US IHT 4./5.3. PFAFF MULIETNIČKO KOSOVO

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 4./5. III. 2000. Jesu li nade o multietničkom Kosovu nerealne? "Nesigurna situacija u gradu Mitrovici u sjevernom Kosovu, sada podijeljenom između Srba i Albanaca, pokazuje krhkost politike uspostavljanja multietničke vlade na Kosovu, koju provodi međunarodna zajednica", piše William Pfaff. "Ovdje je, kao u Bosni 1995., NATO vodio rat kako bi poništio etničko čišćenje i podjelu. Ta hvalevrijedna ambicija od tada nailazi na vječne teškoće i razočaranja u oba područja, što nameće sumnje u njezin smisao za stvarnost. No što je alternativa, čak i u posve praktičnom smislu? NATO je stavio Mitrovicu pod francusko zapovjedništvo, pretpostavljajući da će se znatni dio srpskoga stanovništva uzdati u francusku zaštitu od albanske osvete. Francuzi su nerazumno Srbima dopustili da podijele grad. (...) Od tad se snage NATO-a trude razdvojiti Albance, koji traže svoju imovinu sa sjevera, i gomilu Srba, kojima Beograd upravlja preko televizije, a koji opkoljavaju svoj dio Mitrovice s ciljem stvaranja de facto kantonizacije i konačne podjele čitavog Kosova. Srpski ekspanzionizam i ambicije 'velike Albanije' sukobljavaju se u toj borbi. Albanski aktivisti uznemiruju kosovske Srbe da bi ih istjerali u Srbiju. Albanski radikali u više su se navrata uvlačili u samu Srbiju u pokušaju nadziranja gradova naseljenih Albancima u zemlji, dok se jugoslavenske vojne snage skupljaju s druge strane granice američke zone na Kosovu - što je potencijalno eksplozivna situacija. Zapadne sile postigle su manje uspjehe u razbijanju mržnje i uvođenju multietničkih ustanova. Sarajevo je jedan primjer, no Sarajevo je bio liberalni i kozmopolitski grad prije nego što je uništenje Jugoslavije počelo. Samo se obnovila predratna situacija. Drugdje, u istočnoeuropskim državama poput Rumunjske i Bugarske, bilo je znatnih uspjeha u pomirbi nacionalnih manjina. S druge strane, Slovaci su inzistirali na razdvajanju od Čeha 1993. U čitavoj regiji, Cigani prolaze loše. UN-ov specijalni predstavnik na Kosovu Bernard Kouchner tvrdi da će srpsko i albansko stanovništvo Kosova, s obzirom na ono što im se dogodilo od 1989., vjerojatno 'radije živjeti odvojeno neko vrijeme'. On međutim tvrdi da 'povijest pokazuje da se podijeljeni gradovi i podijeljene zajednice na koncu ponovno ujedine.' (...) Reklo bi se da je osnovno načelo, ili obični realizam, smatrati opravdanim da ljudi sa zajedničkim kulturnim naslijeđem žele živjeti u vlastitoj državi. Problem je izvedivost. Ako se to može postići mirnim putem, u redu. U stvarnosti je idealistička predodžba Woodrowa Wilsona o nacionalnom samoodređenju za sve u srednju i istočnu Europu stigla uglavnom putem rata, progona, preseljenja stanovništva i prekrajanja granica te uz goleme ljudske patnje. Čitava poljska država, tijekom i nakon dva svjetska rata, pomaknuta je nadesno, milijuni su ubijeni, a nacističke i sovjetske snage raselile su ostale, da bi Poljska konačno postala posve poljska po sastavu stanovništva. Moderna Litva i Ukrajina razvili su se iz te promjene granica. Njemačka je izgubila veći dio povijesne Pruske u Drugom svjetskom ratu. Njemačke manjine na istoku i u (češkom) sudetskom području izbačene su nakon Drugoga svjetskog rata. Sovjetski Savez iz 1989. doživio je da pet zemalja na njegovoj zapadnoj granici proglasi neovisnost. Uspješne multietničke države su, u moderna vremena, uglavnom tvorevine kolonista i doseljenika, na uštrb domorodačkih naroda (Sjedinjene Države, Kanada, Australija). Multikulturalno doseljavanje u dvije najuspješnije zemlje doseljenika, Francusku i Sjedinjene Države, ovisilo je o postojanju moćnih i kulturno asimilativnih nacionalih ideologija. Odluka međunarodne zajednice da uspostavi multietnička društva na Kosovu i u Bosni izrazito je ambiciozna, više nego što se uglavnom željelo priznati kad je ta politika ustanovljena. Kratkoročno, međunarodna zajednica nema druge mogućnosti nego da inzistira na uspostavi liberalnih, etnički neutralnih političkih ustanova u tim društvima, brojeći uspjehe kako dolaze, opirući se stalnom pokušaju Miloševićeve vlade da iskoristi etničke razdore u oba područja. Hoće li to donijeti trajno rješenje, uspješno ujedinjujući zaraćene zajednice, drugo je pitanje. Bilo bi nerazumno računati s uspjehom. Strpljenje, upornost - i oružana prisutnost - međunarodne zajednice bit će, u predvidivoj budućnosti, i dalje nezamjenjivi."