US 5. IV. WT MEĐ KAZNENI SUD

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 5. IV. 2000. Međunarodni kazneni cirkus "Sjećate se Međunarodnoga kaznenog suda? U ljeto 1998., to je bila tema du jour. Tad su Sjedinjene Države raspravljale bismo li trebali poduprijeti zamisao o trajnom sudu za ljudska prava. Na kraju je 99 zemalja potpisalo takozvani Rimski statut u srpnju 1998., dokument o osnivanju Međunarodnoga kaznenog suda. Međutim, Sjedinjene Države i Izrael odbile su (zajedno s galerijom mnogo manje uglednih zemalja poput Irana, Iraka i Kine) i ta je tema nestala s vidika. Pa, to se nije trebalo dogoditi, jer iako iza zamisli stoje dobre namjere, tu vreba i ozbiljan izazov državnoj suverenosti", piše Helle Bering. "Postupak ratifikacije Međunarodnoga kaznenog suda napreduje, iako sporo (do danas je sedam zemlja ratificiralo sud), no Europljani ubrzavaju o tom pitanju, a zemlje u Africi vjerojatno će slijediti njihov primjer. Vjerojatno se Južna Amerika i Azija neće pridružiti navali, kao ni arapski svijet. Međutim, jednom kad 60 zemalja ratificira statut, sud počinje postojati, što znači da jedna trećina svjetskih zemalja može donositi odluke koje će utjecati na sve. Sa ili bez suradnje Sjedinjenih Država, Međunarodni kazneni sud ometat će sposobnost američke vojske, kao i političara i diplomata, da međunarodno djeluju. Taj je problem privukao pozornost kongresnih republikanaca, za što zaslužuju pohvale. Iako Clintonova vlada republikance rado prikazuje kao skupinu izolacionističkih neandertalaca, članovi izvršnog ogranka, također, bit će im zahvalni u godinama koje dolaze. Uskoro će biti podnesen prijedlog zakona 'o zaštiti američkih vojnika 2000.' da zaštiti 'vojno osoblje Sjedinjenih Država i druge izabrane i imenovane dužnosnike američke vlade od kaznenoga gonjenja međunarodnoga kaznenog suda, kojega Sjedinjene Države nisu članica.' Kao što je istaknuto u zakonu, Amerikanci koje bi Međunarodni kazneni sud optužio bili bi tako lišeni svojih ustavnih prava, prava na suđenje s porotom, na suočavanje s tužiteljima, na zaštitu od samookrivljavanja. Prijedlog zakona sadrži nekoliko odredaba koje bi to sprječile: postoji odredba za sprječavanje američke vladine agencije da surađuje sa zahtjevima suda (uhićenje, izručenje, pljenidba imovine itd.) Postoji zabrana sudjelovanja osoblja američke vojske u mirovnim operacijama, osim ako predsjednik ne potvrdi da ih je zemlja u kojoj služe izuzela iz postupaka Međunarodnoga kaznenog suda. Postoji odredba koja sprječava širenje povjerljivih informacija o nacionalnoj sigurnosti Međunarodnom kaznenom sudu. Najzanimljiviji je međutim dio koji ovlašćuje predsjednika da oslobodi 'vojno osoblje Sjedinjenih Država i određene druge osobe koje je pritvorio Međunarodni kazneni sud ili netko drugi u njegovo ime' i da 'iskoristi sva potrebna i prikladna sredstva' u ostvarivanju tog cilja. Novac, međutim, tu neće biti uključen, 'isplata mita ili pružanje drugačijih stimulacija' specifično su isključeni. Čovjeku na pamet padaju specijalno izvježbane jedinice za iznenadne prepade, uvježbane upravo u te svrhe, koje možda djeluju prerušene u diplomate u odijelima, i izbacuju suzavac iz sklopljenih kišobrana. Postoje stvarni razlozi da se brinemo za sigurnost Amerikanaca u inozemstvu. Jedan je primjer čileanskoga diktatora generala Augusta Pinocheta. Da britanski ministar unutarnjih poslova Jack Straw nije odlučio da je Pinochetovo zdravlje prekrhko, on bi se morao suočiti s optužbama za mučenje i politička ubojstva tijekom 17-godišnje vladavine. Nedavni članak Jaysona Blaira objavljen u The New York Timesu sugerirao je da bi američki dužnosnici, također, mogli biti međunarodno gonjeni. Primjerice, protiv Henryja Kissingera mogla bi biti objavljena tjeralica u Vijetnamu, protiv Olivera Northa u Libiji. Članak dalje otkriva da je FBI privatno upozorio američke dužnosnike da ne putuju u određene zemlje, uključujući neke europske, jer bi mogli završiti na optuženičkoj klupi. Vjerojatno bi najrizičniji dužnosnik bio sam predsjednik Clinton, čije su se naredbe o bombardiranju kemijske tvornice u Sudanu ljeti 1998. provele uz najlabaviju moguću izliku. Osim toga, tu je i izrazito problematična priroda samog Međunarodnog kaznenog suda. On će rješavati četiri vrste zločina: genocid, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i agresiju. Kako god užasno sva ta zlodjela zvučala, teško ih je pravno izmjeriti - posebno agresiju. Stoga je Rimski statut također stvorio Pripremno povjerenstvo za Međunarodni kazneni sud. Ono se sastaje svaka tri mjeseca da stvori nacrt pravila postupaka i dokazivanja, definicije zločina i definiciju agresije. Kao što ispada, Pripremno povjerenstvo postalo je noćna mora političke korektnosti. Zemlje mogu imenovati nevladine udruge koje će ih predstavljati. (...) Prema zgroženom američkom promatraču koji je prisustvovao najnovijem sastanku povjerenstva, arapske zemlje još uvijek žele da se izraelska naseljavanja u zauzetom teritoriju označe kao 'ratni zločini' kao i 'zločini protiv čovječnosti'. U međuvremenu, feminističke skupine tvrde da su arapski muškarci krivi za 'zločine protiv čovječnosti' kad imaju spolni odnos s vlastitim suprugama - jer u islamskom zakonu ne postoji silovanje u braku. Nadalje, one zakone protiv pobačaja, raširene među islamskim i katoličkim zemljama, smatraju jednakima 'prisilnoj trudnoći', također 'zločinom protiv čovječnosti'. Kako sve to zvuči, Međunarodni kazneni sud uskoro će biti forum za prozračivanje sukobljenih nacionalnih i političkih programa, i da ne zaboravimo, povijesnih pritužba. U tom slučaju nijedna zemlja neće biti sigurna. Primjerice, Sjedinjene Države mogle bi biti optužene za zločin agresije na Balkanu, na čemu Srbi već inzistiraju, iako smo pokušavali spasiti Kosovare od zločina genocida. Držeći Amerikance izvan ruku Međunarodnoga kaznenog suda, republikanci će svojoj zemlji činiti uslugu. Nužno je, međutim, da se prigovori jasno iznesu američkim saveznicama koje su potpisale statut. Prije nego što se nanese još štete, potrebno je ponovno razmotriti pitanje Međunarodnoga kaznenog suda."