IT-23.II.LA STAMPA-HAIDER I POPULIZMI

ITALIJA LA STAMPA 23. II. 2000. Izazov novih populizama "Što je populizam koji poput političke sablasti kruži Europom? Ima li smisla govoriti o populizmu u demokraciji koja funkcionira? Kakvu 'demokratsku ovlast' treba prema njemu primijeniti? To su pitanja na koja treba žurno dati odgovore na europskoj razini. 'Slučaj Austrija' zapravo, postaje 'slučaj Europa': ne toliko stoga što se očekuje množenje pokreta poput Haiderova, nego stoga što se pitanje povratnog vala austrijskog pitanja usložava. Kancelar Schroeder je ponovno iznio svoju tezu u jednakom odnosu prema prema svakom 'desničarskom populističkom' pokretu u Beču i Rimu (aludirajući na Alleanzu Nazionale) odbacivši talijanske prosvjede. Jasno je da je Schroeder zabrinut unutarnjim njemačkim stanjem i iznosi neku vrstu europske demokratske doktrine kako bi unaprijed otklonio moguće rasipanje demokršćanskog centra. No njegovo preciziranje 'desničarskog' populizma je zamagljivanje (postoje li populizmi ljevice ili centra?) koje izbjegava teža pitanja. Što se tiče Italije, cenzure je pošteđen 'legizam' koji oduševljeno podupire Haiderove ideje (i šalje svoje predstavnike u Beograd na skup Miloševićeev stranke) dok se preventivno napada Alleanza Nazionale. Schroeder vjerojatno ima nepreciznu i folklorističku predodžbu o talijanskom legizmu, dok uopće ne odaje priznanje Alleanzi Nazionale za to što ova neuvjetovano želi djelovati na demokratskom terenu.. (...) Sve u svemu, 'desničarski populizmi' koji održavaju neku sumnjivu vezu s prošlošću, bili bi nepopravljivi i ne bi im se politički moglo vjerovati. Populizmi bez povijesti, ili s izmišljenom povješću, poput legističke Padanije, bili bi manje opasni. Pravi li dakle veza s poviješću razliku među populizmima? Tko prijavljuje populizam desnice smatra da pred sobom ima jasno određen fenomen; nacional-liberalna Haiderova stranka je jedan, virtualno, ako ne i efektivno, antidemokratski pokret, kao što je bio onaj iz tridesetih godina. Tada je na njemačkom govornom području etno-populistički pokret (Voelkisch) poprimio jasne oblike antidemokratskog nacionalizma i očitog rasizma. Danas si, kaže se, to ne može dopustiti, no opet predstavlja stvarnu opasnost radi ksenofobije, nostalgije za malim domovinama, eurofobije. Nije potrebno kazati da gore izložene loše vrijednosti oni koji su za njih optuženi čitaju na dijametralno suprotan način. Za njih se radi o održavanju vlastitog identiteta (nacionalnog ili lokalnog), o obrani vlastitog kulturalnog integriteta, afirmaciju svojih interesa u dalekim i birokratiziranim europskim sjedištima itd. Ta traženja i pritužbe se između ostaloga izražavaju i u demokratskim oblicima. Tako se nalazimo pred alternativom: ili sve to smatramo kamufliranjem starog nacionalizma i rasizma, ili vidimo nešto drugačije što treba tumačiti i ispravljati demokratskim procedurama? Jesmo li pred paradoksalnim demokratskim populizmom? Kako s njime postupati? Da bi se odgovorilo na ta pitanja, treba se maknuti s terena povijesnih analogija. Ne može se tvrditi da se i tridesetih godina koristilo demokratskim metodama kako bi se ubilo demokraciju. Povijesna analiza pokazuje da su sve tadašnje dominantne politike (osim malog lijevog centra) bile duboko otuđene od demokratskih procedura. Nakon pola stoljeća demokratskog života u Europi sve je to iza nas. I u Austriji. Mi moramo kretati od pretpostavke da se izazov novih populizama pojavljuje unutar granica demokracije. To je točka o kojoj treba raspravlajti. Ili se smatra da su populizmi kamuflirana verzija antidemokracije, te tada nema drugog puta nego isključivanje iz Europske unije, prema Amsterdamskom sporazumu. No ako stvari tako ne stoje (a ne ocrtava se nikakvo kršenje sporazuma), s populizmima se treba suočavati s takvima kakvi jesu; oblicima demokratskog izražavanja građana kojima se demokratski treba suprostaviti u nacionalnim i međunarodnim političkim arenama (pa i prosvjedima, prirodno) no bez sankcija koje bi blokirale suprotstavljanje argumenata i činjenica. Prekida se kada se prekrše pravila. To je prava demokratska ovlast", piše Gian Enrico Rusconi.