AT-YU-S-OBLJETNICA-Politika AU 24.IIII.-DIE PRESSE-BOMBARDIRANJE SRJ AUSTRIJADIE PRESSE24. III. 2000.Debakl poslije rata bombama"Oko osam sati na večer pale su prve bombe na uporišta zračnih snaga i druge vojne uređaje u Srbiji, na
Kosovu, Crnoj Gori. NATO je počeo svoje zračne udare na Jugoslaviju s kojima je dugo prijetio. Bio je 24. ožujak 1999. Rat bombama trebao je navesti jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića da prestane s tlačenjem kosovskih Albanaca.Na početku je bilo oko 200 tisuća kosovskih Albanaca prognanih iz njihovih domova i oko dvije tisuće mrtvih. Na kraju je bilo oko milijun prognanih i najmanje deset tisuća mrtvih. Nitko nije računao da NATO-ove bombe nipošto neće zaustaviti Srbe, nego da će naprotiv tek dobro potaknuti etničko čišćenje Kosova.Poslije dva mjeseca to je ipak prošlo, srpska je soldateska napustila Kosovo, kosovski su se Albanci vratili kućama. Oni koji danas, godinu dana kasnije nadlijeću Kosovo, ispod sebe usred neplodnoga krša vide sela, jedno do drugoga, koja se sastoje samo od zidova izgorjelih kuća. A takvi su i ljudi: spaljeni mržnjom i željom za osvetom, posve osiromašeni, jer su Srbi pljačkali i
AUSTRIJA
DIE PRESSE
24. III. 2000.
Debakl poslije rata bombama
"Oko osam sati na večer pale su prve bombe na uporišta zračnih snaga
i druge vojne uređaje u Srbiji, na Kosovu, Crnoj Gori. NATO je počeo
svoje zračne udare na Jugoslaviju s kojima je dugo prijetio. Bio je
24. ožujak 1999. Rat bombama trebao je navesti jugoslavenskog
predsjednika Slobodana Miloševića da prestane s tlačenjem
kosovskih Albanaca.
Na početku je bilo oko 200 tisuća kosovskih Albanaca prognanih iz
njihovih domova i oko dvije tisuće mrtvih. Na kraju je bilo oko
milijun prognanih i najmanje deset tisuća mrtvih. Nitko nije
računao da NATO-ove bombe nipošto neće zaustaviti Srbe, nego da će
naprotiv tek dobro potaknuti etničko čišćenje Kosova.
Poslije dva mjeseca to je ipak prošlo, srpska je soldateska
napustila Kosovo, kosovski su se Albanci vratili kućama. Oni koji
danas, godinu dana kasnije nadlijeću Kosovo, ispod sebe usred
neplodnoga krša vide sela, jedno do drugoga, koja se sastoje samo od
zidova izgorjelih kuća. A takvi su i ljudi: spaljeni mržnjom i
željom za osvetom, posve osiromašeni, jer su Srbi pljačkali i
namjerno uništavali što nisu mogli odnijeti. Tek je sada razvidno
da su Srbi i na Kosovu kao prije toga u Hrvatskoj i Bosni,
primjenjivali odozgo zapovijeđeno silovanje kao ratno sredstvo.
Jedva da postoji obitelj u kojoj neki pripadnik nije masakriran.
Jedva da postoji dijete koje se noću ne budi vrišteći, jer je
sanjalo o progonima i ubijanjima. Međunarodna je zajednica ratom
bombama osigurala da se kosovski Albanci mogu vratiti kućama. Nije
osigurala postojanje demokratskih, snošljivih ustanova, da se
provodi pravo i red - 2500 policajaca za malo je Kosovo puno
premalo, samo što je predviđenih 4500 malo preskupo. A ne postoji ni
funkcionirajući pravosudni aparat ni dovoljno sudaca.
Političke perspektive tek nedostaju. Međunarodna zajednica
kosovskim Albancima nije dovoljno pojasnila da im neće dati
suverenost. Naime, radikalni Albanci još uvijek vjeruju da ju mogu
iznuditi. Ni kosovskim Srbima nije dovoljno pojasnila da je voljna
i sposobna štititi njihove živote, njihovu imovinu i njihovo
domovinsko pravo na Kosovu. Također je nejasno tko gdje ima
domovinsko pravo: jesu li svi Srbi koji danas u Kosovskoj Mitrovici
glume divljake uistinu rođeni na Kosovu? Jesu li svi Albanci koji
noću ubijaju i pljačkaju po selima, kosovski Albanci? Jesu li uopće
zainteresirani za miran razvitak ili pripadaju uvoznoj mafiji (a
djelomično dakako i domaćoj), koja radije lovi u mutnom?
Prošla je godina dana. Za NATO-ove je bombe potrošeno puno novca. Za
sigurnost, red i mir malo. Sve ide polako i škripajući tijekom za
kojega nitko ne može točno prosuditi kamo vodi. A s one strane
granice, u Miloševićevoj Jugoslaviji, priprema se idući sukob,
pripremaju su možebitni idući sukobi. Bilo bi krajnje vrijeme da
međunarodna zajednica napokon nauči dobiti mir. Pobjeda s bombama
tek je prvi korak. Možda će postati suvišan kad narodi nauče da
svijet ne govori samo o miru nego da ga i ostvaruje ozbiljno,
odlučno i s dostatnim sredstvima" - zaključuje Irene Miller u
uvodniku lista.