US 23. III. LAT NATO

SJEDINJENE DRŽAVE LOS ANGELES TIMES 23. III. 2000. Kako je propao 'krasan mali rat' "S glasnim pritužbama iz Kongresa zbog Kosovske Mitrovice kao podsjetnikom na to što je pobjeda donijela (skupu i loše vođenu koloniju) i Pentagonovim priznanjem da je došlo do curenja informacija o ratnim planovima, sad je teško vjerovati da je Kosovo trebalo biti krasan mali rat NATO-a. Napadom na surovu ali slabu Srbiju Slobodana Miloševića radi ugroženih kosovskih Albanaca, osvajanjem brze i čiste pobjede nakon nekoliko dana preciznog bombardiranja, NATO je trebao dokazati da je još uvijek nezamjenjiv. Na taj bi način savez posve obrambenog karaktera, izgrađen radi odupiranja Sovjetskom Savezu, mogao preživjeti - preuzevši novu ulogu kao aktivni instrument europske sigurnosti", piše Edward N. Luttwak, viši suradnik Centra za strateške i međunarodne studije u Washingtonu. "Postoji golema ironija u ovom nesvjesnom ponavljanju povijesti: Godine 1914. propadajuće Austro-Ugarsko carstvo Habsburgovaca pokušalo je dokazati da je još uvijek velika sila pobjeđivanjem Srbije u prototipskom 'krasnom malom ratu'. Umjesto toga, ono je započelo Prvi svjetski rat, koji je razorio Europu i Habsburško carstvo, uz ostalo. Prema tim standardima, kosovski se rat mora ocijeniti kao veliki uspjeh, jer nije pokrenuo svjetski rat, iako je izazvao dosta neprijateljstva u Rusiji, kao i srdžbu Kine. No za NATO kao utjelovljenje strateške solidarnosti između Amerikanaca i Europljana, posljedak napadaja na Srbiju 1999. nije ništa bolji nego što je napadaj 1914. bio za Habsburško cartvo. Raskorak između američke i europske vojne snage bio je prevelik. On je Amerikance učinio prezrivima, a Europljane poniženima. Po prvi puta, Francuzi su našli publiku za svoje stalne protimbe američkoj vojnoj ulozi u Europi, i više od toga: sve vrste europskih političara, uključujući britanskog premijera Blaira, sad se prešutno slažu s onim što je general Charles de Gaulle rado glasno govorio: Oui američkoj pomoći ako ju tražimo, ali non američkom strateškom vodstvu preko NATO-a. Nije bilo predviđeno da stvari krenu tim tijekom, kad su se civilni i vojni vođe NATO-a složili započeti kosovski rat. Do tog je vremena pad Sovjetskog Saveza uklonio veliku silu koja je držala Amerikance u Europi, istodobno namećući solidarnost svim europskim članicama, čak i Grčkoj i Turskoj. Vojni se savezi prirodno raspadaju kad više nemaju moćnog neprijatelja, no činilo se da NATO prkosi toj sudbini. Jedan razlog za preokretanje strateške logike bio je iznimno oduševljenje Clintonove vlade za sve što je multinacionalno. Isprva su Clintonovi ljudi čak vjerovali da UN može učinkovito održavati mir. Ta iluzija nije nadživjela fijasko u Somaliji. U isto vrijeme, UN-ov je katastrofalan neuspjeh u Bosni dosezao svoj vrhunac pokoljem u Srebrenici, izloživši strašljive nizozemske vojnike i neodgovorne UN-ove dužnosnike, sve do glavnog tajnika Kofija Annana u New Yorku (on je tad bio zadužen za održavanje mira, što njegovi štovatelji rado zaboravljaju). Clintonova je vlada reagirala premještanjem svog multinacionalnog entuzijazma na NATO. Do tad je vlada osigurala da vojnici NATO-a preuzmu odgovornost za Bosnu te je također odlučila proširiti savez prihvaćanjem Republike Češke, Poljske i Madžarske, zanemarujući uporne ruske prigovore. No tu se nije radilo samo o politici. NATO nije samo savez, on je organizacija - s razrađenim ustrojem multinacionalnih vojnih zapovjedništava i vlastitom civilnom birokracijom. Tu se nude ugledni položaji za vojne časnike i civilne dužnosnike, s ubrzanim napredovanjem u mnogim slučajevima i sjajnim novčanim naknadama. Za građane nekoliko zemalja članica, plaće u NATO-u pet su ili šest puta veće nego kod kuće. Stoga su se strateškoj logici koja je nalagala smanjenje uloge NATO-a nakon nestanka sovjetske vojske snažno opirali ne samo politički vođe, već i vojne i civilne birokracije zemalja članica. Do 1999., kad je započeo kosovski rat, povučeno je više od polovice američkih snaga u Europi, dok su smanjenja proračuna značila manje europskih snaga, koje nikad ni nisu bile jake. To je naravno bila prva slabost koju je rat pokazao. Jednom kad se pokazalo da se Milošević neće predati nakon malo preciznog bombardiranja, jedina je alternativa kopnenom ratu bilo strateško bombardiranje. To je potpuno prelazilo europske mogućnosti a čak su se i američke zračne snage i mornarica rastegnuli. (...) No zatim je još jedna slabost razotkrivena. NATO je djelovao kao napadačka koalicija, ali je bio organiziran kao obrambeni savez, vođen sporim savjetovanjima predstavnika zemalja članica. Ratni su planovi bili uglavnom planovi za bombardiranje, i svačije je odobrenje bilo potrebno za svaku kategoriju mete. Isprva je bilo toliko prigovora i tako malo odobrenja da je početni popis meta teško mogao zastrašiti i najplahijeg neprijatelja, a kamoli Miloševića, koji nije bio impresioniran jer je nekako shvatio da će biti napadnuto samo nekih 50 najnevažnijih meta poput radijskih relejnih antena na udaljenim planinama. Sad znamo da Miloševića nije umirila samo njegova intuicija. Kad je glavni tajnik NATO-a George Robertson prošli četvrtak glatko zanijekao da je išta procurilo u Srbiju, on se zapravo poslužio uobičajenim načinom reagiranja britanskih dužnosnika na svako curenje informacija: blefiraj i poriči - sve dok se 10 ili 20 godina kasnije ne objavi knjiga u kojoj je sve izloženo. Ovaj su put, međutim, Amerikanci pobili Robertsona unutar 24 sata. (...) Snaga vojnih saveza uvijek je zrcalna slika moći njihovih neprijatelja. Za NATO je nekad taj neprijatelj bio Sovjetski Savez, što ga je činilo impresivnim. Sa Srbijom kao jedinim raspoloživim neprijateljem, nikoga ne treba iznenaditi ako NATO iz dana u dan postaje sve slabiji."