FR-LE MONDE 3.2.O AUSTRIJI

FRANCUSKA LE MONDE 3. II. 2000. Nemirno stoljeće malene zemlje "Među izjavama Joerga Haidera koje su na početku karijere pridonijele njegovoj popularnosti, ona o Republici Austriji kao 'ideološkom pobačaju', brzo je zaboravljena. Ona je svakako zadovoljila manji dio Austrijanaca nostalgičnih za III. Reichom, ali je vrijeđala veliku većinu puka koji je prihvatio zamisao o neovisnoj, neutralnoj i naprednoj Austriji, bez ikakve druge težnje do li da bude dobra učenica u europskom razredu u koji je napokon primljena 1995. Vođa austrijske krajnje desnice brzo je shvatio da je pogriješio vrijeme, pa je nakon toga osjećao načelno gnušanje prema toj malenoj alpskoj republici kojom bi danas htio vladati. Nije pretjerivanje reći da 1919., kada je iz Versailleskog i Saint- Germainskog sporazuma rođena I. Austrijska Republika, stanovnici 'Deutschoesterreischa' (njemačke Austrije, za razliku od propalog carstva koje je činila dvostruka austrougarska monarhija), nisu novu domovinu prihvatili s oduševljenjem. Pobjednici Prvoga svjetskog rata nisu tada vodili računa o želji većine Austrijanaca njemačkog govornog područja da svoju sudbinu vežu uz sudbinu velikog susjeda, o porazu i kraju 'starog svijeta' koji je zbližio bivše podanike Franje Josipa i Vilhelma II. Ta je težnja prelazila granice natražnjačkih pangermanističkih krugova: socijaldemokrati, jaki u industrijskim središtima poput Beča i Linza, također su bili za ujedinjenje s Njemačkom u kojoj se proleterska revolucija činila neizbježnom. Gospodarski i industrijski ustroj izgrađen koncem XIX. i početkom XX. stoljeća, utemeljen na trgovini i na dopunjavanju između Beča, Budimpešte, Praga i Krakova, bio je uništen. Kako stvoriti državu s Bečom, prevelikom prijestolnicom, ognjištem sjajne i kozmopolitske kulture, izoliranim u krajnjem istoku zemlje, i sa siromašnim planinskim selima u koja je suvremeno doba jedva zašlo? Ovim se društvenim razlikama pridružuju političke opreke koje će od te I. Republike načiniti niz često krvavih sukoba između 'crvenih' i 'crnih', radničkih četa u velikim industrijskim središtima sučeljenih sa svećeništvom predvođenim borbenim biskupima koji su jako utjecali na politički život preko Pučke stranke (OVP) koju su nadzirali. (...) Međutim, u sjeni su se organizirali puno radikalniji čimbenici povezani s nacističkom strankom Adolfa Hitlera koji je 1933. došao na vlast u Berlinu i stvarali jezgru vojske i uprave. Ti su austrijski nacisti u bečkoj klerikalnoj diktaturi vidjeli zapreku priključenju Austrije velikom Reichu koji će ispraviti poniženja Versaillesa i Saint-Germaina. (...) 14. III. 1938., Adolfu Hitleru koji je proglasio Anschluss (pripojenje), oduševljeno je klicalo dvjesto tisuća osoba okupljenih na Trgu junaka. Četiri dana kasnije, Fuehrer je primio blagoslov kardinala Innitzera, austrijskog primasa koji je poželio 'potpun uspjeh nacionalsocijalstičkom pokretu' u njegovu pothvatu kojim se trebala 'ukloniti opasnost od rušiteljskog i bezbožnog boljševizma'. Austrija je nestala kako bi ustupila mjesto Ostmarku (Istočna pokrajina) čija će sudbina biti vezana uz 'tisućgodišnje carstvo'. (...) Nakon kapitulacije Reicha 8. V. 1945., Austrija je ponovno stekla neovisnost, ali su je nadzirali saveznici, kao i Njemačku: građanske su vlasti kontrolirali vojni predstavnici SAD- a, SSSR-a, Velike Britanije i Francuske, pri čemu je svatko bio zadužen za jednu okupacijsku zonu i za jedan dio prijestolnice Beča. No saveznici su prema Austriji zauzeli stav koji je bio između stava namijenjenog zemlji koja je oslobođena od nacističkog jarma i koja je opet u potpunosti suverena, i stava nametnutog pobijeđenoj Njemačkoj. Taj posebni status koji će trajati sve do 1955. temeljio se na Moskovskoj deklaraciji od 1. XI. 1943. u kojoj se kaže da se 'vlade Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza slažu u mišljenju da se Austrija, prva slobodna zemlja koja je pala žrtvom Hitlerove agresije, mora osloboditi njemačke prevlasti'. Ta će deklaracija biti povod za teoriju koju je brzo prihvatila većina Austrijanaca, a prema kojoj se ova zemlja i njezin puk trebaju smatrati 'prvim žrtvama' nacizma, što je omogućilo da se oslobode od obveze kolektivnog preispitivanja prošlosti (Vergangenheitsbewaeltigung), koja je primijenjena na Saveznu Republiku. Denacifikacija političkih i upravnih ustroja u Austriji nije, kao u Njemačkoj, bila povjerena okupacijskim silama, već povjerenstvima koja su sačinjavali predstavnici triju ponovno ovlaštenih stranaka, kršćanskih socijalista, socijalista i komunista. (...) Kada su 1948. bivši članovi Nacionalsocijalističke stranke dobili dopuštenje da sudjeluju na izborima, stvorena je Slobodarska stranka (FPO) čiji je predsjednik i utemeljitelj Anton Reinthalter bio državni tajnik u kratkotrajnoj austrijskoj nacističkoj vladi prije aneksije. Vladu je predvodio Arthur Seyss-Inquart koji je osuđen na smrt i smaknut nakon Nuernberškog procesa. Ta stranka koja nije skrivala želju da okupi nostalgičare za dobom nacizma, postupno se razvijala u pravcu klasične liberalne stranke, braneći interese poduzetnika i slobodnih zanimanja, sve dok je Joerg Haider koji je na čelo stranke došao 1986., nije usmjerio natrag prema smeđim korijenima... (...) Osim izbora Kurta Waldheima za predsjednika Republike koji će naglo vratiti zemlju u nacističku prošlost koja se opovrgavala, novije će razdoblje u kojemu prevladavaju promjene što dolaze s istoka, omogućiti Austriji da učvrsti svoje blagostanje i da se pridruži Europskoj uniji. No FPO Joerga Haidera išla je s jednih izbora na druge računajući na umor stranaka na vlasti i spretno iskorištavajući strahove i tjeskobe Austrijanaca koji misle da njihov 'otok sreće' ugrožavaju valovi useljenika s istoka", piše Luc Rosenzweig.