "Oni ističu da njihove oružane snage nemaju dovoljno sredstava i da su loše opremljene, da je njihov doprinos zajedničkoj obrani premalen da bi nešto značio. Zaključak koji oni aktivno promiču jest da, kako prvi pokušaj proširenja saveza nije bio uspješan, treba smjesta odbaciti svaku pomisao o nastavku proširenja. Sve, naravno, ovisi o tome što smatrate uspjehom. Zagovornici proširenja NATO-a ističu da bi bez suradnje Mađarske, svaka mirovna misija na Balkanu bila daleko teža i skuplja. Da Bugarska, Rumunjska i Mađarska nisu odbile ruski zahtjev za masovnim dopremanjem ruskih vojnika preko njihovih zračnih teritorija u Prištinu, Rusija i NATO bili bi dovedeni na rub velikog vojnog sukoba. Sve tri zemlje vodila je njihova predanost NATO-u, kojemu se Bugarska i Rumunjska nadaju priključiti u sljedećem krugu proširenja. Danas se dva poljska bataljona koja služe u Bosni i na Kosovu smatraju uzorom mirotvorstva. (...) Jano je da su izgledi za članstvo u NATO-u već postali važno oruđe konstruktivnog američkog utjecaja u ovoj važnoj regiji. Interesima Sjedinjenih Država ne bi služilo potkopati nade ili uništiti snažnu proameričku orijentaciju u zemljama koje su se našle između NATO-a i sadašnje ruske granice. Oni koji misle na posve vojni način i tvrde, primjerice, da baltičke republike Estonija, Litva i Letonija teško da mogu pridonijeti obrambenom potencijalu NATO-a, često previđaju jedno vitalnije pitanje: što treba učiniti da se Rusija pretvori iz neprijatelja u potpuno kooperativnog partnera Europsko-atlantske zajednice? Protivnici proširenja NATO-a tvrde da ne treba učiniti ništa što bi moglo stvoriti osjećaj izoliranosti, ili čak poniženja, u Moskvi. Odbiti zemlje koje traže članstvo u NATO-u utrlo bi put, kažu oni, obostrano korisnom izglađenju spora i možda nekoj vrsti 'superdogovora' s Rusijom. Na žalost, stvari nisu tako jednostavne. Ruske ambicije nisu ograničene na veće nadziranje svojih susjeda, negdje u budućnosti. Njihov očitovan prvenstveni cilj još je uvijek smanjiti američki globalni utjecaj koliko je god moguće. Tako dugo dok si rusko vodstvo dopušta da svaku prigodu iskoristi za nanošenje štete američim interesima u inozemstvu, svaki pokušaj tretiranja današnje Rusije kao istinskoga partnera morao bi biti osnovan na znatnom stupnju samozavaravanja. Među vladajućom elitom Rusije postoji ekspanzionistički mentalitet, duboko ukorijenjen u prošlosti zemlje, koji im otežava razmatranje stvaranja partnerstva sa Zapadom. Taj gotovo trajni nagon za teritorijalnim širenjem u isto je vrijeme postao pokora za ruski narod, koji i dalje živi u užasnom siromaštvu, u zemlji bogatoj resursima. Odbijanje ili beskrajno odgađanje primanja u NATO zemalja smještenih u sivoj zoni između NATO-a i Rusije, Moskva će smatrati prešutnim priznanjem Zapada da se te zemlje nalaze u ruskoj utjecajnoj sferi. To će se smatrati trijumfom i još će više ohrabriti imperijalističke elemente u ruskom vodstvu da postavljaju nove izazove Zapadu. Za razliku od toga, postupno proširenje NATO-a pomoglo bi Rusima da shvate da su nerealni bilo kakvi snovi o povratu nadzora nad susjednim zemljama protiv njihove volje. To bi pomoglo ruskim vođama da promijene svoj sadašnji neproduktivni način razmišljanja i konačno se pomire s gubitkom carstva. I to bi, nadajmo se, ohrabrilo iste te vođe da usredotoče svoje goleme resurse na unutarnji oporavak i podizanje očajnički niskog životnog standarda većega dijela ruskog naroda."