BE-LE SOIR 9.2.O MESIĆU

BELGIJA LE SOIR 9. II. 2000. Dvostruki poraz ratnih glavešina "Nesnosna razlika. Na nevelikoj udaljenosti, iste večeri, Balkan je upravo posvjedočio veličinu nutarnje podjele kojoj je izložen od raspada Jugoslavije. U trenutku dok je Stipe Mesić u Zagrebu ispijao šampanjac uime pobjede na predsjedničkim izborima, savezni je ministar obrane Pavle Bulatović stradao od metaka nepoznatog napadača u predgrađu Beograda. U tim je dvama događajima, osim grubog prijelaza sa suza na smijeh, sadržano negativno značenje izolacije i zatvaranja u sebe i pozitivno značenje političke smjene i jačanja pravne države. Izborom g. Mesića, jedva mjesec dana nakon pobjede socijaldemokratske oporbe na izborima za parlament, zemlja koja se napokon oslobodila starih zloduha, dovršava uspješan zaokret. Okreće se bolna stranica s domoljubnim zanosom i nacionalističkim skretanjima. Lopta je u Zagrebu vraćena na centar. Nova dionica puta koja započinje, želi krenuti u pravcu Europe, u uskoj vezi s građanskim društvom željnim reforma. Srpski je puk još daleko od toga. Kao nastavak ubojstva pripadnika paravojnih postrojba Arkana, ubojstvo g. Bulatovića otvara novo poglavlje 'beogradskih misterija'. U vrhovima vlasti, u okruženju predsjednika Miloševića tumara sumnjiva prilagodba klasika talijanskog filma: to istodobno sliči na 'Izuzetne leševe' i na 'Istragu nad besprijekornim građaninom'. U općenito nezdravim prilikama - političkim, gospodarskim, društvenim i psihološkim - uz veliku pomoć nerazjašnjenih afera, jugoslavenska si prijestolnica gradi nezavidan ugled raskrižja zločina i sređivanja računa. Dok se u pozadini uvijek nazire mogućnost makijavelističkih spletaka: žrtva je Crnogorac odan Beogradu - dakle, njegovoj vojsci - a njegova bi nasilna smrt mogla omogućiti režimu da osumnjiči svoje protivnike - reformiste na vlasti u Podgorici. No koliko se god to činilo besmislenim, zagrebački vatromet i beogradski rafali iz automatskog oružja imaju barem jednu zajedničku točku: to je dvostruk i bolan poraz za sve ratne prvake koji su deset godina neograničeno vladali na Balkanu. Hrvatski su jastrebovi izgubili bitku nakon smrti Franje Tuđmana i ovaj su put položili oružje na izborima. U Srbiji je sve manje poželjno biti saveznik predsjednika Miloševića i sudjelovati u njegovim vojnim pohodima etničkog čišćenja. U Zagrebu su vukovi u kavezu, u Beogradu se kolju među sobom. Činjenice koje su u jednom slučaju utješne, a u drugom očajne, na koncu teže prema istom cilju: trajna stabilizacija Balkana nije moguća bez potpune demokratizacije njegovih dviju glavnih sastavnica. Kolika god bila mržnja na koju se zavjetuju - i uvijek će se zavjetovati - njihovi nacionalisti, Hrvatska i Srbija su osuđene da budu susjede. Jučer su bile neprijateljice umjesto sestre. Sutra će zacijelo biti sestre, a ne neprijateljice...", kaže se u napisu Edouarda van Velthema.