VOA 16. IV. PAPIĆEV USPJEH U AMERICI

GLAS AMERIKE - VOA 16. IV. 2000. Krsto Papić u Washingtonu: Nisam očekivao ovakav uspjeh filma 'Kad mrtvi zapjevaju'. Prilog Andree Walsh. Ovih dana u Washingtonu je boravio hrvatski redatelj Krsto Papić, čiji je film 'Kad mrtvi zapjevaju' bio prikazan na 14. Međunarodnom filmskom festivalu u glavnom gradu Sjedinjenih Država. Film 'Kad mrtvi zapjevaju' stigao je u Washington ovjenčan lovorikama na filmskim festivalima u Aspenu, u Coloradu, u Fort Lauderdaleu, na Floridi, kao i u kanadskim gradovima Montrealu i Quebecu. No, osim priznanja kritike, film se sviđao i publici. Stoga su za dvije washingtonske festivalske projekcije ulaznice bile rasprodane danima prije prikazivanja. Jeste li očekivali da će film imati ovakav uspjeh u inozemstvu? = Nisam očekivao! Kada je film bio gotov i kada je prikazan u Zagrebu, imao je dosta uspjeha kod publike, a kod kritike tako- tako, kod nekih da, kod nekih ne. Ali nisam očekivao tolik uspjeh. Uspjehu filma pridonose i neki faktori izvan samog filma. U slučaju filma 'Kad mrtvi zapjevaju' bio je jedan Amerikanac hrvatskog podrijetla, holivudski producent i menadžer Toni Mandić. Krstu Papića su u Washingtonu često pitali kolika je sloboda hrvatskih filmskih stvaratelja da samostalno stvaraju. = Ja sam im odgovorio da ja imam veliki stupanj autorske slobode, uglavnom zato što se nitko ne brine za moj film. Raditi i živjeti u siromašnoj kinematografiji ima i nekih prednosti - autor je potpuno slobodan. Meni nitko ne dolazi da mi kaže bit će ti kraj ovakav ili onakav ili ovaj dijalog izbaci, a ovaj stavi ... Može mi se sugerirati; ja imam svoje suradnike s kojima radim - izvanrednog scenaristu Matu Matešića, i druge suradnike - i, ako hoću, ja nešto stavim u film, a ako neću, mene nitko ne može na to prisiliti. Mi imamo taj takozvani, kako ga Amerikanci zovu, 'final cut', što oni smatraju vrhuncem stvaralačke slobode, da mogu priču okrenuti i završiti onako kako žele. To ima vrlo malo autora u Americi, možda troje, četvero. Postavilo se i pitanje u kolikoj mjeri je u hrvatskoj kinematografiji, osim cenzure, i autocenzura oblikovala filmove? = Oblikovala je, ali ne kod svih autora. Nisu svi hrvatski autori podložni autocenzuri, neki jesu, neki nisu. To je njihova stvar. Cijeli svoj život, ja manje-više nisam proživio u nekom demokratskom društvu, koje bi se tako moglo nazvati. No, više sam problema imao s pojedinim slojevima društva nego što sam imao sa samom cenzurom. Recimo, sada u Hrvatskoj ni nema cenzure; ranije je bila nekakva cenzura, ali ni ona nije bila tako glasna. Više su to bili slojevi društva koji su držali vlast u svojim rukama i koji su se osjećali pogođeni što se ispričala neka priča na taj način ili je to bila priča koja je bila istinita, ne uperena posebno protiv njih, ali oni su je tako shvaćali. Otuda su dolazili problemi s mojim filmovima. S druge strane, u socijalizmu, kinematografija je bila puno bolje organizirana nego što je danas; ona je produkcijski bila dobro organizirana i mnogo sigurnija. Vjerojatno je država bila zainteresiranija za filmove i odatle su proizlazili i problemi. Nisu ih imali svi autori, nego samo neki. Ja sam bio među ovim posljednjima, ne zato što sam ja to želio, nego što su takvi bili moji filmovi. Priče koje sam pričao dirale su u neke stvari u koje se nije smjelo dirati. Očekujete li da će se hrvatski film amerikanizirati? = Vrlo teško, možda samo jednim dijelom. Ne može se amerikanizirati niti francuski, niti talijanski film koji imaju daleko veće tržište nego što je hrvatsko, jer nemaju dovoljno publike. Amerika je ogromno tržište i za američki je film najvažnije da uspije u Americi. Sve ostalo im dođe kao dodatak. Hrvatski se film u tom smislu teško može amerikanizirati - on će uvijek biti subvencioniran od društva, od Ministarstva kulture ili od nekakvih drugih organizacija, kao što su manje-više svi europski filmovi. Ali, ako govorimo o amerikanizaciji u smislu borbe za publiku više nego što je dosad bio slučaj, to je sigurno. I, na kraju, postoje li već planovi za budući projekt? = Ja sam jednom snimio film fantastike koji se zove 'Izbavitelj'. On je bio prikazivan 1976., '77. i '78. godine, kako u tadašnjoj Jugoslaviji, tako i u mnogo zemalja. Dobio je tri Grand Prixa na festivalima specijaliziranim za fantastiku. Sada pravimo novi scenarij s istim motivom, ali pričom koja je prilagođena jednoj tranzicijskoj zemlji, zemlji koja prolazi sve probleme prijelaza koji stvaraju velike krize, kako ekonomske tako i političke. U krizama ne može se razlikovati - to je sad ta simbolika, koja ne smije biti nametnuta, nego mora biti logična iz priče - da ne možete znati tko je čovjek, a tko štakor. Mate Matešić i ja pravimo scenarij, a uključen će biti i Ivo Brešan, pošto sam s njim radio raniji scenarij. Krsto Papić se nada da će nakon razmjernog uspjeha filma "Kad mrtvi zapjevaju" drugim hrvatskim filmovima biti lakše doći na američke filmske festivale, te u redovitu distribuciju. (VOA)