DE-E-INTEGRACIJE-Organizacije/savezi-Politika NJ 14.II.-SE-EU NJEMAČKASUEDDEUTSCHE ZEITUNG14. II. 2000.Najveća pustolovina Europe"Formula koju arhitekti Europe u Bruxellesu, Berlinu ili Parizu već godinama objašnjavaju, zvuči poput
mantre: 'Nema širenja bez reforme, nema širenja bez produbljivanja, nema širenja bez reforme...' To zaklinjuće mrmljanje trebalo bi umiriti građane koji na predstojeće širenje EU-a gledaju sa sumnjom. A vladajućima treba dati osjećaj da nešto poduzimaju protiv opasnosti da će se unija pretegnuti prijamom od najviše desetak novih članica.'Nema širenja bez reforme' - što znači: unija se može povećati tek kad postane djelotvornijom, transparentnijom. 'Nema širenja bez produbljivanja' - što znači: zajednica od 15 država mora najprije jače srasti. Kad bi se zahtjeve shvatilo doslovno, konferencija vlada koja bi danas morala osposobiiti EU, morala bi sanirati europsku kuću od podruma do dimnjaka.No do velike reforme neće doći na toj konferenciji. Većina članova je protiv. Njemačka, primjerice, jer se boji odugovlačenja procesa prijama. I na vrhunskom susretu krajem godine u Nici zadovoljit će se malom reformom. Bit će ograničen broj povjerenika, a glasovi u
NJEMAČKA
SUEDDEUTSCHE ZEITUNG
14. II. 2000.
Najveća pustolovina Europe
"Formula koju arhitekti Europe u Bruxellesu, Berlinu ili Parizu već
godinama objašnjavaju, zvuči poput mantre: 'Nema širenja bez
reforme, nema širenja bez produbljivanja, nema širenja bez
reforme...' To zaklinjuće mrmljanje trebalo bi umiriti građane
koji na predstojeće širenje EU-a gledaju sa sumnjom. A vladajućima
treba dati osjećaj da nešto poduzimaju protiv opasnosti da će se
unija pretegnuti prijamom od najviše desetak novih članica.
'Nema širenja bez reforme' - što znači: unija se može povećati tek
kad postane djelotvornijom, transparentnijom. 'Nema širenja bez
produbljivanja' - što znači: zajednica od 15 država mora najprije
jače srasti. Kad bi se zahtjeve shvatilo doslovno, konferencija
vlada koja bi danas morala osposobiiti EU, morala bi sanirati
europsku kuću od podruma do dimnjaka.
No do velike reforme neće doći na toj konferenciji. Većina članova
je protiv. Njemačka, primjerice, jer se boji odugovlačenja procesa
prijama. I na vrhunskom susretu krajem godine u Nici zadovoljit će
se malom reformom. Bit će ograničen broj povjerenika, a glasovi u
Vijeću dobit će novu težinu. To nije malo, no nije dovoljno. Neće
odaganti opasnost da nova, paneuropska unija postane paralizirani
div.
Vlade u Berlinu i drugdje sada tvrde da će doći do posvemašnje
obnove - doduše ne sada, nego kasnije kad se prihvate širenja. No je
li to obećanje iskreno, realno? Uniji je već sada problematično s
reformama u njezinom sadašnjem obliku. Tako je sporazum iz
Maastrichta sklopljen 1992. zamalo propao zbog izrečenog 'ne'
danskih građana. Pet godina kasnije, u Amsterdamu se države nisu
mogle dogovoriti o važnim promjenama. One se kao ostatak ponovno
nalaze na stolu konferencije vlada. Ako petnaestorica imaju takvu
muku, kakva će biti unija s 27 članova?
27 država članica znači i 27 sila s pravom veta. Jer promjene
sporazuma zahtijevaju jednoglasje svih šefova država i vlada i
ratifikaciju od svih parlamenata. U nekim državama mora osim toga i
stanovništvo dati suglasnost. U buduće bi dakle zastupnici
Slovenije ili građani Estonije mogli paralizirati EU. Koliko je ta
opasnost stvarna, pokazuje rasprava o Haideru. 'Ne' iz Beča i
reforma kao i širenje će stati.
Ako dakle ove godine ne uspije velika reforma, ne bi li trebalo
odgoditi širenje na istok? Hrabro je o tomu raspravljati. Jer je
gotova stvar da će ubrzo doći do širenja. Vlade na Istoku i Zapadu
odavno su se na to spremile. Unija će dakle prenaglo ući u svoju
možda najveću pustolovinu. Desetljećima će se baviti integracijom
novih i neće imati snage nadoknaditi odgođenu reformu i
produbljivanje. Još gore: prenaglo širenje moglo bi postaviti
uniju pred kobnu alternativu: ili će ju uništiti velike
proturječnosti među njezinim članovima ili će se pretvoriti u malo
bolju zonu slobodne trgovine.
Povjerenstvu, parlamentu i nekim vladama posve je jasna ta
opasnost. Oni će se na konferenciji o reformi boriti za izlaz iz
dvojbe. 'Fleksibilizacija' je čarobna riječ. Misli se na Europu
različitih brzina. Članovi koji hoće i koji su sposobni, mogli bi
prije srasti nego drugi. Uzora ima: skupina eura i Schengena.
Njihova se strategija može prenijeti na područja kao što su
obrambena, vanjska i pravosudna politika.
Tako fleksibilna Europa ne bi se raspala. Na taj bi se način mogla
spriječiti i njezina paraliza. No postojala bi opasnost da se neki
članovi izoliraju i da se EU pretvori u nepregledni svežanj saveza,
u tako reći, Europu a la carte. Protiv toga se mogu poduzeti tri
preventivne mjere. Prva glasi: ono što je na stolu, treba pojesti.
Današnje stanje integracije ne smije podbaciti. Drugo: kuhari u
Bruxellesu ne smiju ponuditi slobodan izbor jela, nego samo dva-tri
menua. Jedan bi se mogao zvati savezna država i sadržavati
zajedničku valutu, vojsku i gospodarsku politiku. Neki drugi mogao
bi se zvati savez država i dokazati današnje sastojke EU-a. Na
posljetku: mora ostati cilj da se jednoga dana dobiju svi luksuzni
menui.
Europa različitih brzina, to nije idealno, ali je cijena brzog
širenja. A nije ni novo. Već su jedan put šest država u integraciji
krenule naprijed. U Rimu su 1957. utemeljile Europsku zajednicu.
Projekt je bio toliko uspješan da se priključivalo sve više zemalja
i sada se žele pridružiti čak i bivši neprijatelji s Istoka. Kao i
tada, i danas vrijedi: kontinentu trebaju napredni koji pripremaju
put, oni koji će za sobom povući ostale. Kad bi svi išli istim
korakom, Europa bi tapkala na mjestu" - zaključuje Stefan Ulrich.