US IHT.17.2. TRGOVINA ORUŽJEM I POLITIKA

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 17. II. 2000. Raskrinkajte nedoličan biznis iza okrutnih ratova "U industrijaliziranim zemljama posjedovanje teritorija danas ima malenu gospodarsku važnost. Strojevi i know-how mogu se postaviti u bilo kojoj zemlji, gdje postoji politička stabilnost i pouzdana radna snaga. Uslužne industrije čak su tu najslobodnije. Ako služba proizvodnog poduzeća ocijeni zemlju politički nezadovoljavajućom, zbog nemira ili neprijateljskog poreznog sustava, može se preseliti na neko drugo mjesto. Poduzeće ima malo ili uopće nema interesa prinositi putem oporezivanja ili ostalih sredstava za podupiranje ratnog uporišta u određenoj zemlji. Gdje ima bogatih naslaga nafte ili minerala, primjerice zlata, dijamanata, urana ili bakra, stvari su potpuno drukčije. Jer takva je imovina, često neprocjenjive vrijednosti, nepokretna. Stjecanje ili gubitak teritorija koji sadrže takve izvore ima golemu važnost. U zemljama Trećega svijeta - primjerice, u Africi i na Srednjem istoku - prihod od eksploatacije prirodnih resursa, čini veći dio nacionalnog dohotka i gotovo sav prihod države. Razumljivo, vode se ratovi za teritorije. Irak je napao Kuvajt da bi dobio naftonosna polja. Rat u Kongu, koji je počeo prije mnogo vremena, ne može biti nepovezan s činjenicom da je Kongo glavni izvor urana za Zapad. Pobunjeničke vojske koje se danas bore u Angoli i u ostalim dijelovima Afrike, ratuju za dijamante. Robert Fowler, kanadski veleposlanik u Ujedinjenim narodima, nedavno je sastavio izvješće o Angoli u kojem se kaže da su pobunjenici pokreta Unita skupili najmanje 1,2 milijarde funta za kupnju oružja izravno od prodaje dijamanata. Procjenjuje se (IHT komentar, 26.siječnja) da ima 500 milijuna pištolja, pušaka, mitraljeza i ostaloga lakog oružja u optjecaju širom svijeta - jedan komad na svakih dvanaest ljudi - a i to da je od 1990. više od dva milijuna ljudi ubijeno lakim oružjem u zapadnoj Africi, području bogatom naftom i mineralima. Uzroci tih afričkih sukoba su naravno složeni. Ratovanje za vlasništvo nad prirodnim resursima ne mora često biti glavni razlog zbog kojega je rat započeo. Ali, prirodni resurs će vjerojatno često postati vojni cilj. To su načini kupovine oružja, postizanja vlasti i bogaćenja. Drugi aspekt problema zaslužuje pozornost. Vladari zemalja Trećega svijeta, s bogatim nalazištima nafte i minerala, u mogućnosti su, dodjeljivanjem koncesija poduzećima iz industrijskih zemalja, dobiti bogatu najamninu s kojom mogu kupiti oružje i usluge vojnih savjetnika i plaćenika iz naprednijih zemalja. Ponekad se radi o neposrednoj trgovini nafte za oružje. Rezultat je sljedeći, da bi stekli vojnu nadmoć, oni koji vladaju ovim zemljama nemaju potrebu razvijati gospodarstvo svoje zemlje ili uspostaviti djelotvornu i poštenu vladu, sposobnu da ubire poreze i upravlja porezima s kojima bi plaćala vojne snage. (To je put kojim je išla Europa u 19. stoljeću i prvoj polovici 20. stoljeća.) Oni trebaju jedino dodijeliti koncesiju stranoj zemlji koja će iskopati rupu u zemlji i platiti za odnošenje onoga što pronašla. Sa tim prihodom takvi režimi mogu kupiti, uglavnom iz inozemstva, vojnu snagu kojom mogu držati svoje pučanstvo pod kontrolom, prijetiti susjedima i, u biti, prečesto se održavati na vlasti dok preusmjeravaju znatne dijelove prihoda od nafte ili minerala na privatne bankovne račune u Švicarskoj. Čitavi lanac bogatih nalazišta, oružja, rata i korupcije bio je maskiran za hladnoga rata, ali ne može biti dvojbe je nadmetanje između dviju supersila za kontrolu prirodnih resursa bio važan čimbenik oblikovanja diplomacije u zemljama Trećega svijeta i također tajnih i javnih vojnih operacija. Raskrinkavanje i kritika onoga što se događalo ne mogu onda učiniti mnogo napretka. Danas je raskrinkavanje tog odvratnog biznisa i njegova vojnog račvanja manje obuzdavano. Zaslužuje pozornost ljudi koji se bave uzrocima rata, zaključuje umirovljeni profesor gospodarstva na Sveučilištu u Cambridgeu".