NJ 15.III.-SZ-MMF

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 15. III. 2000. Uložili na rizik i skoro sve dobili "Čini se da je stvar sada krenula. Horst Koehler, njemački kandidat za mjesto šefa MMF-a poslije svoje brze jednoglasne nominacije od strane EU-a, dobio je i OK američkoga Predsjednika. Vjerojatno je točno što je kancelar navodno rekao u uskom krugu: Ako čovjek prođe, uskoro se više nitko neće sjećati prethodne priče. No unatoč tomu ostaje pitanje: je li to moglo proteći drukčije? Odgovor: u načelu ne, ali u važnim pojedinostima - da. Zbog osobe prvog kandidata razvučenog po prašini, Caioa Kocha-Wesera, Washington je pod vodstvom ministra financija Larryja Summersa izazvao spor hranjen antipatijama prema Kochu-Weseru koji je nekada radio u Washingtonu u Svjetskoj banci. Sveto trojstvo američke financijske politike - Summers, njegov prethodnik Bob Rubin i Alan Greenspan - načelno žele MMF koji funkcionira u globalnom američkom interesu kao nadnacionalna banka za intervencije u krizama. Da je Berlin od početka predlagao Horsta Koehlera, vjerojatno bi i njega odbili. Njemačko ministarstvo financija treba okriviti što nije pravodobno spoznalo ozbiljnost tog stanja poslije imenovanja Kocha-Wesera. Isto vrijedi i za države EU-a koje su zbog ponekad nezgrapnog njemačkog ponašanja predugo odgađale svoju potporu i zbog unutarnjopolitičkih interesa. Kad je to preuzeo kancelarov ured, kola su već toliko zaglibila u blatu da Schroederovi ljudi, čak da su bili sposobni poput Talleyrandsa i Bismarcka, više nisu mogli progurati tog kandidata. Budući da je kancelarov ured do minutu poslije dvanaest ustrajao na Kochu-Weseru, nastao je dojam da kancelar nije bio dovoljno temeljit. Imenovanjem Koehlera, sve se prebacilo na ono što Amerikanci nazivaju 'brinkmanship'. 'Brink' znači rub a pojam se odnosi na politiku 'sve ili ništa'. S Koehlerom, drugim kandidatom, unutar EU-a na kocki je ugled Njemačke kao europske vodeće sile a istodobno i težina Europe prema Americi u međunarodnim organizacijama. Posve svjestan rizika, nadajmo se, Schroeder je nametnuo odluku EU-a na koju je Clinton morao brzo reagirati. Da je Clinton rekao 'ne', došlo bi do krize na razini transatlantskih vlada s dugotrajnim posljedicama. Ishod u inozemstvu potvrđuje da raste Schroederov ugled kao jakog kancelara. Uspio je, a to je imidž kakvog Schroeder želi i kod kuće: sve ovisi o kancelaru. S druge su strane Nijemci u tom procesu, još više zbog nevolje s Kochom-Weserom, u Parizu, Londonu i Washingtonu ostavili još jedan dojam: Berlin zna da ima mišiće. No kada će ih i kako uporabiti da bi u svako doba sigurno trčao i čvrsto stajao, to još ne zna" - zaključuje Kurt Kister.