FRANCUSKA-LIBERATION OD 21.3.00.RUPNIK O KOSOVU

FRANCUSKA LIBERATION 21. III. 2000. Kosovo, nedoumice protektorata "Prije godinu dana Sjevernoatlantski je savez imao jasan cilj kada se upletao na Kosovu: spriječiti širenje represije, sustavnih povreda ljudskih prava i etničkog čišćenja koje je provodio beogradski režim. Danas međunarodna zajednica, čini se, nema jasno viđenje postavljenog cilja, kao ni načina za njegovo postizanje. Ako je bila riječ ponajprije o povratku albanskih izbjeglica (gotovo devetsto tisuća), sprječavanju obnove sukoba sa Srbijom i destabiliziranju susjednih zemalja, onda su rezultati 'uglavnom pozitivni'. Albanski su se izbjeglice vratili u rekordnom vremenu, a obnova uništenih kuća, zahvaljujući zajedničkim naporima međunarodne zajednice i snalažljivosti domaćeg puka, puno je brža nego u Bosni, a prištinske pizzerie koje je proslavio Regis Debray, nisu nikada prazne. No kada je riječ o stvaranju uvjeta za unutarnju sigurnost i pravne države te o poštivanju manjina, operacija je, prema mišljenju onih koji su zaduženi za međunarodni protektorat, polovičan uspjeh: institucionalnu, sudbenu i upravnu prazninu ispunila je logika osvete i mafijaškog gospodarstva. U ovom času dvije pogibelji ugrožavaju krhku građevinu međunarodne nazočnosti kojoj je godina dana: oružani sukobi u graničnom pojasu između Srbije i Kosova, i širenje nasilja u Mitrovici. Ako tomu dodamo prilike koje nalikuju na pripremu za državni udar u susjednoj Crnoj Gori, shvaćamo da je Milošević u Beogradu zacijelo izgubio rat, ali još uvijek ima nekoliko daljinskih upaljača. Velika međunarodna vojna nazočnost svakako će spriječiti destabilizaciju Kosova. Ipak, neodređenost zadanih ciljeva još uvijek dovodi do nesporazuma i napetosti s onim što treba nazvati albanska vlast u nastajanju. Tri su 'nesporazuma' ili razilaženja koja treba spomenuti. Prvi se tiče naravi i svršetka sukoba. Ono što ovdje zovu 'zračni napadaji NATO-a' iz proljeća 1999., za kosovske je vođe 'desetogodišnja borba za oslobođenje'. Za Zapad, upletanje se završilo u lipnju prošle godine potpisivanjem rezolucije UN-a u Beogradu; Zapad misli da ratno stanje zapravo još traje... Drugi se nesporazum tiče pojma višeetničnosti u poslijeratnim prilikama na Kosovu. Za velik dio zapadne javnosti NATO-ovo je vojno upletanje bilo opravdano potrebom da se privedu kraju masovne povrede ljudskih prava i etničko čišćenje. No od prošlog ljeta srpski puk i druge manjine, poglavito Cigani ('prijatelji mojih neprijatelja moji su neprijatelji') izloženi su nekoj vrsti obratog etničkog čišćenja. (...) Dakako, može se činiti manje 'nepravednim' da 90 posto puka bude nesnošljivo prema preostalih 10 posto, nego obrnuto, tj. apartheid koji je 1989. Albancima nametnuo Milošević. No međunarodna javnost danas sudi o Kosovu i o njegovoj međunarodnoj upravi prema sudbini koja je namijenjena manjinama. (...) Uostalom, višeetničnost na Kosovu nije nikada imala ista obilježja kao u Bosni: Priština nije nikada bila Sarajevo. Ulog rata u Bosni mogao se (gdjekada pretjerano) prikazivati kao sukob etničkog nacionalizma i stanovite zamisli o višekulturalnosti. U tom smislu, sukob na Kosovu nije sličio onome u Bosni (...) No pitanje konačnog statusa Kosova neće čekati desetljećima. Ustvari, ono je već sada na dnevnom redu. Prva stvar koja odmah upada u oči današnjem posjetitelju Kosova jest posvemašnja nestvarnost UN-ove rezolucije 1244 kojom se utvrđuju pravni okviri međunarodne nazočnosti (UNMIK i KFOR) na Kosovu koje ostaje u sklopu Jugoslavije. Zbog načina na koji se ostatak jugoslavenske države ponašao prema njima zadnjih deset godina, sve do protjerivanja 'manu militari', nijedan Albanac neće prihvatiti da bude građanin takve države, niti će zatražiti putovnicu od države koja je prije jedva godinu dana sustavno uništavala njihove osobne isprave. Odcjepljenje Kosova zapravo je već provedeno: srpske su se vlasti povukle, službeni je novac njemačka marka, zastave su albanske. (...) Između izmišljotine o jugoslavenskom Kosovu i stvarnog odcjepljenja, protektorat je mogućnost da se ne donese odluka. Međunarodni dužnosnici ponajprije žele stvoriti institucionalne i demokratske okvire prije nego jednog dana budu mogli postaviti pitanje konačnog statusa. Općinski su izbori predviđeni za listopad, a opći za godinu dana. Što će učiniti prva demokratski izabrana skupština na Kosovu? Odmah će proglasiti suverenitet i neovisnost Kosova. Kakav će biti odgovor? Da moraju reformirati Jugoslaviju i nadati se da će u Beogradu doći na vlast tzv. demokratska oporba koju pretvodi njihov stari znanac Vuk Drašković? No sama je Jugoslavija postala izmišljotina u času kada, nakon deset godina ratovanja za odcjepljenje, čak i Crna Gora, zadnji partner Srbije, napušta brod. Kada je riječ o Vuku Draškoviću i njegovim prijateljima, oni nemaju baš nikakve vlasti nad Kosovarima koji se sjećaju da je prije samo godinu dana bio u Miloševićevoj vladi. Poznati su razlozi koji ne idu u prilog neovisnosti: strah od lančane reakcije koja bi destabilizirala ovo područje, počevši od susjedne Makedonije (trećina puka su Albanci), ali bi isto tako mogla potkopati daytonsku građevinu u Bosni. Razlog nije nevažan i govori da je rješenje za Kosovo i za 'albansko pitanje' samo u regionalnom pristupu. No teško je očekivati da će Europa koja se muči da pripremi ugovor o gospodarskoj stabilnosti Balkana, biti kadra da sazove novu berlinsku konferenciju. Status quo, uključujući pozivanje na rezoluciju 1244, krije mnoge pogibelji: albansku radikalizaciju, Miloševićevo manipuliranje nezadovoljstvom, i trajno uvođenje protektorata koji je osuđen na neuspjeh. Između Jugoslavije koja je zauvijek nemoguća i neovisnosti koja je nemoguća u skoroj budućnosti, nazire se treća prijelazna mogućnost: razvojni protektorat sveden na najmanju moguću mjeru i 'samouprava' na najvišem stupnju (dok se ne ustroji pravosuđe, redarstvo i uprava). Nakon stvarnog odcjepljenja od Beograda, bila bi to stvarna neovisnost uz tri uvjeta: međunarodna jamstva za granice svih susjednih država oko Kosova; zabrana svakog planiranja Velike Albanije; poštovanje prava manjina. Ne budu li se poštovali ti uvjeti, NATO će se povući i ostaviti Kosovare da se sami sučele sa srpskom vojskom, tj. doći će do obnove rata. Poštovati te uvjete znači otvoriti se područnoj i europskoj integraciji. Integracija na temelju sukoba također je nada onih koji, kao Veton Suroi, direktor dnevnika 'Koha Ditore', drage volje obavljaju i mučne zadaće: 'Kosovo je prije godinu dana ušlo u NATO, prije Švedske. S njemačkom markom ušlo je u zonu 'eura', prije Grčke.' Ili kako, na Balkanu, iz europskog protektorata prijeći u europsku integraciju...", u rubrici 'Rasprave' piše Jacques Rupnik, direktor odjela za istraživanje u Državnoj zakladi za političke znanosti i autor knjige 'Balkan, krajolik nakon bitke' (Complex, 1997.).