FR-MONDE15.3.ŠPANJ.-DESNICA U EUROPI

FRANCUSKA LE MONDE 15. III. 2000. Uspjeh Josea Marie Aznara u Španjolskoj potiče raspravu u europskoj desnici "Može li uspjeh Josea Marie Aznara dati novi izgled europskoj desnici koja se u drugoj polovici 90-ih utopila u uspjehu socijalističkih stranaka. G. 1998. izgubila je zadnji povijesni lik s porazom Helmuta Kohla. S Luksemburžaninom Jeanom Claudeom Junkerom iz socijalnokršćanske stranke, koji kneževinom vlada zajedno s liberalima, g. Aznar utjelovljuje novi naraštaj političara s desnice, koja se prometnula u ono što se sada zove novo gospodarstvo. Shvatili su da liberalizam ne znači nužno povratak pretjeranom konzervativizmu u kojemu je propalo thatcherijansko iskustvo u Velikoj Britaniji. Oni u politici Tonyja Blaira pronalaze obilan izvor nadahnuća, premda se stajalište britanskih laburista, kao i njemačkih socijaldemokrata, jako razlikuje od njihova kada je riječ o pitanjima kao što su borba protiv diskriminacije, transnacionalno i multikulturalno društvo. Kao što je ljevica, prisiljena da okrene komunističku stranicu povijesti koju je sovjetsko iskustvo skrenulo s puta, utonula u veliku raspravu o utvrđivanju nove zamisli o napretku, desnica, pošto je izišla iz hladnoga rata i thatcherizma, u jeku svoje reforme u Europi, u mnogim zemljama prolazi kroz fazu preispitivanja svojih vrijednosti i zadaća. To se preispitivanje događa u času kada je sučeljena s pojavom nacionalizma i etničkih teorija te s nostalgijom za 'mišićavim' rješenjima. Nakon Drugoga svjetskog rata desnica u kojoj su veliku većinu imali kršćanski demokrati, pridonijela je uspostavi demokracije u mnogim zemljama zapadne Europe. Ujedinila se oko slogana pomirbe i europske integracije. Ona već dugo nema isključivo pravo na to, pa mora pronaći druge pobude za djelovanje u času kada mogućnost novih proširenja Europske unije ponovno postavlja pitanje prilagodbe europskog projekta. Austrijska afera i pretjerane reakcije koje je izazvao savez između tradicionalne desnice i krajnje populističke desnice Joerga Haidera, ističe utvare za koje se vjerovalo da su zauvijek pokopane na pragu 21. stoljeća. Joerg Haider i njegovi yuppieji možda do krajnosti simboliziraju taj razdor najradikalnijih desnica između želje za gotovo anarhističkom suvremenošću koja vjeruje u otkupljenje jakih, i odbijanja da se otvore prema svijetu. U Francuskoj je krajnja lepenistička desnica zapela u istom tjesnacu i nije uspjela privući tradicionalnu desnicu. Nakon ponovnog otvaranja istočnih granica koje je istaknulo težinu prošlosti što je dugo bila skrivena zbog hladnoga rata i sovjetske okupacije bivših narodnih demokracija, područja u srednjoj Europi možda su osjetljivija od drugih na tu kušnju zatvaranja u sebe. Ista se nevolja javlja u Njemačkoj, premda se ne očituje na isti način kao u Austriji. Čelnici dviju velikih stranaka njemačke desnice, Kršćanskodemokratske unije (CDU) i Kršćanskosocijalne unije (CSU) iz Bavarske koje su imale bitnu ulogu u pretvaranju nacističkog društva u zapadni demokratski sustav, obrambeno su reagirali na novi savez na vlasti u Beču, kao da su po svaku cijenu htjeli izbjeći mogućnost širenja haiderovske zaraze na neka područja njemačkoga društva. Dvadeset i pet godina nakon frankizma koji ju je četrdeset godina razdvajao od Europe, Španjolska nije nostalgična. Ona zna koliko ju je stajalo to odvajanje, a španjolska mladež koja je masovno glasovala za Narodnu stranku, želi živjeti ne brinući se o onome što je bilo prije. Nostalgičari za borbom protiv frankizma, u ljevici i u nacionalističkim strankama, osjetili su to na vlastitoj koži. Zato je odgovornost koja pada na leđa g. Aznara, golema. On mora pobjedi dati smisao koji premašuje jednostavnu obnovu španjolskoga gospodarstva na kojoj se temelji velik dio njegove pobjede. Odgovor koji će uspjeti pronaći, važan je i za druge europske stranke, kao što svjedoče reakcije na njegovu pobjedu, napose među onima koji se bore za naprednu desnicu koja zna pomiriti tradicionalne vrijednosti i otvorenost i koja će biti kadra da jednom zamijeni ružičasti val koji danas pokušava ostaviti trag u Europi", piše Henri de Bresson.