US 13.2.NYT LJUDSKA PRAVA-INTERVENCIJE

SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 13. II. 2000. Dužnost je sljedećega predsjednika intervenirati Michael Ignatieff, koji najavljuje knjigu o Kosovu, u članku piše: "Jednom će civili u nekoj stranoj zemlji biti prognani iz svojih kuća i masakrirani. Mi ne znamo kada će početi problemi - Balkan, Kavkaz, srednja ili zapadna Afrika, čak i Indonezijski arhipelag - ali posljedice će biti strašne, ti će prizori biti neprestano na televizijskim zaslonima. Pitanje je što, ako uopće išta, predsjednik mora učiniti. Glavni predsjednički kandidati odbijaju izolacionizam i zalažu se za prekomorske intervencije. John McCain, George W. Bush, Bill Bradely i Al Gore, svi ponavljaju kako Amerika mora usredotočiti svoje vojne obveze oko nacionalnih interesa istodobno nikada ne zanemarujući svoje vrijednosti. Ali kad se dogodi pokolj u nekoj prekomorskoj zemlji, interesi kažu 'Ne miješajte se'. Vrijednosti vape 'Pođite unutra'. Što onda čini predsjednik? Predsjednik Clinton mučio se s takvom dvojbom u Ruandi i priznao je da je njegova paralizirana neaktivnost, za koje je milijun ljudi umrlo, bila jedan od sramotnih trenutaka njegova predsjedničkog mandata. Otad je uvjeravao javnost da u budućnosti Amerika mora upotrijebiti vojnu silu kako bi zaustavila etničko čišćenje i pokolje. Problem je u tome što kad Clintonova vlada pokušava vojno intervenirati, rijetko uspijeva. Nije to samo američka pogrješka. Statistika usklađivanja retorike Zapada o ljudskim pravima s djelotvornom vojnom zaštitom civila je mizerna. G. 1994. Vijeće sigurnosti promatralo je kako milijun ljudi umire u Ruandi i nije učinilo ništa. G. 1995. Ujedinjeni narodi obećali su zaštititi stanovnike Srebrenice, a umjesto toga predali su ih Srbima; njih oko 7000 je masakrirano. Čak i na Kosovu, gdje je uporabljena odlučna sila, zračni udari nisu uspjeli zaustaviti pokolj i deportaciju civila. Sada, kada je Kosovo u zapadnim rukama, čini se da njihovi vojnici ne mogu spriječiti ubijanje i protjerivanje Srba i Cigana. Litanije o neuspjehu olakšavaju prestanak pokušaja angažmana. Sam Donaldson iz ABC vijesti nedavno je upitao g. Busha što bi on učinio kao predsjednik da zaustavi genocid ili etničko čišćenje u stranim zemljama. Gospodin Bush je odgovorio da mu se ne sviđa etničko čišćenje ili genocid, ali on ne misli da treba upotrijebiti američke vojnike 'u zemljama koje nisu od njihova strateškog interesa'. Europa pripada toj zoni, no Afrika, pojasnio je, pripada u područje izvan te zone. 'Dakle, da se, ne daj Bože, dogodi još jedna Ruanda', upitao je g. Donaldson, 'vi se ne biste pomaknuli s mjesta?' 'Ja ne bih poslao američke vojnike u Ruandu', odgovara Bush. Guverner Teksasa dodaje ako se dogodi genocid, on će surađivati s Ujedinjenim narodima i 'ohrabriti njih da se angažiraju', što je zapravo pristojan način da se kaže kako on ne bi uopće učinio mnogo. Njegov glavni oponent na republikanskom zboru birača, senator McCain, slaže se da Amerika nema vitalne strateške interese u Africi, ali drži da američke vrijednosti obvezuju Ameriku da u vezi s genocidom tamo nešto poduzme. Međutim, ističe: 'Moram još susresti barem jednog stručnjaka da mi kaže kako bismo mi mogli korisno djelovati u toj situaciji'. Zapravo, neki stručnjaci drže da se genocid u Ruandi mogao spriječiti. Mirovne snage Ujedinjenih naroda bile su na terenu. Njihov glavni zapovjednik, Romeo Dallaire, preklinjao je tražeći dopuštenje Ujedinjenih naroda za pokretanje svojih jedinica protiv banda koje su jurišale mačetama. Bio je to pokolj priprostim oružjem, i moglo se počinitelje odvratiti od te namjere razmještanjem oklopnih borbenih vozila i prijetnjom zračnih udara. Umjesto toga Zapad je mirno promatrao, a gotovo milijun ljudi izgubilo je živote. Mnogi Afrikanci zaključuju da je Amerikancima više stalo do života Europljana nego Afrikanaca. U svom kratkom govoru o vanjskoj politici, g. Bush kaže kako Amerika ne može prakticirati bešćutni stil Kissingerove realpolitike na račun moralnih vrijednosti. Američki vojnici u Drugom svjetskom ratu, prisjeća se on, nisu branili samo američke interese; oni su položili svoje živote za slobodu drugih. G. Bush čak izgovara jeftino sentimentalnu opasku: 'I kada su američki vojnici zagrlili preživjele žrtve logora smrti i plakali zajedno s njima i poželjeli im dobrodošlicu iz svijeta užasa, naša se zemlja potvrdila u svojoj misiji'. Ako te riječi znače više od kiča o holokaustu, one znače da američka 'misija' uključuje sprječavanje genocida u budućnosti. Čak i ako Amerikanci prihvate ovakvu misiju, imaju pravo znati dokle sežu njihove ovlasti. Pravo je g. Busha dvojiti o pretpostavci kako američka vojna snaga mora 'biti odgovor na svaku tešku inozemnu političku situaciju'. Sigurno je da Sjedinjene Države ne mogu biti svjetski policajac, g. Bush poput g. McCaina, želi izbjeći obveze na neodređeni rok jer osjeća strepnju prema 'nejasnim, besciljnim i beskonačnim vojnim angažmanima'. Oba kandidata znadu kako je vojska u procijepu između smanjenog udjela u državnom proračunu za vojsku i prekomorskih obveza. Valjan razlog. Ali zaustavljanje genocida ne obvezuje Ameriku da intervenira svuda. To zapravo postavlja visoku branu pred intervenciju i opravdava uporabu sile samo kada velikom broju civila prijeti istrjebljenje, masovna deportacija ili pokolj i gdje vojska može zapravo promijeniti ishod situacije. Vrijednosti istiskuju interese. Kada nedužni civili umiru, Amerika treba intervenirati čak i kad nisu u pitanju njezini vitalni interesi. Ali te vrijednosti također moraju Ameriku kočiti da ne intervenira prečesto. Amerikanci cijene pravo drugih ljudi da upravljaju svojom zemljom čak i kada to čine loše. To isključuje američki imperijalizam, čak i onaj opravdani u ime ljudskih prava. Čak i kad je tako, Amerikanci se mogu upitati zašto je sprječavanje genocida samo njihova odgovornost. Ostali saveznici - Kanađani, Britanci, Francuzi imaju iskustvo u mirovnim operacijama i oni moraju sudjelovati. Ali istina je da samo Sjedinjene Države mogu postrojiti vojnu silu nužnu za odvraćanje potencijalnih napadača i spašavanje žrtava. Osmišljavanje intervencijske strategije koja će biti djelotvorna nije lako. Čak i kad postoji volja predsjednika, zaustavljanje genocida nije zadaća za koju je vojska spremna. Ona je oblikovana za Pustinjsku oluju, prije nego za prljave građanske ratove novoga tisućljeća.(...) Ljudska prava nisu nikada pitanja kojima se pobjeđuje ili gube predsjedničke kampanje, ali su najviši test predsjednikova autoriteta i mudrosti njegove vlade"...