US IHT 2.2. HVALOSPJEV AM KAO SUPERSILI

SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 2. II. 2000. Amerika izaziva zavist i srdžbu Richard Cohen pišući o Davosu kao o skupu uspješnih političara, kaže kako se jedan čovjek može smatrati najuspješnijim od svih. "Kada govori, svi ga slušaju. Svoju je zajednicu odveo iz deficita do rekordnog suficita tako da se sada njegovi potencijalni nasljednici nadmeću kako ga potrošiti. Bill Gates? Steve Case? Ne, to je Bill Clinton. Ovdje u Alpama on je kralj planine". Nitko više ne spominje Monicu. Clinton je došao kao lider supersile koja to nije u klasičnom smislu, već strašnoga stroja koji stvara nove poslove, hvali se prihodima koji stvaraju sve što je god moguće, pa i inflaciju da prikriju stvarnost. Burzovne vrijednosti dosežu padove i uspone, ali se i nesmiljeno penju do neba. Pametni i ambiciozni mladi muškarci i žene emigriraju u Ameriku i zapošljavaju se na računalnim poslovima. I Amerika je na neki način sinonim za informatičku tehnologiju. Neke zemlje poput Finske možda imaju najviše mobitela po glavi stanovnika, ali nitko ne može Americi osporiti primat na samom svjetskom informatičkom vrhu. Ono što je nedostajalo na ovogodišnjem svjetskom gospodarskom forumu je kriza. U prošlosti bile su to: Azija ili Bosna, Rusija ili Kosovo. Sada imamo situaciju virtualnoga američkog mira (Pax Americana) koji je nametnut američkom vojnom silom ili američkim novcem. Nitko više i ne spominje pitanje američkih dugova Japanu. Izgleda kako je jedini način kojim treba ići američki put rješavanja problema. "Jedne sam večeri pravio društvo ministrici vanjskih poslova SAD-a Madeleine Albright u vožnji saonicama (s konjskom zapregom), spominjući joj kako su se Amerikanci pojavljivali protekle četiri godine u Davosu kako bi dominirali - naizmjeničnim pojavljivanjem neočekivanih milijardera poput Gatesa iz Microsofta ili Casea iz AOL-a, druge da ne spominjem. Što na sve to kažu ne-Amerikanci, upitala me je? Veoma su vam zavidni, kazao sam i malo su ljuti. Uglavnom, oni žele biti poput Amerikanaca". Tko zna treba li Clintonu pripisivati zasluge za sve to. Bilo je puno nezaposlenosti i otpuštanja, prije novog gospodarskog zamaha, a čini se da je to bilo nužno jer su poduzeća iz toga izašla ojačana i bolje pripremljena za drugačije upravljanje stvarajući tako direktore i menadžere odgovornima neoprostivom barometru tržišta vrijednosnica, a ne kao u prošlosti kolegama sklonim opraštanju. Nova su računala opravdala svoju cijenu. Učinili su Ameriku djelotvornijom, njezino gospodarstvo spremno je reagirati jednim pokretom miša. Američki je radnik postao produktivniji, na žalost sindikata, sve manje u mogućnosti zahtijevati povišicu plaće. Plaće su stabilne, inflacija je obuzdana. Malo se toga može izravno pripisati u Clintonove zasluge, ali jedna stvar može, a to je prestanak proračunskog deficita. To mu nije bila prvotna namjera. Kad je došao na vlast, predlagao je rješenja koja bi stvorila još već zaduženja. Uskoro je, na nagovor Alana Greenspana i Boba Rubina, promijenio mišljenje. Oni su ga, naime, uvjerili kako je potrebno uspostaviti kontrolu nad proračunskom potrošnjom. Ostalo je - kažu - povijest... Brinu ih stvari koje ne mogu predvidjeti kao što je primjerice rat ili mogućnost pobjede Busha juniora, koji bi mogao uvesti smanjenje poreza i posljedično mogući povratak deficita. Ne znam kako će povijest ocijeniti ulogu Billa Clintona... ali ono što Clinton i američki kritičari čini se ne primjećuju jest gospodarstvo na kojem nam zavidi svijet, zaključuje Cohen.