US 29.III.NYT DRUŠTV.UREĐENJE-NOVAC

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 29. III. 2000. U potrazi za srećom "Veliki pobjednik u dodjeli Oskara bio je film 'Vrtlog života', utemeljen na drskoj i originalnoj pretpostavci da materijalna dobra ne donose sreću. Pa, da. Ipak, nisu sve otrcane zamisli pogrješne. Zapravo, ima poprilično dokaza koji govore da novac zasigurno ne kupuje sreću - ili barem ne toliko da biste to primijetili", piše Paul Krugman. "Sad bih mogao navoditi mudre izreke - ali hej, ovo je moderan svijet, pa ćemo razgovarati o ispitivanjima javnog mnijenja. Od Drugoga svjetskog rata, na slučajnim je uzorcima ljudi u Sjedinjenim Državama i drugdje opetovano provođeno istraživanje o stupnju sreće. Kad je ekonomski povjesničar Richard Easterlin pisao o tim istraživanjima 1974., on je oblikovao ono što je kasnije postalo poznato kao 'Easterlinov paradoks': u osnovi, gospodarski rast veći od veoma malog ljude ne čini sretnijima. Kasniji dokazi potvrđuju njegovo zapažanje. Amerikanci se devedesetih godina ovog stoljeća nisu smatrali sretnijima nego četrdesetih. Čak i Japanci, koji su s uvjeta gotovo nalik trećem svijetu prešli na rašireno blagostanje između pedesetih i osamdesetih godina ovog stoljeća, nisu postali sretniji. Easterlin je tvrdio da činjenicu da nas gospodarski rast ne čini sretnijima objašnjava to što se ljudi procjenjuju uglavnom prema svom položaju u odnosu na druge ljude. Netko čiji je prihod 32.000 dolara u društvu u kojem prosječna plaća iznosi 40.000 dolara smatrat će da je u društveno nepovoljnom položaju jednako kao netko s prihodom 8.000 dolara u društvu u kojem prosjek iznosi 10.000 dolara; tako čak i učetverostručenje stvarnih prihoda ljudi možda neće mnogo promijeniti to kako se oni osjećaju. Drugi dokazi govore da čak i prikladan prihod manje utječe nego što većina nas misli: bogati su sretniji od vas i mene, ali ne tako puno. David Blanchflower i Andrew Oswald pokušali su procijeniti 'jednadžbu sreće' iz podataka dobivenih u američkim i britanskim istraživanjima. Ustanovili su da kad pažljivo kontrolirate druge stvari, više novca zaista ljude čini nešto sretnijima - no njegov utjecaj preplavljen je drugim nenovčanim čimbenicima. Biti oženjen daleko je važnije nego biti bogat; imati posao daleko je važnije od toga koliko novca taj posao donosi. Pa što su implikacije? Protivnici rasta uglavnom vole Easterlinov paradoks; smatraju ga još jednim razlogom za davanje prednosti jednostavnom, ekološki razboritom životu. Blaži tipovi poput Roberta Franka, autora knjige 'Groznica luksuza', tvrde da ako ljudi mare za svoje relativne položaje - što je očito - da tad upadljiva potrošnja ne pokazuje samo loš ukus već i jednu vrst psihološkog onečišćenja, jednako stvarnog u svojim štetnim učincima kao i kisela kiša. Odgovor? Izrazito progresivan sustav oporezivanja, koji Frank podupire iz istih razloga zbog kojih mu se The Wall Street Journal suprotstavlja - jer smanjuje poticaj za bogaćenje. No prije nego što otpišete (ili pozdravite) istraživanje o sreći kao ljevičarsku promidžbu, budite svjesni da ono ide i u drugom smjeru. Primjerice, što mislite o pokretu 'egzistencijskog minimuma' koji zapravo želi velika povećanja minimalne plaće? To bi sigurno povećalo prihode najlošije plaćenih radnika; no također bi imalo barem neke negativne učinke na broj raspoloživih poslova. Možda smatrate da je to cijena koju je vrijedno platiti - no jednadžbe kažu da bi dodatna nezaposlenost bila veoma loša stvar za one koji gube posao, dok viša plaća ne bi izrazito promijenila razinu sreće zaposlenih. Ili razmislite na ovaj način. Ako ne želite društvo u kojem svi očajnički pokušavaju probiti se u igri statusa, možda ćete zagovarati vladinu politiku koja usporava utrku za društvenim položajem i prestižom: visoke stope poreza; velikodušne zdravstvene i socijalne povlastice, duge plaćene odmore, možda čak i ograničenje radnih sati. Drugim riječima, možda ćete željeti pretvoriti Ameriku u Francusku. No Francuska ima stopu nezaposlenosti više nego dvostruko višu od Amerike, uglavnom zbog iste te vladine politike. A nezaposlenost - čak i lagodna nezaposlenost u europskom stilu - ljude čini veoma nesretnima, jer demoralizira. Postoji li izlaz iz dvojbe? Pa, Istočna Njemačka imala je punu zaposlenost bez utrke za društvenim položajem i prestižom - ali je podbacila u području života i slobode. Rekao bih da s obzirom na alternative, američki sustav, iako nije lijep, još osvaja nagradu."