ŠV TEMPS 28.3.CHOMSKY O KOSOVU

ŠVICARSKA LE TEMPS 28. III. 2000. Na Kosovu je diplomatsko rješenje hotimice odbačeno List u današnjem broju, u rubrici 'Mišljenja', donosi dijelove pogovora iz knjige lingvista i profesora na Massachusetts Institute of Technology Noama Chomskog 'Novi vojni humanizam' koju je na francuskom jeziku objavio švicarski nakladnik 'Page deux', u kojoj raščlanjuje NATO-ove razloge za rat na Kosovu: "Godine koja je prethodila bombardiranju, Kosovo je bilo jako pogibeljno mjesto. Prema NATO-ovim podacima, ubijeno je oko dvjesto tisuća osoba, većinom Albanaca, u silovitim borbama koje su započele u veljači djelovanjem OVK-a koje su Sjedinjene Države nazivale 'teroristima' i oštrim srpskim odgovorom. Početkom ljeta 1998. OVK je preuzeo nadzor nad 40 posto pokrajine izazivajući grubu reakciju srpskih snaga sigurnosti i paravojnih skupina koje su napale civilni puk. Prema riječima Marca Wellera, koji je bio pravni savjetnik izaslanstva kosovskih Albanaca na konferenciji u Rambouilletu, 'za nekoliko je dana Šnakon povlačenja promatrača OESS-a i MVK-a, Verifikacijske misije na Kosovu, 20. III.Ć broj izbjeglica nanovo porastao i dostigao dvjesto tisuća'. (...) Jesu li promatrači MVK-a mogli ostati na licu mjesta, pa i dobiti pojačanje? (...) Nije bilo nijednog dokaza koji bi govorio da bi se porast nasilja do kojega je došlo nakon njihova povlačenja, dogodio i da su ostali tamo, da ne govorimo o golemoj eskalaciji koja je bila očekivani rezultat bombardiranja. Isto tako, NATO se nije jako trudio da iskoristi druge miroljubive mogućnosti; o naftnom embargu, temelju svake ozbiljne politike sankcioniranja, raspravljalo se tek nakon početka bombardiranja. No najvažnije se pitanje tiče diplomatskih rješenja. Uoči bombardiranja, na stolu su bila dva prijedloga. Jedan je bio sporazum iz Rambouilleta koji je prikazivan kao ultimatum Srbiji. Drugi je bio stajalište Srbije koje je ona iznijela u 'Prijedlogu o promjenama sporazuma' od 15. III. i odluka Srpske narodne skupštine od 23. III. (...) Važno je i znakovito da se, općenito gledano, pravi sadržaj tih dvaju dokumenata skrivao od javnosti, osim od nekih otpadničkih glasila koja nemaju velik broj čitatelja. (...) Da su se NATO-ovi pregovarači brinuli za sudbinu kosovskih Albanaca, nastojali bi utvrditi kakve je izglede mogla imati diplomacija da su se povukli najizazovniji i očito nekorisni zahtjevi; da je promatračka misija pojačana umjesto što je povučena; i da se ozbiljno zaprijetilo sankcijama. (...) Druga posljedica ŠrataĆ je novi udar na krhka načela svjetskog poretka. NATO-ovo je djelovanje prijetnja 'samoj jezgri sustava međunarodne sigurnosti' koji se temelji na Povelji Ujedinjenih naroda, kao što je primijetio glavni tajnik UN-a Kofi Annan u godišnjem izvješću iz rujna 1999. Na to se ne obaziru bogati i moćni koji će postupati onako kako misle da trebaju, odbacujući odluke Međunarodnog suda pravde i ulažući veto na odluke Vijeća sigurnosti kada to bude potrebno. No tradicionalne žrtve ozbiljnije shvaćaju ta pitanja, kao što je pokazala cjelokupna reakcija na kosovski rat. Najvažnije je u svemu - što nije teško shvatiti - da postoje dvije mogućnosti kada je riječ o primjeni sile: ili privid svjetskog poretka, UN-ova Povelja ili nešto bolje, ako to može dobiti stanoviti stupanj legitimnosti; ili moćne države koje, kao nekad, djeluju po vlastitu nahođenju, vođene interesima vlasti i zarade, osim ako ih ne spriječe unutarnji razlozi. Dobro je boriti se za bolji svijet, ali ne i zavaravati se nadama o onome u kojemu živimo."