FR MONDE DIPL.3 O FRANC. NA BL.ISTOKU

FRANCUSKA LE MONDE DIPLOMATIQUE ožujak 2000. Francuska oslabljena na Bliskom istoku "8. veljače 2000. u zoru izraelsko je zrakoplovstvo započelo niz napadaja na Libanon, napose na tri elektrocentrale. To nije bilo prvi put da izraelska vojska, da bi 'kaznila' tu zemlju, napada njezine civilne infrastrukture. Ti napadaji nisu bili samo povreda ratnog prava, već i očita povreda sporazuma zaključenog u travnju 1996. pod pokroviteljstvom Francuske i Sjedinjenih Država, kojim su utvrđena pravila ponašanja zaraćenih strana u okupiranom južnom Libanonu. Naime, u točci 2. tog dokumenta se kaže: 'Izrael i njegovi partneri neće rabiti nikakvo oružje protiv civila i civilnih objekata u Libanonu'; a točka 3. kaže da se 'obje strane obvezuju da će postupati tako da ni u kakvim okolnostima civili ne budu meta napadaja i da se područja na kojima žive civili, kao i industrijska i električna postrojenja neće rabiti kao mjesta odakle bi se kretalo u napadaj'. Budući da je jedna centrala u Tripoliju, na sjeveru, druga u Bejrutu, a treća u Baalbeku, izraelska vlada očito ne može smatrati da Hezbollah djeluje odatle. Sporazumom iz travnja 1996. također se pokretu otpora zapravo priznaje pravo da nastavi djelovati protiv vojnih ciljeva. Treba podsjetiti da je južni Libanon okupiran 1978. - Hezbollah tada nije postojao - ali se Izrael borio protiv 'palestinskog terorizma'. Rezolucija 425 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koja je izglasana prije više od dvadeset godina, zahtijeva da se Izrael povuče iz južnog Libanona, no Tel Aviv se ne želi pokoriti. Nakon 1982. i izraelske invazije na Libanon, pokret otpora je ojačao. Prvo su ga predvodile libanonske lijeve snage koje su zatim razoružane sukladno sporazumima iz Taefa iz 1989. kojima je završen libanonski građanski rat. Od tada ga sa strahovitom djelotvornošću predvodi Hezbollah - organizirana stranka koja u parlementu ima devet zastupnika i čije su političke aktivnosti brojne. Pokret otpora i teški gubici u Tsahalu bili su povod za izraelsku odluku da će se do srpnja povući iz južnog Libanona. Dakako, borba Hezbollaha uklapa se također u područno suparništvo, poglavito između Sirije i Izraela, ali to ne bi trebalo diskvalificirati općepriznato pravo na oružani otpor protiv okupacije. U tom smislu izjave g. Lionela Jospina, francuskog premijera koji je napade Hezbollaha na izraelske vojnike nazvao 'terorističkim' i ustvrdio da 'izraelski odgovori, koliko možemo shvatiti, vrlo malo pogađaju civilno stanovništvo', izazvale su val nezadovoljstva u arapskom svijetu, napose u Libanonu gdje je izraelska agresija u zadnjih dvadeset godina odnijela više desetaka tisuća života civila. Sav tisak i sve stranke, bez obzira na pravac, osudili su te izjave, to više što se Hezbollah ograničio na gađanje izraelskih vojnika, a nije bombardirao sjever Izraela. Kasnije se, zbog velikog broja reagiranja, francuski premijer suzdržao od ponovne uporabe pridjeva 'teroristički', ali je potvrdio zamisao da je Damask ometao mirovne pregovore: 'Izraelci su, rekao je, skloni nastavku pregovora. Sirijci to nisu htjeli. To je moje mišljenje'. Prije toga je žalio zbog 'krutosti i nepokretnosti' sirijskih vlasti koje je stavio nasuprot 'izraelskoj demokraciji'. Razumljivo je da Libanonci, izloženi redovitom bombardiranju, nisu jako osjetljivi na izjave o izraelskoj demokraciji. Kao ni zatočenici u Khiyamu, zatvoru u kojemu mučitelji Vojske južnog Libanona, izraelske dopunske snage, redovito zlostavljaju zatočenike. Kada je riječ o prosudbi francuskoga premijera o mirovnim pregovorima, ona ni izdaleka ne odražava 'uravnoteženu politiku' Francuske. Već dugi niz godina Sirija traži da se Izrael povuče s Golanske visoravni koju je zaposjeo 1967. To je mišljenje i čitave međunarodne zajednice. U ovom času nastavak pregovora sprječava neodlučnost g. Ehouda Baraka, izraelskoga premijera, da se jasno zauzme za povlačenje. Čini se, ako je vjerovati različitim podacima koji su procurili, da će ubuće biti spreman to učiniti i da će se pregovori uskoro nastaviti, što bi doista bila potvrda da sirijska strana nije kočila pregovore. Napokon, nakon razgovora između predsjednika Jacquesa Chiraca i njegova premijera, Francuska je obznanila da se njezina politika na tom području nije promijenila. No izjave g. Jospina dugo će utjecati na javno mišljenje na Bliskom istoku. One loše utječu na nazočnost Francuske na tom području, u času kada ona i Europska unija, nakon dugogodišnje odsutnosti, ponovno preuzimaju stanovitu ulogu u mirovnom procesu (v. Herve de Charette 'Ovaj put je propast za Francusku', 'Le Figaro' od 28. II. 2000.). G. 1967. general De Gaulle je u ime čitave Francuske osudio okupaciju: 'Izrael, ustvrdio je tada, na zauzetom području organizira okupaciju koja ne ide bez tlačenja, represije i progona; na tom se području javlja pokret otpora protiv njega koji on pak naziva terorizmom.' Francuska je zatim branila zastupničke ovlasti PLO-a - koji su Izrael i Sjedinjene Države nazivali 'terorističkim' - i pravo Palestinaca na vlastitu državu. Ona je zagovarala 'uravnoteženu' politiku, tj. politiku koja ne izjednačuje žrtvu i agresora, politiku koja se zalaže za mir utemeljen na pravu i pravdi. Samo takav pravac daje Francuskoj posebno mjesto na području koje je tako blizu europskim granicama i čija je važnost bitna za sigurnost Sredozemlja", piše Alain Gresh.