NJ 19.IV.-DIE WELT-NJEMAČKA I NATO

NJEMAČKA DIE WELT 19. IV. 2000. Transatlantske sitne napukline "Ni jedan savez u povijesti nije preživio svoj trijumf. NATO je do sada bio iznimka od toga pravila. No to nije nikakvo jamstvo. Savez treba Njemačku, ali Nijemci još više trebaju savez. U odnosu Berlin/Washington postoje sitne napukline. One ne obilježavaju samo razlike nacionalnih interesa, globalne sile i regionalne sile, nego i zemljopisne, povijesne, iskustvene i svjetonazorne. Amerika stalno izlazi na 'new frontier'. Europa je posuta spomenicima propalih vizija. Germanski strah i američki 'can do' sve više dolaze u proturječje, bilo da se radi o tehničkim zamasima i socijalnoj potrebi zaštite, bilo o otvorenosti prema svijetu ili samodostatnosti. Globalizacija koju Amerikanci drže obećanjem, većina Nijemaca, uključujući i vladu, doživljava tek kao prijetnju. Svaka zemlja u Europi može si priuštiti na ovaj ili onaj način testirati odnose sa SAD-om do točke loma. Samo jedna zemlja to mora izbjegavati, inače se opet postavlja pitanje moći koje je zemlja uvijek željela spriječiti. To je staro njemačko pitanje koje ponovno izranja: za ravnotežu preveliko, za hegemoniju premalo. Samo uz nazočnost Amerike, kako je nekoć napisao Richard Holbrooke, 'europska sila' može stvoriti tu ravnotežu, koju Nijemci, kolebajući se između težnje za integracijom i iskušenja posebnoga puta, sami ne mogu postići. Uobičajeno je NATO nazivati atlantskim savezom. NATO zapravo nije europski sigurnosni sustav u korist Amerikanaca, nego američki u korist Europljana, a Amerika je pri tomu u dvostrukoj ulozi: dijelom je europske ravnoteže kao i njezina sila jamstva s one strane velike bare. Sidrišna točka 'special relationship', koje još ima mnogo elemenata koji među tajnim službama izazivaju rat, jest Velika Britanija. Sidrišna točka europske uloge Amerike jest Njemačka. Tako je, otkako je predsjednik Harry S. Truman 1949. oživotvorio Sjevernoatlantski savez a tako je i u velikom novom ustroju Europe putem procesa 'dva više četiri' i njegovih posljedica. To samo potvrđuje posebnu ulogu koju Njemačka ima u Europi a koja je u svakom slučaju povezana s posebnom odgovornošću. Ni jedno od toga nije utvrđeno u obliku sporazuma, nego pripada u prešutne uvjete. Ako se danas Amerikanci javno saveznoj vladi zaklinju, još iza zatvorenih vrata, da će obilno dotirati Bundeswehr, tako da uspiju restrukturiranje i osuvremenjivanje - nedavno je ministar Scharping njemačku vojsku nazvao 'uvjetno sposobnom za savez' - tada nisu po srijedi samo tehnička i financijska pitanja. Riječ je o težini Njemačke u Europi i o njezinoj vodećoj funkciji, no ponajprije o njemačkom nacionalnom interesu. Tada se neće često izgovarati: povezivanje Njemačke u Europu koje je kancelar Kohl od 1990. pokušavao osigurati zajedničkom valutom i nadnacionalnim vojnim korpusom, bez čvrstog atlantskog sigurnosnog okvira bilo bi pucanj u prazno. Ne bi samo Francuska opet postavila pitanje što znači Njemačka, nego i Poljska, pa čak i Rusija, a u odgovorima ne bi samo bilo sadržano više povijesti nego što se to Nijemcima sviđa, nego bi na površinu došlo i nepovjerenje prema vodećoj sili, koja tu ulogu ni ne želi niti ju može obavljati. Uloga Njemačke je, više od ostalih, europeizirana. Ali onako kako je Stari rajh od Westfalskoga mira od 1648. počivao u samomu sebi i u europskoj ravnoteži, Njemačka danas treba atlantski sustav - a time i Sjedinjene Države. No to jamstvo nije besplatno, nego zahtijeva sposobnost za savez u svim dimenzijama. Tada, i samo tada, moći će se razgovarati na ravnoj nozi" - zaključuje Michael Stuermer.