BBC 23. III. KOSOVO - KORIJENI SUKOBA II.

Korijene kosovskoga sukoba u britanskoj redakciji donijela je radio postaja BBC na srpskom jeziku, a mi tekst u cijelosti objavljujemo u dva dijela. Povijest se ponavlja Godine 1941. Njemačka i Italija su napale Jugoslaviju. Kapitulacija je bila gotovo trenutna. Kralj je pobjegao iz zemlje zajedno s Vladom. Nijemci i Talijani podijelili su Jugoslaviju. Zajednička država južnih Slavena, nastala svega 23 godine ranije, iščeznula je u buci i dimu. Kosovo je podijeljeno - Nijemci su okupirali rudom bogati sjeverni dio, no najveći komad anektirala je Albanija pod talijanskom okupacijom. Albanski novinar Daut Dauti priznaje da je albansko pučanstvo uglavnom pozdravilo takav razvoj događaja: 'Moji roditelji, pa čak i ljudi stariji od njih, to su doživjeli kao oslobođenje jer više nije bilo Srba koji bi ih ih poklali. Nijemci i Talijani znali su što se događa pa su uveli neke promjene. Otvorili su škole na albanskom jeziku, uprava i država počele su također funkcionirati na albanskom. Ti ljudi su, dakle, Nijemce i Talijane doživjeli kao osloboditelje. Nisu imali vremena razmišljati o pozadini događaja, nisu imali vremena razmišljati o događajima u Rimu i Berlinu. To je za njih bilo predaleko, oni to nisu mogli shvatiti.' Prvi put od srpskog povlačenja preko Albanije 1915. godine, Albanci su bili u jačem položaju. Kolo osveta započeto tijekom balkanskih ratova 1912. godine ponovo se okrenulo protiv Srba. Talijani su naoružali Albance i utemeljili organizirane postrojbe, otvorili su škole s nastavom na albanskom jeziku. Nad Kosovom se vihorila albanska zastava. Srbi, a naročito oni koji su došli u pokrajinu tijekom kolonizacije, postali su žrtve terora. Carlo Umilta, talijanski civilni povjerenik na Kosovu, opisao je posljedice invazije sila Osovine: 'Albanci su krenuli u istrebljenje Slavena. Ni jedna jedina kuća nema krova. Sve je spaljeno. Po zemlji su razbacana obezglavljena tijela muškaraca i žena.' Povijest se za Albance ponavljala - trideset godina ranije stali su na stranu Otomanskog carstva i za to su nakon dva desetljeća plaćali danak. Tijekom II. svjetskog rata ponovo su se našli na pogrešnoj strani, u sukobu koji je čitav svijet doživio kao razračunavanje ne suprotstavljenih imperija, već dobra i zla. U drugim krajevima Jugoslavije jačao je otpor Titovih partizana, koji jedino na Kosovu nisu imali masovniji odaziv. U pokušaju da privole Albance da se dignu na ustanak i pridruže partizanima, Komunistička partija Jugoslavije obećala im je da će nakon oslobođenja Kosovo dobiti pravo na samoodređenje. Umjesto toga, nakon povlačenja poraženih Nijemaca 1944. godine, Titovi partizani umarširali su na Kosovo, a posljeratna Jugoslavija zaboravila je na ranija obećanja. Isa Zimberi: 'Albanci su pozvani da se uključe u antifašističku borbu uz obećanje da će im poslije rata biti dopušteno da iskoriste pravo na samoodređenje i odluče hoće li ostati u Jugoslaviji, ili će se pridružiti Albaniji. Do toga nije došlo i Albanci su se osjećali prevarenima. Oni koji su na tome inzistirali, završili su u komunističkim zatvorima, mnogi i po 30 godina.' Kovanje jugoslavenstva Uslijedilo je razdoblje izgradnje posljeratne, socijalističke Jugoslavije do usvajanja Ustava iz 1974. godine. Godine 1945. Titovu novu Jugoslaviju činilo je šest, barem u teoriji po Ustavu, jednakih republika. Status republika dobile su Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Makedonija, Slovenija i Srbija. Kosovo i Vojvodina dobili su ustavno niži status pokrajina unutar Srbije. Povijesni krug je zatvoren. Albanci i Srbi su u novu Jugoslaviju ušli baš kao i u prethodnu, 1918. godine - Srbi su dobili pobjedu i moralni legitimitet, i uspostavili su državu kojom će dominirati ne samo zato što su najbrojniji narod u njoj, već i zato što su se - kako su govorili - stradanjem izborili za nju. Ostali narodi su se u takvoj Jugoslaviji osjećali podčinjenima - taj je osjećaj nakon II. svjetskog rata postajao sve izraženiji. Povjesničar Nemanja Marčetić smatra da je to nezadovoljstvo vremenom zahvatilo sve druge narode Jugoslavije: 'Rekao bih da su Srbi vrlo rado prihvatili Jugoslaviju, ne samo kao državu već i kao nacionalni koncept. Biti Srbin i biti Jugoslaven nije bilo proturječno, kao što Englezi, za razliku od Škota ili Velšana, mogu reći da su Britanci. Tako je, pretpostavljam, bilo i s Hrvatima ili Slovencima. Biti Jugoslaven na neki je način predstavljalo izdaju hrvatstva. Većina ih nije bila time oduševljena.' Titova Jugoslavija trudila se da iskuje jugoslavenstvo - novu, jedinstvenu nacionalnost koja bi - barem u teoriji - asimilirala sve ostale. Tito je donio niz poslijeratnih ustava, čiji je cilj bilo smanjenje međunacionalne napetosti tako što bi se spriječilo isticanje interesa jednog naroda na način koji bi probudio povijesne strahove i sumnjičavost drugih. Titovo tajno redarstvo, na čelu s nemilosrdnim Aleksandrom Rankovićem, okrutno je gušilo svaki oblik izražavanja nacionalnih osjećaja koji bi poremetio osjetljivu nacionalnu ravnotežu. Misha Glenny: 'On je bio Srbin koji je duboko vjerovao u komunističku državu, državu koja je imala čvrsto središte u Beogradu i koja bi koristila silu protiv bilo kakvog otpora. Pratio ga je glas da je na Kosovu uspostavio posebno okrutan režim, poglavito u ranim šezdesetim godinama. Albanci se nikada nisu najbolje uklopili u jugoslavensku državu - nisu izlazili na izbore, što je u jednoj komunističkoj državi bilo nepoznato, nisu se uključivali u mladešku organizaciju i tome slično. Bili su otuđeni od države. Uobičajena srpska arogancija, koja se razvijala još od balkanskih ratova, pod Rankovićem se na Kosovu ponovno probudila. Kosovskim Albancima je dozlogrdilo takvo ponašanje, pa je izbio čitav niz vrlo ružnih izgreda. Albanci su pružali otpor, neki su i stradali... To je Tita, između ostalog, upozorilo na Rankovićevu rastuću moć.' Isa Zimberi: 'Svim narodima je bila obećana apsolutna jednakost. Albanci su pokušali da se u okviru tog obećanja izbore za mali prostor u kojem bi ostvarili neka od svojih osnovnih prava. Naravno, Albancima je bilo potrebno jako dugo da ostvare bilo kakav status unutar Jugoslavije. Od 1945. do 1966. godine, znači puna dva desetljeća, Srbiji je bilo dopušteno da se prema Kosovu odnosi kao prema koloniji. Albanci su ostvarili neka osnovna prava tek kada je Ranković uklonjen sa položaja.' Novi Ustav i autonomija Pristaše snažne središnje vlasti u Srbiji smatrale su da je Tito uklanjanjem Rankovića dao zeleno svjetlo nesrpskim dijelovima Jugoslavije da agitiraju za veća prava. Godine 1974. Tito je donio novi ustav kojim je pojačao decentralizaciju vlasti. Misha Glenny: 'Za Kosovo je to bilo od golemoga značenje, jer je tijekom 70-tih Albancima bilo dopušteno uvoziti knjige, razmijenjivati učitelje s Albanijom, sa staljinističkom Albanijom Envera Hoxhe. Tada je zabilježen fantastičan porast obrazovanosti među mladim Albancima. Tako je tijekom sedamdesetih unutar Jugoslavije počeo jačati nacionalni identitet Albanaca s Kosova. Nisu, međutim, dobili najvišu povlasticu jugoslavenske države, status republike. Srbi su apsolutno odbijali razgovore o davanju statusa republike Kosovu jer je status republike sa sobom nosio pravo na odcjepljenje, na napuštanje jugoslavenske federacije, i što je još važnije, Srbije.' Srpski nacionalisti doživjeli su Ustav iz 1974. godine kao opasnu izdaju. Mnogi Srbi živjeli su izvan Srbije, u Hrvatskoj i Bosni. Sve dok je Jugoslavija bila politički centralizirana, to nije bilo važno. Kada je, međutim, vlast prebačena na republičku razinu, nacionalisti su mogli tvrditi da su mnogi Srbi postali ranjiva manjina u republikama koje su nadzirali dojučerašnji neprijatelji. Marko Gašić, iz Srpskog informativnog centra u Londonu: 'Što se Srba tiče, sve što se radilo na Kosovu i oko njega, radilo se silom i protiv srpskih probitaka. Otomanska okupacija, koja je stoljećima unazađivala Srbiju, nametnuta je silom. Tijekom razdoblja otomanske vlasti, Srbi su bili potlačeni i tretirani kao seljaci. Kada je otomanski jaram zbačen, došli su Austrijanci i Nijemci tijekom I. svjetskog rata. I nacisti su u II. svjetskom ratu također željeli Kosovo oduzeti Srbiji, prvo ubijanjem tamošnjih Srba, ali i poticanjem drugih, posebno albanskih ekstremista, da iskoriste njihovu nazočnost kako bi u tom području nastavili proces etničkog čišćenja Srba. Sve je to bilo potpuno nelegalno i Srbi su bili istinske žrtve tog procesa.' Tim Judah na to kaže da Srbi imaju donekle proturječnu predodžbu o sebi: 'S jedne strane, vide se u junačkom svjetlu malog naroda koji se oduvijek suprostavljao čitavom svijetu. Pogledajte, na primjer, 1914. godinu - mala Srbija ustala je protiv tadašnje nasilničke supersile, Austrougarskog carstva. Danas se povlači direktna usporedba - mala Srbija protiv čitavog svijeta. S druge strane - i tu je to protuslovlje - uvijek sebe vide kao žrtvu, kao malu zemlju protiv koje se urotio cijeli svijet. Mislim da su to dvije strane iste medalje - junak s jedne, žrtva sa druge strane.' Ali Misha Glenny smatra da se ne smije podcjenjivati duboka uvjerenost Srba da bi njihov narod mogao nestati. 'U tom smislu, ključno je iskustvo iz II. svjetskog rata - ustaše Ante Pavelića pokušali su očistiti Hrvatsku od Srba. Namjeravali su protjerati trećinu, trećinu prevesti iz pravoslavlja na katoličanstvo, a trećinu pobiti. Mnogi Srbi bili su uvjereni da su okruženi narodima koji su ih odlučili uništiti. Kada je 1974. godine izgledalo da se Jugoslavija rasipa kroz devoluciju vlasti, u nekim slojevima srpskog društva, ne u svim, probudio se strah da je to uvod u novi pokušaj istrjebljenja Srba. Taj u velikoj mjeri iracionalni strah je tijekom osamdesetih godina iskorišten da se među Srbima raspali agresivni nacionalizam. Taj strah se, međutim, ne smije zanemarivati.' 'Nitko ne sme da vas bije!' Svibnja 1980. godine jedna vijest iz jugoslavenske prijestolnice potresla je Balkan. Smrt Josipa Broza Tita označila je kraj jednog doba. Tito je bio na čelu Jugoslavije od 1943. godine kao utjelovljenje multietničkog ideala na kojem je država počivala. Iz današnje perspektive njegov pokop često se pamti kao trenutak smrti i pokop samog ideala. Novinar Tim Judah ukazuje na činjenicu da je napetost neposredno nakon Titove smrti najprije izbila na Kosovu: 'Kosovo je 1974. godine dobilo autonomiju, što zapravo znači da je njime upravljalo većinsko pučanstvo, odnosno Albanci. Mnogi Srbi koji su živjeli na Kosovu smatrali su se žrtvama diskriminacije i progona. Mnogi Srbi su se iselili, jer su smatrali da na Kosovu pod Albancima za njih nema budućnosti.' Slično zapažanje iznosi i povjesničarka Miranda Wickers: 'Među Srbima je moral bio nizak, dok je među Albancima rastao. Ta nova elita izražavala je svoje osjećaje. Studenti su prvi put proučavali stvari poput albanske umjetnosti, albanske povijesti, albanske književnosti. Ljudi su čitali albansku poeziju i svako tko je boravio na Kosovu sredinom osamdesetih bio je vrlo svjestan činjenice da se nalazi u albanskom, a ne u srpskom okruženju. Čim bi vlak prešao iz Srbije na Kosovo, kročili biste u potpuno drugi svijet.' Tim Judah dodaje: 'To je najprije zapazila Crkva, a posle nje srpski intelektualci i akademicii, koji su onda taj problem višestruko preuveličali. Počeli su govoriti o diskriminaciji i eventualno progonu, da bi stanje zatim opisali kao genocid Srba na Kosovu, što je apsurdno. To su bile riječi koje su rasplamsale čitavu priču i, skoro da bi se moglo reći, dovele do raspada Jugoslavije. Te i takve riječi i zlouporaba problema kosovskih Srba.' Nacionalistička srdžba rasplamsala se među beogradskom inteligencijom. Artikulacija tih osjećaja u komunističkoj Jugoslaviji i dalje je, međutim, bila ilegalna i krajnje opasna. Sve se odvijalo tiho, daleko od očiju javnosti. Jedan čovjek je, međutim, promijenio sve. Godine 1987. Slobodan Milošević je krenuo u rutinski posjet Kosovu da umiri tamošnje Srbe koji su se žalili da su žrtve albanskog terora. Misha Glenny smatra da je to bio sudbinski trenutak za budućnost Jugoslavije. 'Milošević, koji je otišao na Kosovo predstavljajući se kao još jedan nezainteresirani dužnosnik iz Beograda, kao da se promijenio. Uspravio se, i masi vrlo emotivno - a inače je izrazito neemotivan tip - rekao: 'Nitko ne sme da vas bije...' I to je užarilo atmosferu.' U tom trenutku, politička slika Jugoslavije zauvijek se promijenila. Braneći prava jednog naroda na račun drugog, Milošević je srušio najveći tabu Titove Jugoslavije. Nacionalni osjećaji, o kojima se dotad nitko nije usuđivao govoriti, odjednom su postali prihvatljivi, čak poželjni. Bio je to stvarni kraj Titove Jugoslavije, ocjenjuje Jacques Rupnik iz Centra za međunarodne odnose u Parizu: 'Mislim da je Milošević vjerojatno bio prvi političar bivše Jugoslavije koji je primijetio da je Tito mrtav, da Titov sustav ne funkcionira i da vjerojatno neće funkcionirati, te da je u srpskoj javnosti i među srpskom inteligencijom nazočno veliko nezadovoljstvo koje bi mogao iskoristiti za vlastite ciljeve.' Milošević je vrlo brzo pokazao svoj sada notorni talent za manipulaciju masama. Pozvao ih je da izađu na ulice. Stotine tisuća su se odazvale, noseći sa sobom simbole srpskog nacionalizma: parole, zastave, čak i četničko znakovlje. Do 1989. godine došao je do dužnosti predsjednika Srbije. Počeo je provoditi niz ustavnih promjena čiji je konačni cilj bilo koncentriranje vlasti nad čitavom Jugoslavijom u njegovim rukama. Prvi i ključni potez bilo je oduzimanje autonomije Kosovu, koje je stavio pod izravnu upravu Beograda. Autonomiju je oduzeo i Vojvodini, a u Crnoj Gori je organizirao državni udar. Te promjene dale su mu veliku moć - pod njegovim su nadzorom bile četiri od osam ustavotvornih jedinica federativne Jugoslavije. Misha Glenny: 'To je značilo da su Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina i Makedonija morale stvoriti koaliciju, kako bi spriječile Srbiju da provede svaku ustavnu promjenu koju zaželi. Režim je dobio glasove Kosova, Vojvodine i Crne Gore, Milošević je zaboravio na Kosovo. Nije ga zanimalo. Preko noći, Kosovo je postalo pomagalo za sukob Slovenije, Hrvatske i Srbije.' Secesionisti i pacifisti U razdoblju do 1990. godine Milošević je pozornost usmjerio na republike koje nije nadzirao. Počeo je tajno naoružavati Srbe u Hrvatskoj i Bosni, potičući ih na oružanu pobunu. Tijekom sljedeće četiri godine rata, Miloševićeva ruka upravljala je događajima. Isa Zimberi ističe da se drugim jugoslavenskim narodima činilo da je Milošević ubio Jugoslaviju. 'Kada je umrla Jugoslavija, za Albance je jedini logičan put bila nezavisnost. Nisu htjeli biti upleteni u srpske avanture. Nisu željeli ratovati protiv Slovenaca, nisu željeli ratovati protiv Hrvata, nisu željeli ratovati protiv Bosanaca.' Dok su Slovenija i Hrvatska vodile secesionističke ratove, Kosovo je na tajnim izborima za lidera izabralo pacifistu. Ibrahim Rugova se zalagao za pasivan otpor Miloševićevoj diktaturi. Po riječima Tima Judahe, Rugovina vlada usredotočila je veliki dio napora na dobivanje potpore i prikupljanje sredstava od albanske emigracije. 'Na samom Kosovu je to dovelo do bojkota najvećeg dijela državnih ustanova. Nisu sudjelovali na izborima jer nisu priznavali državu. Zbog sukoba oko školskog programa, albanski nastavnici su ili otpušteni ili su predali ostavke, da bi potom pokrenuli usporedni obrazovni sustav. Postojao je također i usporedni sustav zdravstvene zaštite. Bio je to prilično nastran svijet, bez mnogo veze sa stvarnošću.' Rugova je bio odlučan izbjeći sudbinu Bosne, gdje su srpski nacionalisti krenuli u rušenje države dan nakon što je postigla nezavisnost. Isa Zimberi je uvjeren da miroljubiva opcija na Kosovu nije imala alternativu: 'Mi jesmo proglasili nezavisnost, ali smo također odlučili da do nje dođemo na miroljubiv način. Ljudima smo pokušali objasniti da je stjecanje suvereniteta proces, a ne nešto što se može ostvariti za jedan dan. Kasnije smo imali i primjer za to kada je Bosna u jednom danu priznana, a u idućem razorena. Jedini način da kosovski Albanci izgrade vlastite ustanove, a da pritom ne bude rata, bio je da se ne sukobljavaju sa srpskim režimom, redarstvom ili vojskom. U tome su nas podupirale zapadne demokracije.' Tri godine kasnije, Bosna će Albancima pružiti potpuno suprotan primjer. Nakon svojih nepriznatih izbora i trijumfa politike Ibrahima Rugove, kosovski Albanci izgradili su niz paralelnih ustanova vlasti, poput poreznih tijela, školstva i zdravstva. Ali sredinom ovog desetljeća razvoj zbivanja u Bosni ojačao je pozicije pristaša oružane pobune među kosovskim Albancima. Dayton i Rambouillet: računi bez krčmara? Poslije tri godine rata u Bosni, NATO je odlučio bombardirati tamošnje Srbe. Bošnjaci su dočekali nagradu međunarodne zajednice za njihov oružani otpor. Ishod je bio povijesni sporazum, potpisan u Daytonu, u američkoj državi Ohio, kojim se priznala neovisna bosanska država. Daytonski sporazum nije se bavio pitanjema kosovskih Albanaca, baš kao ni jedan drugi do danas sklopljeni sporazum. Kosovski Albanci su iz Daytona izvukli pouku da se samo sila isplati. Misha Glenny: 'U studenom 1995., kada je potpisan Daytonski sporazum, Albanci su vidjeli da će Bosna bit priznata. Srbi su bili poraženi u Hrvatskoj uz pomoć Zapada. Posredno su Srbi bili dijelom poraženi i u Bosni i Hercegovini, a Bosna i Hercegovina kao država dobila je pomoć od pet milijardi dolara. Sada su ostali kosovski Albanci, koje su Srbi podvrgnuli diskriminaciji mnogo duže od bilo kojeg drugog naroda i gdje je rat, politički gledajući, praktički i počeo. Što su oni dobili daytonskim mirom? Apsolutno ništa. A zašto ništa? Zato što je Zapad ignorirao Ibrahima Rugovu. Zbog činjenice da Kosovo nije predstavljalo problem - iako je strukturalno očito bilo veliki problem. Nije slučajno što se OVK pojavila na pozornici prvi put u veljači 1996. godine - tri mjeseca nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma. Upravo u trenutku kada su u Daytonu stavljani potpisi na mirovni sporazum, jedan dio zajednice kosovskih Albanaca rekao je: 'Do vraga s mirnim otporom. To nas ne vodi apsolutno nigdje. Uzet ćemo oružje u ruke, past će krv, a kada jednom na Kosovu padne krv, to će se toliko raširiti da će međunarodna zajednica konačno primijetiti problem.' Tim Judah: 'Vladao je taj osećaj traume i izdaje koji se širio među kosovskim Albancima u studenom 1995. godine, poslije Daytona. Međutim, u proljeće 1997. dogodio se krah Albanije i u neposrednoj blizini Kosova, odmah preko granice, oružja je bilo koliko god je netko mogao kupiti. Tako je stvorena mogućnost da se pojavi ono što danas zovemo KOV. Ona je postojala i u to vrijeme, ali kao mala i prilično radikalna grupacija. Njeni pripadnici su govorili: 'Sada je vrijeme za ustanak protiv Srba i sada prvi put imamo mogućnost da zaista dignemo ustanak.' I ponovo Misha Glenny: "Na dan 22. travnja 1996. godine gomila maskiranih ljudi ušetala se u jedan kafić na zapadu Kosova i otvorila vatru iz automatskog oružja. Bacili su nekoliko granata i tri Srbina su ubijena. Taj trenutak, mjesec travanj, kada su poginuli prvi Srbi, bio je početak eksplozije Kosova koju će biti nemoguće zaustaviti ako se odmah ne intervenira, i ne nađe diplomatsko rješenje. I što je tada učinila međunarodna zajednica? Nastavila je spavati. Zapravo sve do 1998. godine, kada je stvarno došlo do eksplozije.' Sve dok se činilo da je ovaj sukob sporadičan i slabog intenziteta, zapadne sile nisu podzimale ništa što bi utjecalo na tijek događaja. Pozivale su Miloševića - koji je sada širom sveta slavljen kao mirotvorac u Bosni - da pruži ustupke kosovskim Albancima, ali nisu prijetile nikakvim sankcijama u slučaju da on ne pruži te iste ustupke. Pozivale su kosovske Albance da se odreknu nasilja, ali im nisu za to nudile nagradu. A onda, 28. veljače 1998. godine, srpske snage sigurnosti krenule su na moćnika KOV-a Adema Yasharija u selu Prekaz i pobile osamdeset članova šire obitelji. Po riječima kosovskog novinara Dauta Dautija, Albanci su optužili SAD da je tada Miloševiću dao zeleno svjetlo: 'Ne samo nekoliko dana, već nekoliko tjedana prije toga, Amerikanci su uputili jednog svog izaslanika, Gelbarda, na Balkan, konkretno u Jugoslaviju. On je tom prilikom posjetio i Kosovo. Poslije nekoliko dana podnio je izvješće svom predsjedniku i proglasio je KOV terorističkom organizacijom.' Ili, riječima samog Roberta Gelbarda: 'Kao i svi ostali, iznimno smo zabrinuti zbog novog kruga nasilja do kojega je došlo na Kosovu. Većinu, točnije veliku većinu, nasilja u pokrajini danas provodi srpsko redarstvo. Ali na to sada odgovara jedna nova teroristička skupina zvana KOV.' Daut Dauti nastavlja: 'To je Miloševiću bio znak za nastavak s eliminacijom na željeni način. Poznato je kako se postupa sa teroristima. Tog istog dana Milošević je masakrirao i žene i djecu, pri čemu su možda neki od ljudi bili naoružani. Duboko vjerujem da je Milošević mislio da je to kraj svega i da je KOV dokrajčena. Međutim, to je bio tek početak. Tada je na Kosovu došlo do opće erupcije i svaki Albanac smatran je potencijalnim neprijateljem. To je posebno mlade na Kosovu navelo da brzo priđu KOV-u, a obitelj Yashari postala je legendarna.' Rugovin program mirnog otpora bio je potisnut na stranu masovnim ustankom Albanaca. Srpske snage sigurnosti su, u svojoj odlučnosti da temeljito provedu hajku na sve masovniju KOV, do kraja listopada istjerale iz domova 250.000 Albanaca. Uznemirene zbog ove eskalacije, SAD su poslale na razgovor diplomata Richarda Holbrooka - iskušanoga u rješavanju teških stanja i posrednika u uspješnom sklapanju mira u Bosni. Milošević je pristao na djelomično povlačenje snaga. Holbrookova inicijativa završila se dugotrajnim mirovnim pregovorima u Rambouilletu kod Pariza. Tamo su velike sile, uključujući Rusiju po principu 'hoćeš-nećeš', ponudile mirovni plan koji je Kosovu davao autonomiju, ali je predviđao i trogodišnji moratorij na albanski zahtjev za nezavisnost. Isti plan predviđao je i mirovne snage pod vodstvom NATO-a koje bi imali potpunu slobodu kretanja kopnom, morem i zrakom širom Jugoslavije. Marko Gašić iz Srpskog informacijskog centra u Londonu drži da je mirovni plan iz Rambouilleta bio zahtjev Srbima da potpuno kapituliraju: 'Taj plan je ponudio državu u državi, tako da bi Srbija istog trenutka izgubila suverenitet nad Kosovom, a tri godine kasnije Kosovo bi bilo oduzeto Srbiji referendumom u jednom njenom dijelu. Uz to bi ostatak Jugoslavije okupirale NATO snage koje bi imale pravo koristiti sve puteve i objekte u Jugoslaviji, pri čemu ih vlasti u zemlji ne bi mogle zaustaviti ili na bilo koji način ograničiti. Nijedna zemlja to ne bi mogla prihvatiti. To su gori uvjeti od onih koji su ponuđeni Adolfu Hitleru 1941. Pod takvim uvjetima Srbi su rekli 'ne'." Mnogi Srbi su vjerovali da je Zapad sastavio sporazum koji je namjerno zamišljen tako da bude neprihvatljiv za Srbiju i zapadnom vojnom savezu pruži izgovor za bombardiranje. Iako su Albanci na kraju potpisali ovaj sporazum, ni jedna od strana nije ozbiljno shvatila pregovore. Rambouillet je ponudio sporazum koji ni jedna strana nije željela. Autonomija Albancima nije bila dovoljna, a za Srbe je bila previše. Milošević je cinično iskoristio ove pregovore - uputio je svoje izaslanstvo da bi ih produžio i time kupio vrijeme. Isa Zimberi iz Informativnog centra kosovskih Albanaca: 'Svo vrijeme dok su trajali pregovori Srbija je nastavila gomilati postrojbe na Kosovu. Razlog je bio taj što je znala da NATO neće uraditi ništa, unatoč ranije izdanoj naredbi za aktiviranje snaga - jer bi to pokvarilo mirovni proces koji je bio u tijeku. Srbija nikad nije mislila na mir - mislila je na rat. I onog trenutka kada su kosovski Albanci stavili potpis na ponuđeni sporazum, Milošević je potpuno prekršio sporazum koji je osobno postigao s Holbrookom sredinom listopada.' Povjesničar Balkana profesor Stevan Pavlović: 'Milošević je u velikoj mjeri naslijedio jednu vrstu više staljinističke nego titoističke sklonosti prema stalnim početcima, i na temelju toga je mislio da probleme može riješavati silom.' Profesor Pavlović uz to vjeruje da je Milošević u vrijeme Rambouilleta - sve više slijedeći zamisli svoje supruge Mire Marković - već svjesno priželjkivao katastrofu. Oba njegova roditelja počinila su u mladosti samoubojstvo. Mirinu majku, komunisticu i partizanku, strijeljali su njezini drugovi jer je odala tajne pod nacističkim mučenjem za vrijeme II. svjetskog rata: 'I Milošević i njegova žena su u velikoj mjeri skloni samoubojstvu. Užasni su manipulatori, nepopravljivi lašci. Obećat će bilo što - umirovljenicima, štedišama, stranim diplomatima, čelnicima drugih jugoslavenskih republika, Rusima, snažnim američkim robusnim diplomatima kao što je Holbrooke... i kada za to dođe vrijeme pregazit će datu riječ. Vrlo je vjerojatno da oni vjeruju da će se održati do kraja. Međutim, u slučaju da moraju otići s pozornice, bili bi spremni povući i srušiti čitavu građevinu.' Rat zbog načela? Dana 24. ožujka 1999. godine NATO je počeo bombardiranje koje će trajati 11 tjedana, da bi natjerao predsjednika Miloševića da povuče snage s Kosova. On je na kraju na to pristao, a postrojbama NATO-a dopustio da uđu na Kosovo. U međuvremenu, Srbi kao narod ne mogu shvatiti zašto se svijet okrenuo protiv njih. Prevladava politička kultura oblikovana godinama Miloševićeve vlasti, koja negira bilo kakvu nacionalnu krivnju. 'Za mnogo toga što se dogodilo, televizija je krivila Srbe - te Srbi su učinili ovo, Srbi su učinili ono - što nije istina. Srbi su se kroz povijest zalagali za pravdu, pa to pokušavamo činiti i sada.' 'Ono što me zaista živcira su tipične fraze i optužbe - silovanja, mučenja, ubojstva - koje su tijekom svih sukoba pripisivane srpskom narodu. Ove optužbe pojavile su se tijekom rata u Bosni a Albanci su ih preuzeli i samo ih ponavljaju. Ja osobno ne mogu vjerovati da bi ijedan srpski vojnik čak i pomislio da učini bilo što od onoga za što ga optužuju.' Dvije reakcije tipične su za stajalište većine Srba. Evo što o tome misli novinar Tim Judah: 'Mnogi Srbi koji pripadaju srednjoj klasi, naročito oni urbani i obrazovani, dosljedno odbijaju vidjeti ili priznati ono što se činilo u njihovo ime. Ljudi su, istina, dezorijentirani jer su mediji od početka tvrdili da Srbi vode obrambeni rat. Mislim da će se Srbi jednog dana morati suočiti s pitanjem odgovornosti. Zašto su, na primjer, organizirali rok koncerte u znak prosvjeda protiv bombardiranja, ali ne i kad se u njihovo ime pucalo na sarajevsku djecu?' Misha Glenny: 'Srbi su mnogo propatili u I. i II. svjetskom ratu i velika je ironija što su se sad našli na pogrešnoj strani, što nikako ne mogu razumijeti. Naravno, to se ne odnosi na sve Srbe, već na jedan dio koji pothranjuje nacionalističke osjećaje. Oni ne mogu povjerovati da griješe, kad su kroz povijest toliko dugo bili u pravu. Uvjereni su da je sve ovo neka mračna urota uperena protiv njih.' A evo što misli još jedan srpski građanin: 'Jugoslavija ima vrlo važan zemljopisni i strateški položaj - nalazimo se između Istoka i Zapada. Mislim da, ako uspostavi bazu u Jugoslaviji, NATO poslije toga može sve dobiti - Rusiju, Bugarsku... cijeli svijet. Drugi razlog je što Njemačka zna da su je u II. svjetskom ratu istinski porazili samo Srbi, tako da Njemačka sve ovo vrijeme želi slomiti Srbe. Ona zna da će, ako slomi Srbe, lako dobiti ostatak Europe.' Marko Gašić iz Srpskog informativnog centra u Londonu: 'Bombardiranjem svih trgovačkih veza - putova, željeznica, mostova preko Dunava - SAD su praktično odsjekle zapadnu Evropu od tržišta koja se pružaju preko Bospora, čime su bitno oštetile zapadnu Europu. Posljednji put kada je - zahvaljujući sankcijama 1992. godine - zatvoren ovaj trgovački put, Njemačka je zabilježila pad. SAD stoga imaju prigodu da, u gospodarskom smislu, izvuku maksimalnu korist od svog povlaštenog položaja.' Ima nešto u srpskom mentalnom sklopu što je usađeno tijekom borbi i stremljenja iz 19.stoljeća - smatra Jacques Rupnik iz Centra za međunarodne odnose u Parizu. Teorije urote koje svu krivicu pripisuju ekspanzionizmu velikih sila pripadaju svijetu od prije 80 godina. Suparništvo velikih sila zaista je zapalilo fitilj na Balkanu 1914. godine. Rupnik, međutim, smatra da to nije slučaj i u našem desetljeću: 'Ovo nije rat iz gospodarskih interesa već možda prvi put rat koji je poveden iz načela. Etničko čišćenje je nedopustivo u Evropi, na pragu 21.stoljeća. Mislim da je to bitna razlika u odnosu na stanje s početka stoljeća. Ta razlika se na Balkanu, međutim, ne primjećuje tako lako. Svi u tom području vjeruju da je ovo što se sad zbiva ponavljanje I. balkanskog rata ili da smo još uvijek na rubu 1914. godine.' Ali hoće li Srbi ikada moći povjerovati da rat protiv njih nije vođen radi stjecanja teritorijalne ili materijalne dobiti, već iz određenog načela? Što bi takva spoznaja mogla značiti njihovom osjećaju identiteta, tom prastarom ponosu koji je bitan dio srpskog nacionalnog etosa? Da li se pored osobne krivnje Slobodana Miloševića Europa sada mora baviti i nečim što bi se moglo nazvati 'srpskim pitanjem', poput 'njemačkog pitanja' od prije pola stoljeća? Jer najlakše je kriviti Miloševića za zavođenje jednog hrabrog i plemenitog naroda na stranputicu, pripisati mu krivnju za sva zla, no treba imati na umu da je raspoloženje u Srbiji u najvećoj mjeri, kako god bilo manipulirano, bilo uglavnom u suglasnosti s Miloševićevim političkim potezima. Čak i ako bi on bio svrgnut s vlasti, tko bi ga u sadašnjoj političkoj klimi mogao zamijeniti? Stevan Pavlović je pesimista u tom pitanju. 'Strahujem od najgoreg scenarija - od nekog drugorazrednog, trećerazrednog ili petorazrednog političara u odnosu na Miloševića, iz vladajuće Socijalističke partije, koji bi ratnim gospodarima, kriminalcima i ratnim profiterima dao još veću moć. Strahujem od mračnog stanja poput onog kakvo je vladalo u postceauseskovskoj Rumunjskoj. Poznato je da je toj zemlji bilo potrebno mnogo vremena da izađe iz takvog bolesnog stanja.' Kako će povijest presuditi - oko čega su se vodili ratovi u Jugoslaviji? Postoji jedan teško prihvatljiv, ali uvjerljiv argument koji će, kaže Jacques Rupnik, vrlo mali broj ljudi zastupati bez rezerve, ali s kojim će se ipak morati suočiti, a to je da jugoslavenski secesionistički ratovi predstavljaju jednostavno oblik dobro poznatog povijesnog procesa stvaranja nacionalnih država u Europi, s tim što je na Balkanu taj proces zakasnio. Etničko razgraničenje koje se postiže etničkim čišćenjem bit će ustanovljeno uspostavom mira i tamo gdje je jednom postojala mirna koegzistencija između raznih etničkih skupina i sada postoje hrvatska, srpska i bosanska država, a uskoro će možda postojati i jedna albanska: 'Ovo nije popularan argument jer podrazumijeva da se u ime jedne povijesne vizije - koja obuhvaća razdoblje nacionalizma iz XIX. stoljeća i proteže se sve do nacionalizma s početka XXI. stoljeća - proces stvaranja nacionalnih država odvija na račun pluralizma, etničke raznovrsnosti, multikulturalnosti, pa napokon i demokracije. Riječ je o pojavi nečeg što bismo mogli nazvati neliberalnim demokracijama - to su režimi u kojima se, doduše, održavaju demokratski izbori, ali koji, zato što koriste nacionalizam kao kohezionu silu, ne prihvaćaju istinski pluralizam i različitost, što ne stvara dobre izglede za stabilnost u regiji, a ni za buduću europsku integraciju.' Institucije zapadnog svijeta teže ravnoteži odnosa između tih jednoetničkih, neliberalnih demokracija - Europska unija osigurava novčana sredstva, a NATO daje sigurnost. Velike sile predsjedavaju nad mozaikom vojnih protektorata na Balkanu i ostat će tu još tko zna koliko godina u ulozi nekadašnjeg turskog i Austro-ugarskog carstva. Iako 1999. godina nije 1914., neke stvari podsjećaju na to doba. Europa još uvijek ne razumije srpsko pitanje. Zasad se bavi samo albanskim. Pitanje teritorijalnih prava i državnosti, na što polažu pravo obje etničke grupe, ostaje neriješeno, a začarani krug nasilja, lanac osveta, nerazbijen je. (BBC)