GB ECC 1. IV. - 7. IV. BALKAN

VELIKA BRITANIJA THE ECONOMIST 1. IV. 2000. Slijedeći balkanski rat "Izgubljeni u internetskim snovima u Lisabonu, vođe Europske unije sigurno su se osjećali ugodno daleko od zbrke na Balkanu. Istina je da su oni u zaključku ponudili neke umirujuće općenite tvrdnje o brzom postupku pružanja djelotvorne pomoći i slično; a nekoliko dana kasnije, napuhanci iz Europske unije i dužnosnici mnogih vlada i međunarodnih ustanova još su jednom procjenjivali balkansku zbrku u Bruxellesu. No nema mnogo dokaza da su vođe Europske unije spremi posvetiti potrebnu pažnju pitanju koje bi trebalo biti visoko na programu svakog europskog političkog summita. To je pitanje kako izbjeći novi rat na Balkanu. On je i dalje previše stvarna mogućnost. U slučaju da su sudionici summita zaboravili, najdramatičniji događaj u Europi prošle godine nije bio, na žalost, pokretanje nekoga hrabrog gospodarskog eksperimenta već izbijanje najžešćeg rata na Kontinentu u pola stoljeća - i njegov završetak pod uvjetima koji ne nude jamstvo protiv ponovnog izbijanja sukoba. Poslije kosovskog rata prošlog lipnja, neprijatelj Zapada Slobodan Milošević ojačao je svoju moć, barem u Srbiji, i povisio retoričku temperaturu. On je čovjek koji napreduje s ratovima, iako ga oni stalno ostavljaju kraljem čiji je dvorac sve manji, a nekoliko znakova govori da bi se sljedeći rat mogao voditi zbog Crne Gore, posljednje preostale republike s kojom je Srbija povezana u smanjenoj jugoslavenskoj federaciji. Crna Gora teško da je uzorna demokracija, a nije ni njezin predsjednik, Milo Đukanović, uzoran građanin. No on je prozapadno orijentiran i nije Miloševićev prijatelj. On pokušava ograditi svoju malu republiku od Srbije, a Zapad bi s pravom želio da mu to uspije, tako dugo dok njegovi pokušaji ne donesu krvavi sukob. To je, međutim, upravo ono što bi Miloševiću moglo odgovarati. Kao optuženi ratni zločinac, na čelu zemlje pod sankcijama, Milošević bi mogao procijeniti da nema što izgubiti još jednim iskušavanjem prekooceanske solidarnosti i uvlačenjem nove ruske vlade, kao i NATO-a, u međunarodnu krizu. Kao što iskustvo iz prošlog desetljeća jasno pokazuje, europske vlade ne mogu održavati mir na Balkanu a da ne uzmu u obzir Ameriku. Na potencijalnim bojištima Kontinenta, nadalje, postoji prirodna podjela rada po kojoj američka moć služi kao strateško sredstvo odvraćanja, dok vješto iskorištena gospodarska pomoć vlada Europske unije sprječava rasplamsavanje mjesnih suparništva. U osjetljivim točkama poput Makedonije, Kosova i, ponajviše, Crne Gore, brzo slanje razmjerno malih svota financijske pomoći moglo bi čak odlučiti o miru ili ratu. Mnogi europski političari to savršeno dobro shvaćaju, no njihov zajednički odgovor na potrebu raskrinkao je mnoge najgore osobine Europske unije: okretanje prema unutra, nedostatak žurnosti, opsjednutost tajanstvenim tehničkim pojedinostima. Što se tiče Balkana, Europska je unija uvijek sposobna stvoriti uzvišene vizije. Na ovotjednoj konferenciji u Bruxellesu o gospodarskom razvoju jugoistočne Europe, mnogo se govorilo - ponekad i pametno - o potrebi za mostovima, cestama, željezničkim prugama i sličnim, kako bi se stvorilo međusobno oslanjanje. Također se uvidjelo da prozapadna vlada Crne Gore treba pomoć u sljedećih nekoliko tjedana radi sprječavanja gospodarskog rata sa Srbijom i održavanja određene količine vjerodostojnosti kod kuće: Đukanović kaže da Milošević pokušava pokrenuti puč protiv njega, s jugoslavenskim vojnicima u Crnoj Gori. Spoznalo se, također, da mudro trošenje novca na Balkanu nije baš isto što i obilno trošenje tog novca: ako je cilj održati Đukanovića na vlasti, novac mora otići na isplatu mirovina građana Crne Gore (uključujući onih orijentiranih prema Srbiji) i tako dalje, a ne na financiranje krijumčarenja cigareta koje provode korumpirani članovi poretka. (...) U Lisabonu su čelnici vlada od 'mjerodavnih ustanova' (uključujući, vjerojatno, njihove vlastite ministre financija) zatražili donošenje 'nužnih odluka' za pomoć Crnoj Gori. No ako te odluke i dalje budu kočile tehničke pojedinosti i prenošenje odgovornosti među različitim dijelovima odlučivačke strukture Europske unije, one bi mogle stići prekasno da crnogorsku vladu obrane od ponude za preuzimanje koju će dati Milošević - dakle prekasno da se spriječi još jedan rat na Balkanu. Ako su europski mozgovi zaista sabrani, znaju da ne smiju gubiti vrijeme", zaključuje uvodničar lista.