ZAGREB, 14. ožujka (Hina) - Prije stotinjak godina Marka Marulića prozvali su Ocem hrvatske književnosti. Poticaj za takav atribut Maruliću vjerojatno je došao iz Italije, gdje se već bila udomaćila takva izreka za Dantea, smatra
marulolog Mirko Tomasović, profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
ZAGREB, 14. ožujka (Hina) - Prije stotinjak godina Marka Marulića
prozvali su Ocem hrvatske književnosti. Poticaj za takav atribut
Maruliću vjerojatno je došao iz Italije, gdje se već bila udomaćila
takva izreka za Dantea, smatra marulolog Mirko Tomasović, profesor
na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. #L#
Na nedavnoj sarajevskoj tribini, u povodu 550. godišnjice
Marulićeva rođenja, Tomasović je nazvao Marulića hrvatskim
Danteom.
"Marulićeva nominacija za hrvatskog Dantea nije puka retorička
figura", izjavio je Tomasović, dometnuvši da je Otac hrvatske
književnosti postigao u hrvatskoj književnoj kulturi ono što je
Dante Alighieri postigao u talijanskoj. On je pučkom (vulgarnom)
jeziku dao ugled učenoga jezika. "'Judita' je imala ulogu
'Božanstvene komedije', postavši knjigom za ugled, za
nasljedovanje", rekao je Tomasović.
Po Tomasovićevim riječima, u europskom prethumanizmu i
predrenesansi kao obelisk stoji Danteovo djelo. Milenijski proces
nastajanja novoga izraza odvajanjem od latinskoga, kao naučnoga,
službenoga i povlaštenog jezika, samostojno je osvijestio Dante, a
u hrvatskomu slučaju Marko Marulić.
Govoreći o stvaranju narodnog jezika u ondašnjoj Europi, osobito u
našem najbližem susjedstvu Italiji, Tomasović ističe kako je
upravo preko Danteova djela narodni jezik ostvario simbiozu:
genius patriae - genius linguae. "U hrvatskomu je slučaju jezik u
Marulićevo vrijeme potvrdio tu simbiozu, proživjevši milenijsku
evoluciju od Bašćanske ploče do Marulove 'Judite'", rekao je,
dodavši kako nakon "Judite" i slavjanski jezik ima Dantea.
To Marulićevo djelo u cjelini je prepjevano i objavljeno u
engleskoj i madžarskoj verziji, djelomično u talijanskoj,
španjolskoj i francuskoj.
Tomasović napominje da je sam Marulić gotovo nasumce izustio: "Ja
sam hrvatski Dante". I ne samo što je to izustio, nego je i zapisao u
pismu na talijanskom jeziku koje je uputio Jeronimu Ćipiku, u
srpnju 1501., šaljući mu u Mletke rukopis "Judite" na tiskanje.
Obljetnica tog velikog datuma u hrvatskoj književnosti, 500 godina
nastanka "Judite", dostojno će se iduće godine obilježiti u
Hrvatskoj, a ove godine, u sklopu obilježavanja 550. godišnjice
Marulićeva rođenja, u Splitu će se održati veliki međunarodni skup
"Marko Marulić, europski humanist".
Zašto se Maruliću oteo taj usklik? Postavivši to pitanje, Tomasović
odgovara kako je "Judita" po poetičkom rodu biblijsko-kršćanski,
vergilijanski ep, sacra poesis, koji na europskom Zapadu ima dugu
tradiciju i počinje se pisati već u ranom srednjovjekovlju.
Marulićeva je europska posebnost, po Tomasovićevoj ocjeni, to što
je skladao pučkim jezikom i u pjesničkoj tradiciji toga jezika,
jednako tako i u njegovoj versifikaciji. "Judita", u versih
hrvatskih složena, po Marulićevoj je zamisli trebala biti test
djelatnih mogućnosti, odnosno svojevrsni ispit hrvatskog jezika.
Marulić je u "Juditi" pokušao odgovoriti na pitanje mogu li se
hrvatskim jezikom ostvariti "prave elitne humanističke epske
tvorbe", napomenuo je Tomasović, dodavši kako je "Juditom"
hrvatska poezija položila ispit, prešavši u viši stupanj
pjesnikovanja, a podudarnost s Danteovom "Božanstvenom komedijom"
bila je posve logična i znakovita.
"Božanstvenom komedijom" Dante je svoj materinski jezik, toskansko
narječje, osposobio za vrhunsko sredstvo pjesničkog očitovanja,
'vulgaran' pučki govor pretvorio u književni 'narodnosni' -
talijanski jezik, rekao je Tomasović, podsjetivši kako je Marulić
dobro poznavao Danteov spjev, a napose poetiku tog spjeva, tj.
Danteov inovatorski oblik - tercinu, ritam s trojakom rimom, koja
je namicala učinak kakvoće spjeva.
"Nešto slično učinio je Marulić u 'Juditi', iznašao novu kiticu s
četverostrukim srokom. 'Judita' je napisana četverostrukim
srokovanim dvanaestercima, naglašava Tomasović. I kao što Dante u
"Božanstvenoj komediji" na kraju pjevanja dodaje tercini još jedan
završni zaključni srok, tako i Marulić dodaje svojem četverostihu
još jedan dvanaesterac. "To ne može biti slučajno jer u hrvatskoj
dotadašnjoj poeziji nisu postojala takva metrička i srokovna
rješenja", rekao je Tomasović.
"Božanstvena komedija" bila je Marulićeva omiljena lektira pa je
njezino prvo pjevanje preveo na latinski.
Tomasović uspoređuje Dantea i Marulića i kroz teološku dimenziju
njihovih djela, kroz enciklopedizam i erudiciju. Osim tih općih
konstatacija, Tomasović zapaža i određeno intelektualno
promišljanje života, ljudske sudbine, pa i političke zbilje u
djelima i Dantea i Marulića.
Marulić je u 16. i 17. stoljeću bio toliko nazočan u europskoj
književnosti da nije bio samo čitan, nego objavljivan i prevođen.
Ponovno postaje aktualan pri kraju 20. stoljeća, kad se opet vratio
u Europu zahvaljujući stručnjacima za kršćansku i humanističku
kulturu, teolozima i drugim stručnjacima. Brojni stručnjaci koji
su se bavili Marulićevim opusom s vremenom su oblikovali
proučavateljski krug, koji, kako napominje Tomasović, opravdava
naziv marulologa.
(Hina) ta/mc mc