NJ 10.IV.-TAZ-SRBIJA

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 10. IV. 2000. Srbija u agoniji "U Srbiji se u travnju 2000. mnogo toga glorificira: hrabrost, građanska odvažnost, jedinstvo naroda i vodstva. Uz to se prijeti fašistoidnom američkom neoimperijalizmu, petoj koloni u vlastitoj zemlji, NATO-ovim plaćenicima. Barem u žargonu režima, savezničke bombe ništa nisu promijenile. Ipak, godinu dana poslije rata, nitko se više ne oduševljava totalitarnim brbljarijama. Naprotiv. Za 14. travnja oporba je zakazala masovni skup u Beogradu - poslije duga oklijevanja. S jedne strane se protivnici predsjednika Slobodana Milošević nadaju da bi na ulice jugoslavenskoga glavnoga grada mogli dovesti do milijun ljudi. Time bi se dokazalo da su ispravna ona ispitivanja mišljenja koja govore da vladajuću 'domoljubnu koaliciju' podupire još svega oko 17 posto stanovništva. S druge strane oporba je u velikom strahu da bi nad uistinu masovnim prosvjedom mogla izgubiti nadzor - i da bi svršio krvoprolićem. Jer sigurno je: jedan dio srpskog stanovništva još uvijek vjerno slijedi Miloševića - a za predsjednika je očuvanje vlasti odavno postalo pitanjem opstanka. Psihološko stanje srpskog društva opasno je i nepredvidljivo: u međunarodno izoliranom ostatku Jugoslavije mnogi još iz navike vjeruju u iluzije koje promiče režim. Primjerice, da će čitav slobodoljubivi svijet uskoro slijediti Srbiju u borbi protiv svjetskog poretka kojim dominira SAD. Slično je daleko od stvarnosti i srpska nomenklatura. Tako je dugo stvarala lažne slike da se održi na vlasti, da je pomalo počela i sama vjerovati u svoju promidžbu. U samozavaravanju nalazi jedinu nadu, jer samo u tom prividnom svijetu može i dalje postojati. Mnogi predstavnici režima doista misle da će Europa uskoro uvidjeti 'svoje pogrješke' prema Srbiji i da će međunarodni pritisak popustiti. Sanjaju o tomu da NATO usrdno zamoli jugoslavensku vojsku i srpsku policiju da se vrate na Kosovo. Jer NATO-ova zaštitna postrojba KFOR očito nije kadra brinuti se za red i mir. Uz takvu argumentaciju jasno je: za Miloševića i njemu odane ne radi se samo o očuvanju vlasti. Radi se o goloj egzistenciji i nema natrag. Jer međunarodna zajednica želi glavu jugoslavenskog predsjednika. I stoga se Milošević može osjećati sigurnim samo na svojoj funkciji državnoga poglavara. Svi koji mu osporavaju taj položaj, ugrožavaju njegov život i život njegove obitelji - i sukladno tome s njima se postupa kao s državnim neprijateljima. Izbori u Srbiji borba su na život i smrt. Bez obzira koja strana izgubi, nikada se neće pomiriti s porazom. No do eksplozije sustava mogli bi dovesti ne samo izbori, nego i prosvjedi. Pritisak i napetost prijeteći rastu. S jedne strane oporba zna da samo politički obrat može spasiti zemlju od propasti. S druge je strane režim za kojega je svaki politički obrat smrtna opasnost. Smrtni strah režima ima pak za posljedicu neodlučnost među oporbenim vođama koji su se kasno uspjeli izboriti za prosvjede. Jer u Srbiji je izborna godina. I što je rok općinskih izbora bliži, to se intenzivnije osjeća napetost u zemlji. Oporbeni vođe doduše vjeruju da Milošević, ako i izgubi izbore, neće predati vlast. Istodobno ipak po svaku cijenu žele spriječiti krvave obračune. Osim toga, postoji strah da bi Milošević u slučaju da u Srbiji dospije u nevolju, mogao izazvati nove sukobe izvan za njega životno važnih unutarnjih dijelova zemlje. Pri tomu uspjeh ne bi bio važan. Stoga ne treba očekivati da će Milošević naučiti iz dosadašnjih neuspjeha: ne igra nikakvu ulogu što su pod njegovim vodstvom iz Hrvatske protjerani gotovo svi Srbi ili što je izgubio republiku srpsku u Bosni i Kosovo. Ne broji se što druga jugoslavenska republika Crna Gora nastoji izići iz federacije. Ionako je jasno: sve buduće Miloševićeve bitke unaprijed su osuđene na poraz. Radilo bi se samo o skretanju pozornosti kad pritisak na Srbiju postane opasan, i o otvaranju ventila da bi se dobilo na vremenu. Mogućnosti ciljanoga sukoba su brojne: državni mediji već pompozno obećavaju skori povratak jugoslavenske vojske na Kosovo. I u južnoj Srbiji, do 70 posto nastanjenoj Albancima, sukob bi vrlo lako mogao eskalirati. U Sandžaku na srpsko-bosanskoj granici, gdje živi jaka muslimanska manjina, raspoloženje bi se također lako moglo zaoštriti. Predstavnici režima i bliski im mediji Sandžak u posljednje vrijeme gotovo i ne spominju. A na posljetku se Vojvodina na sjeveru Srbije, koja je prije Miloševićeve ere bila autonomna pokrajina kao i Kosovo, bori protiv beogradskog centralizma. No stanje je najopasnije u Crnoj Gori. Već godinama Milošević pokušava razvlastiti prozapadno orijentiranu crnogorsku vladu. Baš kao i srpsku oporbu, crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića optužuju da radi po nalogu NATO-a - dakle da od 'ubojica srpske djece' dobiva novac da bi destabilizirao zemlju. Jer ono što NATO nije mogao postići bombama, naime osvojiti Srbiju, trebala bi sada omogućiti njegova 'peta kolona'. Milošević u jadranskoj republici ipak može računati s potporom nešto manje od 50 posto stanovništva. Jedan znak iz Beograda dostajao bi da se zametne krvavi građanski rat, jer je predsjedniku Đukanoviću odana policija manje jugoslavenske republike jako motivirana, vojno opremljena - i bolje plaćena od jugoslavenske vojske. Unatoč tomu, ni postrojbe jugoslavenske vojske razmještene u Crnoj Gori ni NATO ne bi prekriženih ruku promatrali obračun. Miloševićev režim temelji se na lažnim slikama. Najveća je tlapnja da je mali srpski narod ugrožen od drugih naroda u regiji i da ga novi svjetski poredak mora uništiti - jer Washington ne podnosi uistinu slobodne i neovisne zemlje. A samo u borbi domoljubni osjećaji dobivaju dovoljno jake poticaje da se sve ostalo čini ništavnim" - piše Andrej Ivanji.