IT-13.II.-LA STAMPA-BETTIZA O MESIĆU

ITALIJA LA STAMPA 13. II. 2000. Mesić dva puta predsjednik za Hrvatsku u Europi "Od 1989., pa nadalje, sjedišta europskog parlamenta u Strasbourgu i Bruxellesu rastućom ustrajnošću počele su posjećivati ličnosti koje su se polako pojavljivale ili ponovno pojavljivale iz komunističkih režima koji su uklanjani. Promet je bio stalan. (...) Osim rijetkih iznimaka, nedostatak senzibilnosti i razumijevanja za ono što se događalo na europskom istoku bio je prilično raširen, predstavnici zapadne Europe gotovo su to i javno priznavali. Gorbačov je morao biti podržan po svaku cijenu. Trebalo je spriječiti raspad Sovjetskog Saveza. Isto tako je bilo potrebno otkloniti ponovno ujedinjenje dvije Njemačke, valjda držeći berlinski zid netaknutim i kočeći masovnu seobu istočnih Nijemaca. Bilo je potom potrebno smiriti Wojtylin Vatikan, poljsku Solidarnost i Havelovu Čehoslovačku. No poglavito se trebalo suprotstaviti svim sredstvima raspadu Jugoslavije, navijati za slavnu pravoslavnu Srbiju, oružanog jamca jugoslavenskog jedinstva, neprijateljsku spram neovisnosti ustaške Hrvatske i filonjemačke i filoaustrijske Slovenije. Te lijene i kratkovidne predrasude tada su začepljivale umove ne samo većine europskih parlamentaraca. Njih su uvelike dijelile i najutjecajnije europske vlade, pa čak i vlada Sjedinjenih Država. Mitterrand se posebice isticao svojim tvrdoglavim protupovijesnim osjećajem: uporno je ostajao na tome da želi dvije Njemačke, vječni Sovjetski Savez i jedinstvenu i čvrstu Jugoslaviju. Bilo je to 1991. kada je u Strasbourg stigao jedan kratkotrajni predsjednik Jugoslavije koja je išla prema samouništenju. Nitko ga nije poznavao, nitko nije znao jasno izreći njegovo ime: Stjepan Mesić. (...) Bio je posljednji predsjednik vlade hrvatske republike koja je sudjelovala u federaciji, neko je vrijeme bio član zajedničkoga međuetničkog predsjedništva kojega je izmislio Tito kako bi održao institucionalnu ravnotežu između raznih jugoslavenskih naroda, potom je po otkucajima složenog ustavnog mehanizma postao predsjednik zajedničkog predsjedništva, odnosno predsjednik savezne države, upravo u danima u kojima je srpska vojska pripremala oružani napad protiv Hrvatske. Izvješće koje je u nevjerici iznenađenim eurozastupnicima podnio taj čelnik prepolovljene države, kojega su Srbi sprječavali u vršenju bilo kakve predsjedničke funkcije, koji je lišen ovlasti lebdio u limbu između nove Hrvatske koja se rađala i stare Jugoslavije koja je umirala, bio je pun crno-bijelih tonova i nerazumljivih dijelova. Kazao je da je virtualni čelnik, potpuno nemoćan, jedne pseudofederalne vojske koja je već napadala i bombardirala hrvatske gradove. Ispričao je da je nedavno organizirao simbolični konvoj, u kojemu su sudjelovale istaknute jugoslavenske ličnosti iz kulture, s namjerom da razbije srpsko-crnogorsku opsadu koja je prijetila ugušiti i uništiti stari grad Dubrovnik, tisućljetnu Raguzu. Miroljubivu flotilu presrela je jugoslavenska mornarica, zaustavila i zaprijetila joj topovima. Mesić, kako bi izbjegao najgore, poslao je najparadoksalniju radioporuku admiralu eksadrile brodova: 'Ja sam tvoj vrhovni vojni zapovjednik i izazivam te, ako imaš hrabrosti da potopiš moj brod!'. Ekspedicija je nastavila put, premda nije uspjela donijeti nikakvo konkretno olakšanje 'Ateni južnih Slavena', izgladnjeloj, zatamnjenoj, okruženoj srpskim i crnogorskim topovima. Vrhunac paradoksa bio je da je Mesić, još uvijek virtualni jugoslavenski predsjednik, bio izložen projektilima federalnih lovaca-bombardera u trenutku kada se još razgovaralo s hrvatskim čelnicima u Banskim dvorima u Zagrebu. Kada je Jugoslavija nestala, Stjepan Mesić, zvani i 'Stipe', već detroniziran i istjeran iz Beograda koji mu nikada nije priznao ulogu državnog čelnika, sklapa savez s Franjom Tuđmanom te se posvećuje izgradnji neovisne Hrvatske i hrvatske nacionalističke stranke HDZ-a. Postaje jedan od najistaknutijih ljudi nove države i novog režima. Izabran je za predsjednika suverenog parlamenta u Zagrebu. Organizira obrambeni rat protiv Srba u Slavoniji i Bosni, pomaže uvoz oružja iz Mađarske i Amerike, sklapa prijateljstvo s Tuđmanom s kojime igra tenis i raspravlja o balkanskim sustavima. No 1992. iznenada napušta partije tenisa. 1994. daje ostavku u predsjedništvu parlamenta. Njegova zvijezda, do tada blistava, potamnjuje i nestaje s hrvatskog neba koje se duboko izmijenilo u odnosu na vremena protusrpskog otpora i junačkog utemeljenja hrvatske države. Pozornicom kojoj Mesić okreće leđa sve više dominiraju Hrvati iz dijaspore, hercegovački političari i spletkari zvani 'bile bičve', 'bijele čarape' (...). Hercegovina u kojoj se rodio ustaški vođa Ante Pavelić, šovinističko je uporište Hrvatske, hrvatski militantni dio krhke bosanske države, kao što su Pale srpski militantni dio. (...) Autoritarni HDZ zapravo je bio poslovni odbor i podvlada kojega su preuzeli Hercegovci. Sam je Tuđman, devet godina 'otac domovine', bio poluzarobljenik njihove mafije i njihova novca. (...) Danas novi socijaldemokratski predsjednik vlade Ivica Račan i poraženi kandidat na predsjedničkim izborima Dražen Budiša, čelnik liberalne stranke, koji zajedno predvode vladinu koaliciju lijevog centra, daju do znanja da približavanje posttuđmanovske Hrvatske Europi mora ići preko ravnopravnog rješenja koje poštuje bosanski suverenitet. No još jasnije je to dao do znanja Stipe Mesić, predstavnik male narodne stranke koja podupire, i čini predsjedničku protutežu, nadmoćni liberalsocijalistički blok: 'Sada su oni koji bi htjeli anektirati pola Bosne i Hercegovine Hrvatskoj već izvan politike. Hrvati iz Hercegovine i Srbi iz Bosne moraju gledati samo prema Sarajevu'. Mesiću treba vjerovati na riječ. Njegov je politički pedigre, pedigre iskrenog, inteligentnog, sarkastičnog, odvažnog čovjeka, koji je iskusio sve zamislive sreće i nesreće: sin komunističkih partizana, potom nacionalkomunist kojega je Tito stavio u zatvor, potom predsjednik ovdje i ondje, u sukobu prvo s Miloševićem, zatim s Tuđmanom, nestao i na kraju se ponovno pojavio iz pustinje u ulozi najvišeg čelnika druge najvažnije postjugoslavenske države. Između ostaloga se ne stidi što se oženio Srpkinjom i otvoreno to govori na skupovima. Njegov vedar lik, ako će takav ostati, moći će postati značajno jamstvo za Balkan i Europu. U međuvremenu, šaleći se, o sebi kaže: 'Bio sam predsjednik jedne države, Jugoslavije, i eto me sada kao predsjednika jedne druge države koja više nije Jugoslavija. Jedinstveni slučaj na svijetu. Niti Gorbačovu, koji je to pokušao, nije to uspjelo!'.", piše Enzo Bettiza.