FR-LE MONDE 15.2.O AUSTRIJI

FRANCUSKA LE MONDE 15. II. 2000. Austrija živčana od laži "'Sve je jako dobro u Austriji'... Wolfgang Schuessel, novi kancelar i partner krajnje desnice, zahtijeva od svojih veleposlanika da razglase dobru vijest. Neka se zabrinuti Europljani drže okušane metode: zatvoriš oči i osjećaš se bolje. I neka prestanu s krivim optužbama Austrijanaca koji su još jednom žrtve ostracizma svojih susjeda. Za pojedince, kao i za narode, jako je korisno prikazivati se kao žrtva. Žrtva je pošteđena od bolnih napada: ona si ništa ne treba predbacivati, mrze ju bez razloga. Žrtva optužuje neprijatelja zbog zlonamjernosti i neupućenosti. Neka se on opravdava. Austrija je pravi majstor za takvu strategiju. Zašto se toliki komentatori zadržavaju na utvrđivanju finih razlika između neonacizma, populizma, demagogije i krajnje desnice? Je li potrebna točna definicija da bi se opravdalo 'ne' upravljeno Haideru? Budući da se pitanje postavlja, znači da je već donijelo rezultate. Sučeljeni s golemom većinom u Austriji koja odobrava ulazak FPO-a u vladu, mi pažljivo pripremamo dokaze i želimo dokazati, pokazati. Manji dio austrijskih građana, umjetnika i intelektualaca prionuo je na isti posao. To je častan i prijeko potreban pothvat. Ali, vrlo naivan. Jer, lažna žrtva ne zna što da učini s povijesnim istinama i poukama. Ona je zainteresirana da ne vidi i da ne razumije. Kao u svakoj teškoj neurozi, sukob sa stvarnošću za nju je nepodnošljiv. Dakle, kriva je stvarnost. Uostalom, ništa se nije dogodilo od 1914. Danas, za drvenim stolovima, djevojke u dirndlima i momci u lodenima služe apfelstrudele i čokoladu sa šlagom, razgovaraju o Mozartu, Sissiju i lijepom plavom Dunavu. Ti ljubazni mladi ljudi 'surfaju' također internetom i bave se vrhunskom tehnologijom, odlučno skačući iz XIX. u XXI. stoljeće, mimoilazeći neugodno XX... Turisti se upoznaju s vjernom slikom Austrije, s Austrijom koja se nanovo pronašla, nedužna i... žrtva. Žrtva saveznika 1918., nacizma 1938., zlobe međunarodne zajednice 1986., u prigodi izbora Kurta Waldheima, europske srdžbe 2000. A stvarnost? Početkom XX. stoljeća, lijepo se carstvo raspadalo iznutra, dok su Bečani još plesali na brodu izjedenom od crva. Austrija je već tada bila kazalište sjena, sablasna pozornica na kojoj su obrazine i varava lica zamjenjivali svarnost. Nije čudno što je Freud izmislio psihoanalizu... G. 1918. carstvo je postalo država-krnjak s hipertrofiranom prijestolnicom čiji putovi nisu vodili nikamo. Malena nestabilna republika razdirana gorčinom oduševljeno će se - da, oduševljeno - baciti u zagrljaj Hitleru, rođenom u toj zemlji. Kolika je potisna snaga danas potrebna Austrijancima da bi zaboravili kako je milijun Bečana koji su se penjali na vrh drveća da bi pozdravili Fuehrerov ulazak u grad? Da bi zaboravili kako je Anschluss gotovo jednoglasno odobren (u Njemačkoj, malo prije dolaska Hitlera na vlast, dok je SA već širio strah, nacistička je stranka dobila 'tek' 44 posto glasova)? I da je velik broj Austrijanaca dragovoljno stupio u SS (gotovo 40 posto među čuvarima logora)? Proglasivši je 1943. 'prvom žrtvom nacizma', saveznici su Austriji pomogli da se srodi sa svojom spasonosnom laži. Kada su se 1955. sovjetske postrojbe povukle preko Dunava, svaka je obitelj dvaput zaključala zidni ormar s kosturima. Legenda o nedužnosti prenosit će se s koljena na koljeno. 'U nas nema antisemitizma', može se često čuti. Bajka još djeluje na mnoge, pa i dobro obaviještene posjetitelje. Nema antisemitizma zato što je 1867. Franjo Josip dodijelio Židovima puni status građana? Nema antisemitizma zato što je Beč kojeg smo voljeli, grad Freuda, Klimta, Kokoschke, Mahlera, Schoenberga, Schnitzlera, Rotha, Musila i Zweiga (koji se ubio 1942. očajan zbog propasti svog svijeta) bio uglavnom židovski? Trebali bismo povjerovati da se istrjebljivački antisemitizam crnih godina pojavio niotkud i nestao 1945. ne ostavivši traga, a da se nije poduzelo nikakvo povijesno istraživanje? 'Sve je to prošlost, kažu Austrijanci zlovoljno. Nismo li dugo povjeravali sudbinu kancelaru koji je bio Židov?' Naravno, ali ne bilo kakvom Židovu: Bruno Kreisky vodio je proarapsku politiku i prvi je primio Jasera Arafata koji je tada zagovarao nestanak Izraela. U Austriji svatko uvijek ima 'prijatelja' Židova koji mu je nešto učinio nažao... G. 1986. u boljim se austrijskim obiteljima čekalo da se zatvore vrata kako bi se moglo optuživati 'urotu' Židovskog svjetskog kongresa koji je istraživao prošlost Kurta Waldheima. Ljudi su se doista poistovjećivali s tim bivšim nacističkim časnikom koji je 'zaboravio' da je 1943. i 1944. boravio u Solunu i nije ništa znao i ništa nije vidio od zločina koji su počinjeni u njegovoj blizini. U glasovanju za Haidera, podrijetlom iz Koruške, malene pokrajine koja je stoljećima bila skrivena u brdima, odigrali su ulogu istrošenost središnje vlasti i strah od globalizacije. No za one koje govore austrijski, a napose koruški (moj slučaj), mjesno narječje koje je toliko osobito da ga Nijemci ne mogu razumjeti, dvosmislen govor Joerga Haidera postaje jasan: 'Sa mnom svjedočite da niste ni za što krivi, da se ne sramite svoje prošlosti, kaže ustvari, uvijeno, svojim sunarodnjacima. Da, to je glasovanje za neonacizam, ali ne brinite se, nećemo to reći, ja ću vam dati dosta izlika...' Dakako, malo je vjerojatno da će Bečom kružiti zanesena svjetina koja uzvikuje 'Heil Haider!' Demagog je od sada pod nadzorom. Prava su opasnost oni - a ima ih čitavo mnoštvo - koji mu žele 'pružiti priliku' ili ga 'neutralizirati u demokraciji', oni koji i dalje daju umirujuće izjave i oduzimaju riječima njihov smisao. Riječi ne mogu ništa austrijskoj neurozi. Možda bi samo gospodarski pritisak, poguban za radna mjesta i za prihode, mogao potaknuti sindikate i poduzetnike da se odreknu sramne koalicije. Hoće li Austrijanci jednom skinuti pokrov licemjerstva koji ih prekriva tolika desetljeća? Možemo dvojiti da će za takvu zajedničku psihoanalizu trebati još puno vremena", piše Nicole Bacharan, povjesničarka, politolog i predavač na Institutu za političke znanosti u Parizu.