FR-LIBERATION 14.2.KONFER.U BRUXELLESU

FRANCUSKA LIBERATION 14. II. 2000. Europa u traženju uputa za rad "Kako spriječiti propadanje Europske unije koja se polako, ali sigurno guši pod sve većim teretom država članica? Petnaest vlada nema izbora: moraju odgovoriti na to pitanje, inače će izložiti pogibelji europski projekt, a proširenje na istok odgoditi 'sine die'. Danas u Bruxellesu ministri vanjskih poslova stavljaju sav ulog: do europskog susreta na vrhu u Nici u prosincu 2000. kada će Francuska predsjedati Unijom, treba pronaći čarobnu formulu koja će zajedničkim ustanovama omogućiti da izdrže ulazak dvanaesterih država. Dva su pitanja usko povezana: petnaestorica, simbolično, istodobno započinju pregovore sa šest država (Latvija, Litva, Slovačka, Rumunjska, Bugarska i Malta) koje se pridružuju šestorici s kojima se pregovara već dvije godine (Mađarska, Republika Češka, Poljska, Slovenija, Estonija i Cipar). Problem je jednostavan, barem dok se tumači: institucionalni sustav Unije koji je stvoren 1957., nikada nije bio podvrgnut temeljitoj reformi. Na prvi pogled čini se besmislenom tvrdnja da je Unija žrtva vlastitog uspjeha: čitav se kontinent želi pridružiti tom otočiću blagostanja i mira, no što je veći broj njegovih članova, to je teže nastaviti integraciju. Tako se nakon ulaska Austrije, Finske i Švedske (siječanj 1995.) stroj Unije polako zaustavlja. Nije slučajno da najnoviji napredak u integraciji (osobito zajednički novac, ali i zajednička vanjska i obrambena politika - Pesc, pravosuđe, useljavanje itd.) proizlaze iz Maastrichtskog sporazuma koji su zaključila dvanaestorica u prosincu 1991. Isto tako nije slučajno što u lipnju 1997. u Amsterdamu Unija s petnaestoricom nije mogla prihvatiti ustavnu reformu koja bi bila dostojna tog imena, obvezujući se pri tome da će organizirati novu međuvladinu konferenciju (CIG). Uostalom, nije bilo lako dogovoriti se o tom novom susretu: u početku, samo su Belgija, Italija i Francuska uvjetovale proširenje reformom ustanova. Bitka koja se u ovom času vodi oko dnevnog reda CIG-a pokazuje da će pregovori biti iznimno teški. Većina zemalja htjela bi se zadržati na trima točkama koje nisu riješene u Amsterdamu: sastavu Europskog povjerenstva (jedan povjerenik za svaku zemlju, dva za Njemačku, Španjolsku, Francusku, Veliku Britaniju i Italiju), proširenje glasovanja na kvalificiranu većinu (oko dvije trećine glasova) u sklopu Ministarskog vijeća kako jedna zemlja ne bi mogla blokirati donošenje odluka; napokon, broj glasova kojima raspolaže pojedina država (od dva za Luksemburg do deset za Njemačku i Francusku), kako bi se povećao utjecaj 'velikih'. Povjerenstvo i stanoviti broj država htjeli bi proširiti dnevni red na druga pitanja: ne bi li, primjerice, trebalo poticati 'pojačanu suradnju' kako bi se nekoj skupini zemalja omogućilo da ide dalje, a da je ne koče oni koji su najveći euroskeptici? Nemojmo se zavaravati glede važnosti uloga: uz tehnička, CIG ustvari petnaestorici postavlja pitanje o povjerenju: žele li oni osigurati uvjete za nastavak integracije? Odgovor je, za sada, više nego dvojben, budući da zemlje poput Švedske, Danske i Velike Britanije ne kriju svoju suzdržanost. Još više plaši to što francusko-njemački motor koji je svakako bitan za postizanje sporazuma, ne radi otkako nema Francoisa Mitterranda i Helmuta Kohla. Dokaz tomu je što, prvi put, otvaranju CIG-a nije prethodila zajednička inicijativa...", iz Bruxellesa izvješćuje Jean Quatremer.