FR-LIBERATION 28.2.JOSPIN-CHIRAC-IZRAEL

FRANCUSKA LIBERATION 28. II. 2000. Diplomacija u traženju ravnoteže "Proarapski Jacques Chirac i proizraelski Lionel Jospin? Bilo bi zanimljivo sučeliti tu dvojicu na tom području, toliko su njihovi posjeti Izraelu i palestinskim područjima (Chirac 1996., Jospin prošlog tjedna) bili upravo suprotni. Karikatura je to izazovnija što se zbog nje digla graja na kohabitaciju i što će se potresne slike dvaju posjeta ubuduće vezivati uz osobe dvojice ovih državnika, a Francuzi će ih pamtiti za buduće političke izbore. Stvarnost doista nije tako oštro odijeljena kao što je ova radikalna razlika, ali se ipak opire na osjećajnost ukorijenjenu u objema političkim obiteljima. Izrael je u Francuskoj uvijek imao više prijatelja na ljevici nego na desnici. To je istina od doba Guyja Molleta i IV. Republike, koji je naoružao Izrael, pa mu i omogućio pristup nuklearnom oružju: bilo je to doba kada je Simon Peres, tada zadužen za kupnju oružja u Izraelu, imao ured u francuskom ministarstvu obrane... To se nije promijenilo ni za vladavine Francoisa Mitterranda, premda su otkrića o njegovoj višističkoj prošlosti i ponašanje prema Jaseru Arafatu donekle pokvarili do tada prijateljsku sliku o Izraelu i o Židovima općenito. Tako Jacques Attali govori o ŠMitterrandovojĆ 'opčinjenosti judaizmom i Izraelom'. Premda je Davida Ben Guriona primio u Elizejskoj palači, general De Gaulle polagano se kretao prema bučnom ispadu 1967. - 'narod siguran u sebe i koji voli gospodariti' - i grubom raskidu saveza s Bliskim i Srednjim istokom. U promicanju ove odluke udružili su se geopolitika i gospodarski interesi. Njegovi nasljednici iz desnice Georges Pompidou i Valery Giscard d'Estaing brižljivo su pazili da se Francuska učvrsti u arapskom svijetu, uz potporu Jacquesa Chiraca čiji je prijelaz u Matignon 70-ih obilježilo 'prijateljstvo' s Gaddafijem i... Sadamom Huseinom, velikim kupcima francuskoga oružja. Jacques Chirac zatim uspijeva 'poništiti' te opasne veze, pa je 1995. na dužnost Predsjednika Republike izabran zahvaljujući uravnoteženijem ugledu. Ipak, na prvo mjesto u svojim zadaćama stavlja diplomatsku ofenzivu prema arapskom svijetu koju je označilo njegovo putovanje u travnju 1996., sukob s izraelskom sigurnosti u uličicama Jeruzalema i diplomatski pritisak Hervea de Charrettea u prigodi izraelskog bombardiranja Libanona istog mjeseca. Chirac nije naivni protivnik Izraela kakav je svojedobno mogao biti Giscard, ali on sigurno ističe potrebu Francuske da opet stekne utjecaj u arapskom svijetu, u čemu su mu pomogle osobne veze, počevši od Libanonca Haririja. Lionel Jospin zauzima suprotno stajalište, političko i ljudsko. Prije negoli je i postao premijer, nije se slagao sa Chiracom na tom polju. Kada je 1996. u programskom govoru održanom u Kairu Jacques Chirac izjavio: 'Francuska arapska politika mora biti bitan čimbenik njezine vanjske politike. Na takvom se gledanju još temelji francuska politika', vođa Socijalističke stranke odgovorio je mjesec dana kasnije u 'Liberationu': 'Ne sviđa mi se takvo shvaćanje arapske politike. Pomalo je manipulativno, pa i prema arapskom svijetu. Mi moramo imati politiku na Bliskom istoku koja uključuje Izrael, prijateljsku zemlju.' Godinu dana prije, u predizbornoj utrci, Jospin se upinjao da pobije predodžbu o Izraelu kao prijatelju... Edouarda Balladura koji je u 'Tribune juive' čak rekao da Jeruzalem 'ipak malo više pripada Židovima nego drugima'. U istom je listu Jospin odgovorio da 'nitko ne može dvojiti kako su predsjednik Mitterrand i francuski socijalisti stari prijatelji Izraela'... U razgovoru za 'Le Figaro', uoči Jospinova puta, Henri Hajdenberg, predsjednik Zastupničkog vijeća židovskih ustanova u Francuskoj (Crif), pozvao je na 'uravnoteženje' francuskoga stajališta, istaknuvši da je 'Francuska izgubila povjerenje u Izrael 1967. i nakon toga ga nikada nije povratila'. Temperamentom i političkom računicom, Lionel Jospin pokušao je uspostaviti tu 'ravnotežu': nakon ulaska u zavoj neprilagođenom brzinom, on je danas u očima arapskoga svijeta francuski premijer koji je 'izgubio ravnotežu' na jednoj strani: na strani Izraela", piše Pierre Haski.