IT-23.II.-AVVENIRE-EMBARGO

ITALIJA AVVENIRE 23. II. 2000. Embargo je oružje za masovno uništavanje "Gospodarski embargo, u svojim raznim oblicima, danas je oružje koje se sve više rabi u rješavanju diplomatsko-političkih pitanja. Razlog takva 'uspjeha' je jednostavan: za onoga tko nameće embargo trošak je zapravo nikakav, a može jako skupo stajati onoga kome je nametnut. Djelotvornost embarga je poglavito nerazmjerno porasla od kraja hladnoga rata. Sve do 1989. nametanje gospodarskih sankcija od strane jedne od supersila moglo je biti barem djelomično olakšano s pomoći druge, kao što je bilo u slučaju Kube i Vijetnama. No danas tamo gdje se stvara široko pristajanje sila u nametanju embarga to može imati uistinu razorne posljedice na gospodarstvo i stanovništvo, kao što se dogodilo u Iraku 1990., Haitiju 1991., i u Srbiji 1992. i sada. Utjecanje embargu, utoliko više ako je masovan, postavlja dva pitanja: jedno čisto humanitarno i drugo više političko. S humanitarne točke gledanja, on se ocrtava kao pravo 'oružje za masovno uništavanje', kako su ga nedavno nazvala dva američka politologa John i Karl Mueller. (...) Glavno je pitanje eđutim da se u temelju 'doktrine sankcija' nalazi načelo po kojemu da bi se uklonilo nekog diktatora treba njegove podložnike dovesti do ogorčenja, tako da se oni, već očajni, pobune protiv njega te ga se riješe. Što spontano postavlja jedno pitanje: je li zakonito i poštuje li dostojanstvo čovjeka, osim međunarodnih ugovora, izazivati smrt stotina tisuća osoba kako bi se pogodilo jednu? Politički se aspekt na neki način veže s tim pitanjem. Jer iskustvo pokazuje da politika embarga nije samo okrutna, ona je i nedjelotvorna, ako ne i kontraproduktivna. To pokazuju Fidel Castro, Sadam Husein i, posljednji, Slobodan Milošević. Nije slučajno što danas ponovno oružje embarga u raspravu stavlja američka poslovna zajednica, kojoj se u raznim zemljama isključuje mogućnost 'businessa' što ide u korist stranim konkurentima. Upravo su pritisci velike industrije na Bijelu kuću ubrzali ukidanje embarga Vijetnamu i onemogućili svaki pokušaj nametanja sankcija Kini. A tu se postavlja jedno pitanje Europi. Dok SAD ipak brani svoje gospodarske interese, politika sankcija često skupo stoji Europu koja s pogođenim zemljama ima važne gospodarske veze, kao u slučaju Libije, Iraka i Sirije. Ne bi li, dakle, iz Europe trebao krenuti poticaj da se preispita politika sankcija, na način da se pomire politički ciljevi, gospodarski interesi i obrana dostojanstva čovjeka?", piše Riccardo Cascioli.