DNEVNI PREGLED BR. 19 - 1. VELJAČE 2000.

GLAS AMERIKA - VOA 31. I. 2000. Veliki sam optimist i vjerujem u bolju budućnost Hrvatske, izjavila je za Glas Amerike Vesna Pusić, ugledni hrvatski sociolog i novoizabrana zastupnica u Hrvatskom državnom saboru. Iz Osijeka se javlja Svetozar Sarkanjac. "Govoreći o svom izboru za zastupnika u Hrvatski državni sabor i što očekuje od novog sastava državnog parlamenta Vesna Pusić, sociolog i redovoto profesor na zagrebačkom sveučilištu i podpredsjednica Hrvatske narodbne stranke izjavila nam je sljedeće: = Sjedim u Saboru, rekla bih, inače prvi puta u životu, u atmosferi, za koju mislim da je izrazito pozitivna. S druge strane, sjedim u kombinaciji saborske većine koja nije stranačka, nego je koalicijska, što možda sam politički posao čini težim, ali prostor slobode i sigurnost građana, po mojem mišljenju, čini većim. Mislim da je i s toga stajališta razvoja političke kulture u Hrvatskoj to pozitivni korak. Moram reći da imam veliko uvažavanje i respekt prema instituciji parlamenta. Jedan od mojih ciljeva, kada sam se počela aktivno baviti politikom, bilo je i da doprinesem ugledu, važnosti i dostojanstvu institucije parlamenta, koji je u prijašnjem razdoblju, pod prijašnjom vlasti u Hrvatskoj, bio dosta marginaliziran. Vesna Pusić, ugledna hrvatska znanstvenica, s priličnim optimizmom ulazi u burne političke vode. Svoj optimizam i odluku da znanost pretpostavi političkom radu ovako objašnjava: = Ja sam veliki optimist. Ništa od toga ne bih radila da nemam osjećaj, s jedne strane, da je ovoj zemlji nužno i potrebno pomoći da se realizira kao jedna moderna država, i s druge strane, da je to moguće. Teško je ulaziti u projekt za koji čovjek vjeruje da se ne može ostvariti. Moguće je postići prepoznatljive, vidljive i mjerljive rezultate u prvom mandatu. Imam taj optimistični osjećaj, jer mislim da u onom času u kojem ljudi prepoznaju, s jedne strane, da se iz arogantne vlasti prešlo na jednu vrstu vlasti, koja računa odgovornost prema biračima kao svoj temeljni kriterij, i, s druge strane, koji primjećuju da im je, recimo, nakon šest mjeseci, bolje nego što im je bilo šest mjeseci ranije, primjećuju neki pozitivni trend, pa makar on išao polako, da je to zemlja u kojoj će zavladati uspon pozitivne energije, takav pozitivan trend motivira ljude. Mislim da je i to temelj za optimizam. A na upit kako, kao sociolog, objašnjava silne promjene i pozitivističko raspoloženje kod ljudi koje se izrazito osjeća proteklih tjedana, gospođa Pusić kaže: = U prvom redu te promjene su očito - jer nema drugog objašnjenja - promjene u smislu političkog stava, političke psihologije, političkog izbora hrvatskih građana, da su to promjene koje su započele, rekla bih, možda 1995., u glavama ljudi, u političkom izboru, a ovo što se dogodilo na izborima 3. siječnja i što se događa sada, u ovoj predsjedničkoj kampanji, to je samo finaliziranje, to je samo točka na 'i' tim promjenama. Zato one izgledaju tako nagle i tako fantastične, i zato je možda vrijeme dobilo sasvim novu dimenziju u našim životima. Recimo, danas se gotovo ne spominje više pokojni predsjednik Tuđman i čini se kao neka udaljena ličnost iz naše prošlosti, a 'de facto' još prije nekoliko mjeseci bio je apsolutno najmoćnija osoba u Hrvatskoj. Danas, nakon ovih izbora, čini se da je HDZ naprosto jedna stranka srednje jačine, koja je neko vrijeme dosta loše vodila zemlju, a prije mjesec dana činila se kao apsolutni gospodar svih stvari." (VOA) NJEMAČKI RADIO - RDW 31. I. 2000. Pregled tiska Komentatori njemačkih dnevnih listova i dalje se bave najvažnijom njemačkom unutarnjopolitičkom temom: financijskom aferom kršćanskih demokrata, s jedne strane, kao i takozvanom 'zračnom aferom", u koju su upleteni neki od članova socijaldemokrata, uključujući i njemačkog predsjednika Johanesa Raua. Jedna od ključnih figura u aferi s nelegalnim donacijama stranke CDU, dugogodišnji financijski savjetnik stranke Horst Weyrauch, prvi je put od početka afere istupio u javnosti. 'Neue Osnabruecker Zeitung' prokomentirao je da je u svom prvom javnom istupu Weyrauch djelovao prilično dosadno, umjesto da javnosti pruži bitne informacije o skandalu. Ključna figura financijskog skandala više se bavila samoobranom nego točnim pojašnjavanjem. Još je ostalo otvoreno glavno pitanje: odakle potječe 20 milijuna i 800 tisuća maraka koje je hessenski CDU pohranio na račune u Švicarskoj i kamo se odlila svota od 8 i pol milijuna maraka, koja je nestala s računa? Pred istražnim povjerenstvom Weyrauch neće moći samo slijegati ramenima. Do tada će se on pobrinuti da ne ispadne žrtveni jarac stranke CDU-a. Koliko će to štetiti stranci, Weyrauch ne pokazuje. Osvrćući se na obje afere koje trenutno potresaju Njemačku, 'Nordwest Zeitung' piše da se glavna inventura njemačke politike ne može nikako izbjeći. Nužan je proces raščišćavanja koji će učiniti transparentnima sve devijacije i tako prokrčiti put za novi početak. No stranke kao glavni krivci pri tome ne funkcioniraju kao katalizatori. Gdje je ta moralna instancija koja kod građana uživa dovoljno autoriteta i koja bi mogla imati ulogu posrednika, pita se komentator lista 'Nordwest' iz Oldenburga. Istom temom - dugoročnim posljedicama političkih skandala na status službene politike i političara u društvu - bavi se i list 'Hannoverische Allgemeine Zeitung', koji skandale u vladajućoj, kao i u kršćansko-demokratskoj stranci uspoređuje s kazališnom predstavom. List piše da se insceniranje skandala nastavlja u jednom drugom kazalištu. Kazališni festival Rhein-und-Rhur Festspiele, pod vodstvom Johanesa Raua i Heinza Schleusser,a prikazuje predstavu 'Let u nepoznato'. Scenarij su napisali nedjeljni listovi i jeftini časopisi, a napet je poput telefonskog imenika. Znači li to da s time treba prestati? Prekinuti s neumjesnim otkrićima, velikim sumnjama i sitničavim optužbama? Vratiti se normalnoj njemačkoj svakodnevnici i zaista bitnim političkim temama? Ni u kom slučaju. Kazališni komadi koji su na programu CDU-a i SPD-a toliko su bijedni da se svakako treba spriječiti njihovo ponovno izvođenje. Publika želi objašnjenje, inače će otkazati svoju kazališnu pretplatu, piše 'Hannoverische Allgemeine Zeitung'. Od vanjsko-političkih tema najveću pozornost njemačkih komentatora izaziva formiranje nove vlade u Austriji, pri čemu brojni komentari velikom zabrnutošću prate ulogu desničarskog političara Joerga Haidera. List 'Stuttgarter Nachrichten' piše da o Joergu Haideru govore svi. Za najpoznatijega austrijskog desno- populističkog političara već je sama ta činjenica razlog slavlju. No, kako bi se trebalo ponašati prema jednom političaru, za kojeg se, doduše, vjeruje da je spreman na najgore, ali se ne zna pouzdano hoće li on i kako preobraziti Austriju. Stvari s Joergom Haiderom treba pojasniti, umjesto ga izolirati. Prvi program njemačke televizije otkazao je Haideru poziv u svoj talk-show, umjesto da ga dobro pretrese pitanjima. Time što je njemačka televizija otkazala poziv pokazuje da ne provodi svoj propagirani kritički dijalog, već zastupa izolaciju Haidera. Haidera obilježiti kao malog Hitlera je neozbiljno i povijesno potpuno neopravdano, piše 'Stuttgarter Nachrichten'. 'Suedkurier' iz Konstanza piše da ukoliko dođe do koalicije Narodne i Slobodarske stranke Austrije, u Beču će sjediti jedan partner u vladi koji je dosad odbijao europsku politiku svoje zemlje, a europske političare uz zlobni podsmijeh populistički prikazivao i izrugivao. Hoće li Slobodarska stranka na budućim sastancima Europske unije dobiti oprost ili će Austriju zbog skretanja u desno gurnuti u izolaciju? Na to pitanje politički partneri u Austriji moraju ubrzo naći odgovor. Oni se nalaze pred velikom zadaćom, komentira Suedkurier iz Konstanza. Komentator lista 'Schwaebische Zeitunga' smatra da su reakcije na Haidera pretjerane i da histerija oko šefa Slobodarske stranke poprima sve grotesknije oblike. Pridaje mu se veća važnost nego što je zapravo ima. Niti će u skoroj budućnosti Bečom marširati nacisti, niti će mala Austrija mutirati u četvrti Reich - bez obzira koliko desno se Haider nalazio. On doduše dolazi iz desnih redova politike, ali kako drugačije svrstati jednog političara koji se drži Adenauerove izreke 'Što me briga što sam jučer brbljao', i kojemu je to postalo životno načelo? On se drži samo jedne ideologije - i to one koja tog trenutka donosi najveći broj glasova birača, piše komentator lista 'Schwaebische Zeitung'. Kritika J.Haidera, piše G. Schmidt-Breer. "Jedva da se još tko prisjeća zbivanja sredinom osamdesetih godina kada je Austriji već prijetila izolacija međunarodne zajednice. Zbog izbora konzervativnog političara Kurta Waldheima, koji je bio opterećen ratnom prošlošću, za saveznog predsjednika, Izrael je 1986. opozvao svog veleposlanika iz Beča. Sjedinjene Američke Države doduše nisu išle tako daleko, ali su bivšem glavnom tajniku UN-a zabranile ulazak u zemlju. Waldheim je svoju ulogu vojnika u njemačkoj odori za vrijeme II. svjetskog rata na Balkanu priznao tek pod pritiskom, iako neovisno istražno povjerenstvo nije pronašlo nikakvih dokaza koji bi ga teretili. Ali ugled Austrije u inozemstvu bio je oštećen za niz godina. Da li i sada alpskoj republici prijeti slična sudbina? Na to pitanje treba odgovoriti pozitivno, ali samo na prvi pogled. Izrazito se zaoštrila međunarodna kritika zbog mogućeg sudjelovanja desnog austrijskog političara Joerga Haidera u vladi, no istodobno je u uzbuđenoj koncepciji visokih i najviših stavova primjetna žurba, možda i zbunjenost, ali u svakom slučaju bespomoćnost. Naravno da treba neograničeno podupirati sve one koji prema motu 'zatiranja u početku' upozoravaju na moguće sutrašnje probleme. Joerg Haider se sam dovoljno diskreditirao svojim bezobzirnim, čak djelomice opasnim analogijama s nacističkim režimom u Njemačkoj. Čini se da dijelovi austrijske javnosti to toleriraju isto tako kao i njegove nacionalističke i spram stranaca netolerantne parole. No da li je Haider zbog toga 'drugi Hitler'? Jesu li zato svi, koji su ga birali, nacisti? Prijeti li sada Austriji 'četvrti Reich' - analogno 'trećem' za vrijeme Hitlerove diktature? Ako se prati demokratski razvitak u Austriji nakon II. svjetskog rata, onda sve pretjerane kritike treba svrstati u kategoriju histerije. Osim toga, zacementirana crveno-crna koalicija, koja je godinama vladala u Beču, nije posve nedužna za uspon Joerga Haidera. No, da se razumijemo, fenomen poput Joerga Haidera treba uzeti ozbiljno i posvetiti mu posebnu pozornost. Časno je kada Wolfgang Schuessel, vicekancelar dosadašnje crveno- crne vlade i mogući budući koalicijski partner Haidera, govori o tome da će on ukrotiti Slobodarsku stranku i biti jamcem osnovnih europskih vrijednosti. Na ovakve poslove uklanjanja šteta Austrija će se najvjerojatnije morati priviknuti. Jer Haidera izdaje jezik i sve razdražljiviji ton ophođenja. Na kritičke primjedbe francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca, sadašnji šef koruške vlade odgovara neka Chirac pomete pred svojim vratima, jer je sam napravio sve krivo što god je mogao. A belgijsku vladu Haider nesmetano ocjenjuje korumpiranom. Nikakvo čudo da se austrijski savezni predsjednik protestirajući javio za riječ kako bi ograničio štetu i Haideru očitao lekciju. U slučaju Haider Europska unija dospijeva u sve veći škripac. Prema Amsterdamskom ugovoru, doduše, moguće je suspendirati zemlju članicu koja se ne pridržava kodeksa temeljnih vrijednosti Unije, u to spada primjerice politika prema strancima. No put do tamo je dugoročan i konačno bezigledan. Antonio Guterrez, šef portugalske vlade i sadašnji predsjednik Vijeća EU-a, u svakom slučaju jasno je naglasio: netolerancija, nesnošljivost prema strancima i politička iracionalnost nipošto nisu prihvatljivi. Europska unija ne smije prihvatiti da se krše fundamentalne humanitarne vrijednosti. Nije nikakvo pitanje, Austrija bi se ponovno mogla naći u ulozi autsajdera. Savezni kancelar Gerhard Schroeder je pogodio u srž kada je tu zemlju, doduše vrlo suzdržano, upozorio na opasnost međunarodne izolacije. (RDW) BRITANSKI RADIO - BBC 31. I. 2000. Pregled tiska "Tisak danas objavljuje brojne, i uglavnom negativne, komentare jučerašnje izjave predsjednika Europske centralne banke koji je rekao da je Velika Britanija najmanje nekoliko godina udaljena od učlanjenja u zajedničku europsku valutu. Najoštrijim jezikom nastupaju tabloidi, poput lista 'The Sun', koji objavljuje da je euro mrtva valuta. Nešto ozbiljniji 'The Financial Times' izvješćuje da je udruga najvećih britanskih poslodavaca, Industrijska konfederacija, priopćila kako odustaje od daljnjeg promicanje priključenja zemlje euru sve dok se premijer Tony Blair ne očituje o datumu kada će raspisati referendum o tom pitanju. Također prokonzervativni i ne pretjerano sklon europskim idealima, 'The Daily Telegraph' isključuje mogućnost skorog održavanja tog referenduma budući da izjave predsjednika Europske središnje banke po njemu predstavljaju ozbiljan korak natrag za zagovornike valute euro. Drugdje u Europi čelnik austrijske Slobodarske stranke Joerg Haider i dalje dominira naslovnicama. Bečki list 'Die Presse' izvješćuje o napetom susretu i lekciji koju je gospodinu Haideru održao austrijski predsjednik Thomas Klestil zbog njegovih verbalnih napada na francuskoga predsjednika Jacquesa Chiraca i na belgijsku vladu koje je Haider izgovorio na austrijskom nacionalnom radiju. List citira predsjednika Klestila koji kaže da je Haider sebi dopustio verbalne gafove koji su pokazali potpuni nedostatak senzibiliteta za međunarodne odnose. U Belgiji, čiju je vladu Haider nazvao korumpiranom i zaštitarima pedofila, bruxelleski 'Le Soir' prenosi izjavu ministra vanjskih poslova Luisa Michaela koji je rekao da će Austrija polučiti katastrofalni učinak uđu li Haider i njegovi sljedbenici u vladu, dodavši da je riječ o vrlo opasnom čovjeku. Švicarski 'Le Temps', pak, opširnije piše o zahtjevu predsjedništvu EU-a za pripravu mjera u slučaju da u Austriji ipak ekstremna desnica uđe u vladu". (BBC) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 31. I. 2000. (...) U današnjim izdanjima nalazimo samo jedan prilog koji se bavi zbivanjima na prostoru bivše Jugoslavije. Pariški 'Le Monde' piše o NATO-ovoj odluci da zapovjedništvo mirovnih snaga na Kosovu preda eurokorpusu. Riječ je, kako kaže pariški list, o premijeri, iako je eurokorpus svojedobno poslao 150 časnika u Bosnu. Bit će to, zapravo, prvi slučaj da zapadni vojni savez prepusti zapovjedništvo nad jednom mirovnom operacijom koja mu je povjerena. Novinar pariškog lista donosi ocjene da je riječ o smišljenom potezu kojim se želi pridonijeti jačanju europske obrane. Zapovjednik NATO saveza za zapadnu Europu, američki general Clark, kako piše u nastavku, nije se protivio ovoj odluci, to prije što je sredinom 90-ih godina postignut sporazum između Francuske i NATO-a, na temelju kojega se pripadnici eurokorpusa mogu staviti na raspolaganje NATO savezu. Američko ministarstvo obrane je izrazilo rezerve u vezi s odlukom, iz straha da Europljani neće imati dovoljno vojnika, odnosno da neće biti na visini zadatka. Protiv te ideje najviše su bili turski predstavnici, zato što ne pripadaju ni eurokorpusu ni Europskoj uniji. Na kraju je ipak postignut kompromis. Od kraja godine mirovne snage na Kosovu bit će pod zajedničkim zapovjedništvom stožera NATO saveza za jugoistočnu Europu, koji se nalazi u Turskoj i stožera za kopnene snage u južnoj Europi sa sjedištem u Italiji. (...) (RFI) INOZEMNI TISAK NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 31. I. 2000. Mitski svijet globofoba "Glasine o globalizaciji govore da je gospodarstvo sve, a država ništa - da je tisuću najvećih multinacionalka koje širom svijeta drže petinu industrijske proizvodnje, izmoždilo nacionalnu državu, zgazilo njezine granice. Koliko je pogrješan taj mit, pokazale su nehotice baš one udarne postrojbe koje su na svjetskom gospodarskom forumu u Davosu htjele inscenirati 'Seattle II'. Čak je i tako slaba država kao što je Švicarska lako uspjela opovrći tu prejednostavnu tezu - legijom kantonskih policajaca. Prosvjednici su demolirali McDonald's u Davosu (geslo: 'Think global, eat local'), ranili dvojicu policajaca - to je zla, ali mršava bilanca. No gore je bilo izbjegavanje dijaloga - ne od strane davoskog nadimpresarija Klausa Schwaba koji je kritičare pozvao u betonski mostrum nazvan 'Kongresni centar'. Rekli su da se ne daju uhvatiti kao 'taoci'. Da je nemoguć dijalog s onim 'elitama' koje 'hladnokrvno otpuštaju tisuće u ime globalne sposobnosti za utakmicu'. Pritom je baš bio potreban takav dijalog kako bi se u mračni svijet mitova globofoba unijelo malo svjetla. Primjerice jedno izvješće OESS-a govori da inozemne tvrtke bolje plaćaju nego domaće, a osim toga brže stvaraju radna mjesta - upravo u siromašnijim zemljama poput recimo Turske. Tamo su plaće u 'multinacionalkama' 124 posto više od prosjeka, broj stalno zaposlenih raste godišnje za 11,5 posto dok u domaćoj industriji raste tek za 0,6 posto. A njihov moral? Britanski Econnomist hladno komentira: on je bolji od ponašanja ponekih država. 'Većina bi otjerala svojeg predsjednika upravnog odbora kad bi se ponašao poput Clintona ili Kohla'. Bilo bi dobro poslušati američkog Predsjednika koji je prvi put upao u Davos s golemom pratnjom: 'Griješe oni', kaže Bill Clinton, 'koji žele vratiti unatrag snage globalizacije, jer se boje njezinih razornih posljedica'. Baš siromašnije zemlje profitiraju od svjetske trgovine. U proteklih su četvrt stoljeća one zemlje koje su spas potražile u otvaranju, rasle dvostruko brže od onih koje su se začahurile. 'Zemlje koje su se najviše otvorile, rasle su čak šest puta brže', rekao je Clinton. Te su riječi doduše bile upućene okupljenoj eliti - 1000 tvrtaka - i 30 šefova vlada, ali su se odnosile na one pravednike iz 'Prvog svijeta' koji su se vani upravo udostojali uzburkati alpski gradić - dakako u ime 'pravde za Treći svijet'. Doista je teško zamisliti kako bi Bangladeš ili Meksiko inače došli do ulaganja, know-howa i radnih mjesta, što doma nemaju. Okrutnije je to rekao meksički predsjednik Ernesto Zedillo. Odakle međunarodnom savezu protivnika WTO-a hrabrost da svojim parolama protiv slobodne trgovine 'zemlje u razvitku štite od razvitka'? Prosvjed iz Trećega svijeta zapravo zvuči prilično suzdržano. Globofobija je fenomen svijeta blagostanja. A interesi koji su posrijedi, imaju malo veze sa zemljama u razvitku. Radi se o imovini kod kuće. Ne može se poreći da njemačke metalce ili američke tekstilne radnike ne može radovati slobodna trgovina - a još manje seljačke udruge. Radnici u Aziji i farmeri u Australiji proizvode bolje i jeftinije. No treba li se stoga braniti od njih na granici? To ne bi bilo samo nepravedno, nego ponajprije i štetno za vlastite interese. Bi li Njemačka mogla uživati u svojem gospodarskom čudu da pod krovom slobodne trgovine nije mogla izvoziti gotovo trećinu svojeg društvenog proizvoda? Baš oni koji ne pripadaju među one koji 'više zaslužuju', profitiraju od svjetske trgovine, jer jeftiniji automobili, cipele i hladnjaci povećavaju njihov realni prihod. Da se zatvore granice, odmah bi izgubili dvostruko: jedanput jer bi tako odumrla njihova radna mjesta u izvoznom gospodarstvu a drugi put jer bi se morali zadovoljiti sa skupljim proizvodima domaćega gospodarstva. To je osnova škola narodnoga gospodarstva, ali ona je u pravu. Oni koji se začahure, stagniraju - vidi tužnu sudbinu državnoga socijalizma. Oni koji žele pomoći Trećem svijetu, ne smiju ga isključiti iz svjetske trgovine, nego se i sami moraju otvoriti. Oni koji s pravom brinu zbog dječjeg rada, morali bi majkama olakšati rad kako bi djeca mogla ići u školu. Jer oplakivati siromaštvo a ne pomoći najsiromašnijima da pomognu sami sebi - to je oblik plemenitog licemjerja. Najbolje sredstvo protiv socijalne nepravde je ulaganje u 'humani kapital': u obrazovanje i sposobnost prilagodbe - a to su pravila nametnuta slobodnoj trgovini zapovijeđenim fair ponašanjem. No željeti zaustaviti globalizaciju razumljivo je koliko i kratkovidno - a često čak sebično. Pravednosti bi se dijalogom napravila veća usluga nego demoliranjem McDonald'sa" - zaključuje Josef Joffe. 'Ja sam dizelaš koji dugo vozi' "Predsjednik Europskog povjerenstva Romano Prodi brani se od kritika svoga rada i upozorava na sve veći strah od Europe. - Gospodine Prodi, kritika protiv vas ima sve više. Zastupnici Europskog parlamenta predbacuju vam nedostatnu jasnoću o ciljevima politike EU-a. I premijer Luksemburga Juncker kritički je govorio o novom povjerenstvu. Doima li vas se to? = Opravdanu kritiku uvijek shvaćam ozbiljno. Proteklih smo mjeseci započeli mnogo reformskih projekata. Tempo je strašan. Možda još puno toga nije došlo u javnost koliko bi bilo poželjno. Povjerenstvo EU-a pred najvećom je promjenom u svojoj povijesti. Osim toga, moramo ubrzati širenje na Istok. Temelji su stvoreni. Helsinški vrh u prosincu postavio je temelj. EU će započeti pregovore sa šest sljedećih kandidata. Inače: ne može me se uspoređivati s visokoturažnim benzinskim motorom. Ja sam dizelaš koji vozi dugo i ustrajno. - ...dakle, Povjerenstvo ipak ima problema s imidžem? = To možda misle neki mediji. Ja se orijentiram na objektivne kriterije. Prirodan je proces da se poslije gotovo euforične faze u kojoj smo nakon našeg imenovanja u rujnu dobili velike pohvale, sada više vide teškoće koje EU mora svladati. - Koji su najveći problemi ili čak opasnosti za Europu? = Ako ljudima ne priopćimo ofenzivno da je širenje EU-a za mir i stabilnost u Europi od fundamentalnog značenja, zajednica će biti u velikoj političkoj opasnosti. Vidite: u nekim zemljama imamo nepovjerenje prema Europi koje se koristi i stranačko-politički. Raspiruju se strahovi. Populizam je omiljen. Primjerice i uspon jednog Joerga Haidera u Austriji može se samo tako razumjeti. Europska unija mora sa strahovima ljudi postupati oprezno. Širenje na Istok može se ostvariti samo ako sadašnje i buduće vanjske granice EU-a učinimo sigurnijima pred stranim imigrantima. I tema unutarnje sigurnosti i pojačane suradnje policije i pravosuđa pripada u to. - No čak ni etablirane stranke očito nisu više kadre građanima uliti povjerenje. Primjer za to je i afera s donacijama njemačkog CDU-a. Je li vam žao staroga saveznog kancelara Kohla? = Da, dakako. Helmut Kohl je beskrajno puno napravio za Europu. Bez njega Europa ne bi bila gdje je sada. No neovisno o Kohlovoj osobi: Europi su potrebne jake političke stranke. Unatoč tomu stanje u Njemačkoj drukčije je nego u Italiji gdje sam poslije stranačkih skandala vodio vladu od 1996. do 1998. Politička rastrganost u mojoj domovini bila je silovita. Italiji je trebalo puno vremena da opet bude prihvaćena u Europi kao punovrijedan i poštovan partner. - A kako je s Europskom unijom kao poštovanim partnerom u svjetskoj politici? Nije li bilo pogrješno pozvati u Bruxelles libijskog revolucionarnog vođu Gadafija? = Gadafiju sam poziv učinio mogućim ako se pomiri s načelima dogovorenim sa sredozemnim zemljama 1995. u sporazumu iz Barcelone: poštivanje ljudskih prava, državnopravnost i mirno rješavanje sporova. Područje Sredozemlja je osim Balkana jedna od najvažnijih regija, neposredno pred vratima Europske unije, gdje zajednica mora pridonijeti miru i sigurnosti. Iz toga ne smije biti isključena ni Libija, ako prihvati demokratska pravila igre. - Ali vi svoje vanjskopolitičke inicijative pokrećete bez razgovora s Vijećem ili Europskim parlamentom. = To nije točno. Suradnja između povjerenstva, parlamenta i vijeća je sjajna. Povjerenstvo dakako može pokrenuti i vlastite inicijative. To nije proturječno. Uostalom: s visokim predstavnikom zajedničke vanjske i sigurnosne politike Javierom Solanom često se sastajem. Isto tako imam redovite kontakte s koordinatorom za Balkan Bodom Hombachom, čije napore za Stabilizacijski sporazum u potpunosti podupirem. - Kako mislite provesti unutarnju reformu protiv otpora u vlastitom aparatu? I dalje djeluju stare veze. = Već smo puno postigli. Nacionalna naslijeđa visoko rangiranih službenika su ukinuta. Početkom ožujka povjerenik Kinnock koji se bavi reformom EU-a, predočit će konačnu verziju bijele knjige. Cilj su djelotvornost i transparentnost. Nije prihvatljivo da je primjerice za dopuštenje nekog projekta EU-a za unaprjeđivanje malih poduzeća potrebno desetak potpisa. Zastarjela, središnja financijska kontrola se ukida. Uzor je suvremeni menadžment velikih poduzeća. No i Deutsche Bank ili Daimler Chrysler trebali zu vremena za reorganizaciju. - S tom razlikom da su nesposobni menadžeri u tvrtkama otpušteni. = Ne radi se u prvom redu o promjeni ljudi. Želimo stvoriti nove strukture. No i promaknuća službenika trebaju se u buduće u većoj mjeri oslanjati na objektivna postignuća. Svaki službenik pa i glavni direktor, moraju se podvrći godišnjoj ocjeni. Svaki suradnik je obvezan prijaviti nepravilnosti. - Povjerenstvo je predočilo vaše planove reforme institucija EU-a. Imate li uopće ikakvih izgleda provesti svoje zamisli u Ministarskom vijeću? = Povjerenstvo, razumljivo, postavlja svoje naglaske. Na vrhu u prosincu u Helsinkiju uspio sam da se EU pobrine o tako zvanim ostatcima Amsterdamskog sporazuma, dakle o broju članova povjerenstva, težini glasova u Vijeću i većinskom odlučivanju. Primjerice, u pregovorima o reformi posrijedi je konkretiziranje fleksibilnosti. Zemlje članice trebaju imati mogućnost da u suglasju postupaju brže od drugih. Pravo veta pojedinaca mora se ograničiti. - Ali u škakljivim pitanjima porezne politike članica može i u buduće spriječiti zajedničke zakone. = Najprije načelno: imamo unutarnje tržište i euro. To zahtijeva i najmanju mjeru usklađivanja poreza. Štetna utakmica i dumping poreza moraju se spriječiti. Oprezni sam optimist da će se EU pod portugalskim predsjedništvom do sredine godine suglasiti o zajedničkom oporezivanju prihoda od kamata. Porezi su dakako osjetljiva tema, jer zadiru u bitno područje nacionalne suverenosti. - A ako reforma propadne? = Ne smije propasti. Bez reforme EU ne može svladati 25 ili 27 članica. Na vrhu EU-a krajem ove godine u Nici imat ćemo novi sporazum. Tada može slijediti ratifikacija u nacionalnim parlamentima. Vremenski je pritisak djelotvoran. - Europski ustav ostaje vaš san? = Tu sam dugoga daha. Važno je primjerice da EU sada izradi povelju temeljnih prava koju bi također trebalo predočiti u Nici. Razgovor je vodio Andreas Oldag. FRANKFURTER RUNDSCHAU 31. I. 2000. Globalizirana pravda "Svijet je za diktatore i ratne zločince svakoga dana sve manji. General Pinochet mogao bi uskoro u Londonu biti pušten na slobodu. No u Čile će se vratiti kao prezreni lik. Slobodan Milošević u Beogradu i dalje može odlučivati poput mafijaškog dona. No tu posljednju fazu svoje vladavine proživljava već u stalnom strahu od svojih sudaca. Od Auschwitza do Srebrenice genocid je ostavio svoje strahovite tragove. Ubijanje i progon ostaju sredstvom vladanja nepravednih režima. No naslućuje se i nit međunarodne pravde. Ona vodi od procesa ratnim zločincima u Nuernbergu preko haaškoga suda za ratne zločince do Rima gdje je 17. srpnja 1998. 120 vlada prihvatilo statut stalnoga međunarodnog kaznenog suda (ICC). Mukotrpno ali ustrajno 'nikada više' dobiva svoje presedane i ustanove. Kultura nekažnjivosti je u silasku. Pri tomu je dugo izgledalo kao da međunarodni kazneni sud nema nikakvih izgleda protiv genocidnih ubojica. Poslije procesa ratnim zločincima u Nuernebergu i Tokiju, hladni je rat činio nezamislivim pravosudni sustav koji bi obuhvaćao blokove. Tek poslije pada zida - i otrježnjavajućega grijeha u Jugoslaviji - nečista je savjest Ujedinjenih naroda Međunarodnim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (i Ruandi) stvorila ad hoc instanciju međunarodnoga prava. To je bio početak zbog zbunjenosti, ali i pokretač začudne dinamike. Bez dovoljnih resursa i bez vlastitih policijskih jedinica za hvatanje vjerojatnih ratnih zločinaca, činilo se da je UN-ov sud predodređen da bude samo instancija - alibi. Haag je bio improvizirana sudnica s više državnih tužitelja koji su se tužili nego onih koji su tužili, dok su se ratni zločinci u Bosni pravili narodnim junacima. Samo uglednom južnoafričkom glavnom tužitelju Richardu Goldstoneu, njegovoj energičnoj kanadskoj nasljednici Louise Arbour i švicarskoj državnoj odvjetnici Carli Del Ponte treba zahvaliti da se taj sud u roku od šest godina razvio u pravno i politički samostalnu ustanovu. Do danas je u slučaju bivše Jugoslavije za ratne zločine optuženo 94 osoba. Petnaest ih je osuđeno, jedan od njih pravomoćno. Gotovo svakoga mjeseca sudu u Bosni uleti u mrežu neki novi vjerojatni zločinac. Danas glavna tužiteljica Carla Del Ponte samouvjereno putuje kroz glavne gradove, zahtijeva za sud vlastitu vojnu policiju i čak nalaže istragu ratnog vodstva NATO-a. Za činjenicu što su danas uhvaćeni samo upravljači genocida, a ne i njihovi nalogodavci, ne treba kriviti sud, nego NATO i vlade koje stoje iza njega. Rad međunarodnoga suda još i danas nailazi na granice kukavičluka međunarodne politike. Jer čim sud pokaže da ovisi o svojim korisnicima i donatorima, ponajprije u Washingtonu zasvijetle znaci upozorenja. Ministrica vsnjskih poslova Madeleine Albright od početka je djelotvorno podupirala progon ratnih zločinaca. No kad je glavna tužiteljica Louise Arbour tijekom kosovskoga rata optužila jugoslavenskog predsjednika Miloševića, Clintonova je administracija najprije reagirala tako povrijeđeno kao da je ta odluka njezin politički prerogativ. A pravno korektna istraga pitanja mogu li se i postrojbe SFOR-a tijekom njihova napada na Srbiju okriviti za možebitne ratne zločine, u SAD-u izaziva uzbuđenje. Sa stajališta Pentagona Americi već sada od haaškoga suda prijeti onaj strašan scenarij kojega su američki pregovarači, ometajući sve pregovore o utemeljenju stalnog međunarodnog suda svim snagama nastojali spriječiti: naime optužbu njihovih vojnika razmještenih po cijelom svijetu, zbog možebitnih ratnih zločina. Što više 'neizbježna svjetska sila' na mjestima svoje intervencije zastupa uvođenje državnopravnosti (rule of law), to glasnije pri tomu zagovara za sebe posebno pravo. Postoje dakle suprotni razvoji: aktivni sud u Haagu, angažirani državni odvjetnici u Madridu i budni suci u engleskim sudskim togama. Ali i vlade - i to ne samo u Moskvi i Pekingu - koje se zbog oportunističkih razloga boje daljnjeg ograničavanja državne suverenosti. Ne samo počinitelji, nego i stalni članovi Vijeća sigurnosti UN-a, očito još moraju naučiti da s globalizacijom pravosuđa posvuda pravo mora ići ispred vlasti. A ne samo tamo gdje im odgovara realpolitika" - zaključuje Rolf Paasch. ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 31. I. 2000. Proturječna slika Mađarske "Prije nešto više od dvije godine, kad je u Mađarskoj predstojala borba za parlamentarne izbore u proljeće 1998., u londonskom 'Economist Intelligence Unit' objavljeno je izvješće koje je predviđalo zlo desnoliberalnim mladim demokratima (Fidesz). Ako, takva je bila bitna izjava kojom su se rado služili protivnici u izbornoj borbi, na vlast dođe Fidesz, egzekutiva kojom on dominira, svojim će nacionalističkim smjerom uništiti odnos sa susjednim zemljama kao i darove državne dobrobiti naporno uspostavljene ravnoteže gospodarstva opet dovesti u opasnost. Na taj način da Mađarska riskira da će pokolebati povjerenje inozemstva. Poslije dobrih godinu i pol koalicije koju određuje Fidasz, može se tvrditi da se proročanstvo nije ispunilo. Zapravo je mađarska diplomacija osobito prema Rumunjskoj i Slovačkoj, dvama susjedima s razmjerno najvećim mađarskim manjinama, očuvala prijateljski odnos. To je naravno olakšano time što su sada u Bratislavi kao i u Bukureštu na vlasti vlade koje su s pogledom na europsku integraciju zainteresirane za dobrosusjedske odnose. Moglo bi se dodati da je novopečena NATO-ova članica Mađarska prošle godine dobro položila ispit izdržljivosti koji se sastojao u zračnim napadima na Jugoslaviju. Premijer Orban i ministar vanjskih poslova Martonyi nisu se dali zavesti time što su oporbeni socijalisti izgubili živce i što su malo prije prihvaćene obveze savezu pokušavali razvodniti. Stabilan odnos sa susjedima dobar je za mađarsku kandidaturu za EU a zemlja sada i na temelju svojih gospodarskih uspjeha slovi kao jedan od najbolje plasiranih natjecatelja. Socijalistička stranka potisnuta u oporbu pripisuje sebi zasluge da je 1995. svojim rigoroznim mjerama stabilizirala gospodarstvo i Fideszu ostavila zdravo nasljedstvo. Taj je zahtjev tek djelomično opravdan. Jer s jedne strane neka vlada ne može vječno okrivljavati samo svoje prethodnike za probleme, a niti stranka poslije gubitka vlasti ne može beskrajno tvrditi da uspjehe treba zahvaliti samo njezinoj ranijoj djelatnosti. S druge strane, u mađarskom slučaju treba dodati i određene predradnje prve vlade poslije 1989. koju je vodio Jozsef Antall, koja je svojim strogim stečajnim odredbama i odabranim načinom privatizacije stvorila sposoban temelj preobrazbe gospodarskoga sustava. Sve tri dosadašnje vlade imale su udjela u napretku, Orbanova vlada time što - za razliku od navedenih predviđanja - čvrsto drži u rukama državni proračun i primjerice prihvaća štrajk željezničara. Premijer Orban u razgovoru naglašava značenje koje imaju zajednički pothvati u odnosu sa susjednim zemljama, poput vojne suradnje s Rumunjskom, obnove mosta na Dunavu između Mađarske i Slovačke, kao i izgradnje izravne željezničke veze između Budimpešte i Ljubljane. Gospodarski razvitak i izglede - stopa rasta 1999. 4 posto, pad inflacije za oko 4 boda na 10 posto - naziva ohrabrujućima. Manjak u državnom proračunu prema Orbanu je 1998. iznosio još 4,7 posto bruto domaćeg proizvoda, a godinu dana kasnije 3,9 posto. Za tekuću godinu očekuje se 3,5 posto. Po Orbanovom tumačenju mađarska politika svoje odluke pokušava podrediti željenom pristupu u EU. Smanjenje proračunskog manjka već je usmjereno na ispunjavanje maastrichtskih kriterija. Time se označava, kako kaže premijer, daljnja etapa koju Mađarska mora prijeći za nekoliko godina poslije svojeg prijama u Uniju. Orban s posebnim zadovoljstvom spominje da su uspjeli tečaj rasta kombinirati s ponovnim uvođenjem mjera za potporu obitelji s djecom te kao oprezno dozirani socijalni doprinos navodi povećanje najnižih mirovina. Kod tumačenja jednog drugog koraka usmjerenog na smanjenje rada na crno, dodaje da su njegovi zapadni kolege katkad zavidno govorili o mogućnosti donošenja takve odluke. Misli se na skraćenje vremena isplate doprinosa za nezaposlene, ali uz povećanje sredstava općina za izvedbu javnih radova. Zapitan gdje vidi neuspjehe, Orban navodi zakašnjelo osuvremenjivanje infrastukture, poput željeznice, tramvajske mreže - autoceste za sada stagniraju - kao i kanalizacije. Kao pojašnjenje, podsjeća na nazadovanja zbog financijske krize u Rusiji i na jake štete od poplava u zadnje vrijeme. Premijer otvoreno govori o tomu da je njegova vlada na dva područja s kojima želi postupati prioritetno, do sada napredovala polakše nego se očekivalo. Ni u zdravstvu ni u obrazovanju ne naznačuju se najavljene reforme, a položaj nedovoljno plaćenih medicinara i medicinskih sestara, kao i pedagoga je kritičan. Šef vlade priznaje pogrješke i iluzije u prvotnoj prosudbi zadaće i govori o nevjerojatno zamršenom sustavu struktura i financiranja u oba područja. Ipak je odlučan pokrenuti reforme zdravstva i obrazovanja još u ovom legislativnom razdoblju. Orban prve, privremene i oprezno protumačene statistike koje svjedoče o padu broja prekida trudnoće i o mogućem obratu u do sada zabrinjavajućem padu nataliteta drži obećavajućima. Čime se pojašnjava što Orbanovi mladi demokrati u značajnom dijelu intelektualaca i u tisku nisu nailazili samo na odbojnost, nego i na mržnju? Premijer odgovara da se i sam čudi kad vidi svu tu strast koja je pratila djelovanje Fidesza. Orban drži da u bivšim komunističkim zemljama ideologijski korijeni u velikom dijelu društva još sežu u prošlost. Izborna pobjeda Fidesza je, kako vjeruje, 1998. bila za mnoge neočekivana i intimno uglavnom nikad nije bila prihvaćena. (...) Stranka je u izbornoj borbi pobijedila s imidžem mirne, konstruktivne stranke koja govori samo o svojim nakanama, no ta se slika ubrzo poslije izbornog uspjeha okrenula u suprotno. Stalni napadi na medijsku i gospodarsku moć socijalista zbog široke rasprostranjenosti i udjela socijalističke klijentele, slabo pridonose materijalnom dobitku i porastu moći. U medijima je Fidesz unatoč svim naporima, do sada uspio osvojiti samo kule od pijeska. Ono što se danas u Budimpešti naziva građanskim tiskom i stoji iza vlade, u jadnom je stanju. Povratak na protukomunistički vokabular kojim se služe neki političari Fidesza, još je u doba Antallove vlade bio promašen. Većina stanovništva sjeća se danas Kadarove ere kao paternalističkog doba stabilnosti u kojem su obitelji mogle planirati. Neki promatrači drže sigurnim nezaustavljiv pad i izborni poraz Fidesza za dvije godine, unatoč svom gospodarskom napretku. Drugi upozoravaju na oprez i skreću pozornost da su ispitivanja mišljenja u poluvremenu dosadašnje vlade stalno pokazivala velika kolebanja u naklonosti naroda, ali na posljetku nisu nikada odgovarala konstelaciji na biralištima. Pitanje je s jedne strane može li se Fidesz u nastavku izboriti za novi, mirniji stil. S druge strane će mnogo toga, zamalo sve, ovisiti o tomu hoće li se stope rasta pretvoriti u nešto više blagostanja za one srednje slojeve čiji su odvjetnik mladi demokrati zapravo uvijek željeli biti. Kako danas stvari stoje, u redovima oporbenih socijalista već sada vlada pobjedničko raspoloženje. Ponašanje mladih demokrata oslobađa socijaliste obveze da se riješe bivše komunističke stare garniture, pokaže nova mlada lica i ozbiljno se preobrazi u socijaldemokratsku snagu. Oni ne trebaju opet predočiti program. Očito je dovoljno da postoje i čekaju" - piše među ostalim komentator lista A. O. SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 31.1.2000. Liberalizirati trgovinu? Da ili ne Pogrešno je generalizirati kako liberalizacija trgovine donosi jednima dobro, a drugima loše. Premda neke zemlje od liberalizacije dobivaju više, mnoge, poglavito najsiromašnije, trpe velike gospodarske gubitke. Prema UN-ovim izvješćima za 1999.: "Samo su 33 zemlje uspjele održati 3% godišnjega rasta u razdoblju od 1980. do 1996. Za 59 zemalja BDP per capita se smanjio. Ekonomska integracija stoga dijeli gospodarstva tranzicijskih zemalja, koja profitiraju u globalnim prilikama, od gospodarstva zemalja u razvoju, koja od njih ne profitiraju". Isti izvori pokazuju kako rapidna liberalizacija trgovine pridonosi povećanju trgovinskog deficita, općenito u zemljama u razvoju. "Liberalizacija trgovine dovodi do velikog povećanja uvoza, koji ne prati izvoz. Za zemlje u razvoju, isključujući Kinu, prosječni trgovinski deficit u devedesetim bio je veći od onog sedamdesetih, za tri postotka BDP, dok je prosječni rast smanjen za dva posto". Nedavna istraživanja pokazuju kako se zemlje koje rapidno liberaliziraju svoj uvoz nužno ne razvijaju brže. Unatoč mogućnosti kontrole liberalizacije uvoza, veliki je problem utvrđivanja brzine izvoza, što ovisi djelomično o postojećim izvoznim proizvodima. Zemlje u razvoju pretrpjele su pad u cijenama izvozih proizvoda. Rast izvoza ovisi i o razini razvijene infrastrukture, kapacitetima ljudskog potencijala i poduzećima koja će omogućiti novi izvoz roba i usluga. Za to je potrebno mnogo vremena i truda. Liberalizacija trgovine može rezultirati trajnom stagnacijom, štoviše može utjecati na poplavu jeftinog uvoza u mnogim zemljama u razvoju kao i nemogućnosti plasiranja domaćih proizvoda. Stoga se liberalizacija trgovine ne bi smjela provoditi automatski ili rapidno u svim zemljama. Važna je kakvoća, vrijeme i cilj, popratne ili prethodne mjere kao primjerice osnaženje domaćih poduzeća i poljoprivrednih gospodarstava kao i razvoj ljudskih i tehnoloških resursa. Zaključno, ukoliko nisu stvoreni potrebni preduvjeti, nastavak liberalizacije trgovine može dovesti do posebnih negativnih rezultata ili čak trajne recesije. Tada bi se morala zamrznuti liberalizacija trgovine u zemljama u razvoju kroz uvjete navedene u zajmovima MMF-a ili pokretanjem novih pitanja kao što su radnička prava i odnosi u WTO (Svjetskoj trgovinskoj organizaciji). Bogate zemlje trebaju korigirati neravnotežu u svjetskom trgovačkom sustavu, kupovati više proizvoda iz zemalja u razvoju, ne vršeći pritisak za njihovim daljnjim otvaranjem tržišta. "Zemlje u razvoju moraju imati mogućnost, slobodu i fleksibilnost odabira strateških izbora u financijama, trgovini, investicijskoj politici vlastitog odlučivanja o stopama i cilju liberalizacije i o primjerenosti zaštite domaćih poduzeća i poljoprivrednih gospodarstava." Autor je direktor nevladine udruge Third World Network (Mreža Trećeg svijeta), sa sjedištem u Maleziji. Europski strah od budućnosti? Alan Friedman piše o snažnom kriticizmu premijera Aznara spram nekih europskih partnera -"uplašenih od budućnosti"; Aznara, koji ohrabren dobrom pozicijom španjolskoga gospodarstva traži način da proširi svoj politički utjecaj na čelu Europe. Pozivajući Europsku uniju da zajedničkom inicijativom spriječi ulazak ekstremno desne slobodarske stranke Joerga Haidera u novu austrijsku vladu, Aznar je izraze svoga straha i zabrinutosti uputio predsjedniku Thomasu Klestilu i Wolfgangu Schuesselu, vođi desnog centra koji će predsjedati novom vladom, apelirajući da se u tom pogledu Europska unija očituje nekom vrstom zajedničke izjave. Nakon uspješnog provođenja porezne i tržišne reforme, smanjenja nezaposlenosti od 23% na l5% u Španjolskoj, Aznarova je ambicija restrukturiranje gospodarstva u čitavoj regiji, prođe li politički test na predstojećim izborima u ožujku, protiv udruženih snaga socijalista i bivših komunista. Unatoč naglom padu vrijednosti eura za više od 16 posto, od njegova uvođenja, Aznar drži valutu "velikim europskim uspjehom, koji je donio stabilnost, integraciju i prosperitet". Veoma kritičkim osvrtom na stari način intervencionističkog gospodarskog upravljanja nekih članica EU, koji rezultira povećanjem poreza, visokom nezaposlenošću i sporim rastom, Aznar drži kako "to nije svijet budućnosti", jer svijet budućnosti mora biti potpuno otvoren za tržišnu konkurenciju i tehnološku revoluciju. Socijalizam smatra prošlošću, naglašavajući kako staromodna socijalna skrb nije recept budućega rasta i socijalne kohezije u Europi. Poziva europske susjede da napuste tradicionalno interveniranje u gospodarstvo. Budući gospodarski rast zahtijeva drugačiji pristup. "Mislim kako Europa treba točno podesiti sat. Ne možemo jednostavno reći neka stvari ostanu kakve jesu jer se bojimo budućnosti". Ali, istodobno odbija svaku kritiku Schroederove intervencije spašavanja građevinske kompanije Holzman, objašnjavajući to važnošću koje njemačko gospodarstvo ima za sve Europljane, međutim kritizira 35-satni radni tjedan u Francuskoj i Italiji, glede "uvođenja rigidnosti na tržištu rada", koja je u suprotnosti s fleksibilnošću potrebnom za poticaj gospodarskog rasta. Priznaje zabrinutost u svezi s prekomjerenom dominacijom moći Sjedinjenih Država, i blizak je stajalištima francuskoga predsjednika Jospina te smatra kako je gospodarski snažna Europa najbolji način za uspostavljanje dobrih odnosa sa SAD-om. Unatoč gospodarskim uspjesima kod kuće, Aznarovu stranku podupire tek oko 44% glasača, no na izborima u ožujku, on očekuje pobjedu jer ako socijalisti zajedno s bivšim komunistima sastave vladu, to bi "značilo stvarni rizik gospodarskoj stabilnosti" koji će se manifestirati povećanjem poreza, povećanom javnom potrošnjom i slabijim zapošljavanjem. FRANCUSKA LIBERATION 31. I. 2000. 'Etički i moralni standardi' "'Dobivena je bitka riječima': silazeći s govornice koju je dijelio s direktorima nekoliko multinacionalnih poduzeća, Pierre Sane, glavni tajnik Amnesty Internationala, imao je razloga za veselje. Čuo je direktora velike naftne tvrtke i diva farmaceutske industrije kako opetuju svečana etička obećanja i svoju privrženost ljudskim pravima, iznad njegovih očekivanja. Napuštajući dvoranu, direktor druge multinacionalne tvrtke stupio je u razgovor s njim kako bi razgovarali o tim pitanjima... To priznanje dobrih osjećaja nije dovoljno da bi se riješila bitna pitanja, počevši s podjelom bogatstva koje stvara svjetski rast. No ton ovogodišnjih nastupa istodobno otkriva utjecaj višegodišnjeg lobiranja nevladinih udruga na veliki 'business', ali i 'učinak Seattlea', tj. proboj građanskog društva u međunarodne pregovore. Ta je težnja bila uočljiva već prošle godine, a danas je prevagnula. Zabrinuti za dobar ugled, današnji su divovi očito shvatili da moraju ponuditi sliku građanskog poduzeća koje nije grabežljivo. Dobar dio njih smatrao je da je to potrebno, pače i korisno ulaganje. Od Billa Clintona do organizatora Foruma iz Davosa - jednog među simbolima globalizacije - preko vlasnika poduzeća koja su postala moćnija od većine država u svijetu, danas nitko više ne misli da je politički ispravan pravi liberalizam, već briga o onima koji su izbačeni iz gospodarske revolucije koja je u tijeku. Revolucije koja, kako je priznao američki Predsjednik u subotu, spočetka povećava nejednakost, kako unutar jedne zemlje, tako i među različitim zemljama. Klaus Schwab, utemeljitelj foruma, dao je ton prvom danu susreta, utvrdivši kao lozinku 30. okupljanja foruma namijenjenog isključivo poslovnom, političkom i novinarskom svijetu, 'Ne dopustimo da nas zavara uspjeh'. Drugim riječima, rekao je, ne smijemo uživati na staroj slavi zato što Sjedinjene Države bilježe najdulje razdoblje rasta u svojoj povijesti, zato što Europa i Azija također nastavljaju svoj rast i što 'novo gospodarstvo' izvlači korist iz procvata interneta (kojega je Davos postao zagovaratelj zadnjih godina). U stvari, ključne riječi novog govora iz Davosa jesu 'odgovorna globalizacija', 'vodstvo utemeljeno na vrijednostima' i 'zajednički etički i moralni standardi'. No najčešća je engleska riječ 'inclusive', tj. volja da se u pokret globalizacije i 'novog gospodarstva' uključe oni koji su za sada iz njih isključeni. Kako u pojedinim državama - Clinton je u subotu istaknuo da, ako SAD uz sadašnji procvat ne uspije smanjiti siromaštvo, onda to neće nikada učiniti... - tako i na svjetskom planu. Uz očitu opasnost da internet revolucija produbi jaz između 'have' i 'have not', onih koji su uključeni i onih koji to nisu. Trebala je doći žena, Amerikanka Christine Todd Whitman, guverner New Jerseyja, da bi podsjetila na jednu činjenicu: milijarde ljudi na ovom planetu nemaju nikakve veze s internetom, jer nemaju struju... Neki u Davosu pokušavaju s tvrdnja i zavjeta prijeći na djela. Bilo da je riječ o projektu kojim bi se sela u Bangladešu trebala opremiti pokretnim telefonima, ili o stotinama milijuna dolara za cijepljenje i medicinska istraživanja u korist Trećeg svijeta. No branitelji 'odgovorne' globalizacije moraju još prijeći dug put kako bi svoj 'inkluzivni' govor učinili vjerodostojnim. Pobuda civilnog društva trebala bi im pomoći da krenu dalje i brže", piše Pirre Haski. Dok traje kriza Nacionalne fronte, nastavlja se raskid s Le Penom "Godinu dana nakon raskola u NF-u, riječ 'raskid' ne izlazi iz rječnika Le Penove stranke. Sljedeći opći sabor stranke krajnje desnice koji se treba održati u Parizu od 27. do 30. travnja, a najavljen je kao 'raskid s Europom, političkim univerzalizmom i dekadencijom', rekao je vođa NF-a u govoru u prigodi zatvaranja sjednice nacionalnog vijeća na kojoj se u subotu okupilo 200 zastupnika i članova NF-a iz Saint-Clouda (Hauts-de-Seine). Opći će sabor biti prigoda da se obnovi program stranke, tristo prijedloga koji počinju zastarijevati, budući da potječu iz 1992. Članovi će o tome dati svoje mišljenje u upitniku u kojemu se pristaše pozivaju da se očituju o 'obiteljskoj politici, useljavanju itd.' Kao što je Le Pen najavio na zadnjoj proslavi plavo-bijelo-crvenih, načelo 'jedan čovjek jedan glas' trebalo bi se primjenjivati na ovom 11. saboru, dok su do sada članovi čelništva i savezni tajnici imali dva glasa. To je uostalom i rasrdilo pristaše Megreta u Marignaneu. Napokon, NF ne želi ostaviti slobodan prostor Republikanskom narodnom pokretu (MNR) Brune Megreta o useljavanju, njegovu najdražem pitanju, budući da priprema pokretanje kampanje protiv prava useljenika na glasovanje. Unatoč ovim naporima da se pokrenu snage, 'nije bilo pravog oduševljenja. Uostalom, nema ni razloga, kada se pogledaju rezultati zadnjih djelomičnih kantonalnih izbora', priznaje mjesni dužnosnik. U područnim i glavnim vijećima, nastavljaju se istupi. (...) Druga briga NF-a je sudbina njegova predsjednika, pošto je Vrhovni sud potvrdio kaznu jednogodišnje zabrane sudjelovanja na izborima zbog napada na socijalističku kandidatkinju za zastupničko mjesto Annette Peulvast-Bergeal u Mantes-la-Jolieu (Yvelines) 1997. Kazna koja bi mogla dovesti do gubitka dvaju mandata, mandata regionalnog savjetnika Paca i europskog zastupnika te bi vođi NF-a onemogućila javno nastupanje barem do predsjedničkih izbora. Progonstvo iza kulisa koje neće pridonijeti usponu NF-a", piše Christophe Forcari. L'EXPRESS 27. I. 2000. Čečenski rat gledan iz Moskve "'Čečenski problem' nije čečenski nego ruski. Otmice i uzimanja talaca češći su u Moskvi nego u Groznom i u njegovoj okolici. Razbojništvo je uobičajena stvar od Minska do Vladivostoka, pa ako vojska doista želi iskorijeniti mafijaške šefove, onda treba bombardirati Kremlj, a ne kavkaske gradove. Glasoviti 'teroristički tumor' koji Moskva želi liječiti na grub i neodgovarajući način, vanjska je projekcija, pomoću žrtvenog jarca, zla koje iznutra izjeda poslijekomunističku Rusiju. 'Za to su krivi Čečenci', vjeruje politički nepismen dio puka, kao što su Nijemci u doba Weimarske Republike smatrali da su Židovi odgovorni za krizu i za bijedu. Neka nam oproste naše vlade, ali s Rusima treba otvoreno razgovarati. Šačica djelatnika pera i luđaka koje je predvodio Aleksandar Ginzburg koji je prije devet godina izišao iz gulaga, pozvala se na prvi međunarodni simpozij održan pod pokroviteljstvom ugledne agencije TASS o novom ratu u Čečeniji. Dosadna sovjetska pravila pristojnosti. U nazočnosti televizije, general Manilov, drugi čovjek u stožeru, šepiri se dostojanstveno, zadovoljan svojom ulogom. Do vraga kape, naramnjaci i odličja! Napao sam mrsku osobu i prorekao mu moguću kaznu za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Guernica? Varšava? Pnom Pen? Ustao sam i minutom šutnje odao počast stanovnicima Groznoga koje ubijaju ruske bombe dok mi raspravljamo. Postupno su se digli svi prisutni. Uključujući i policajce u civilu i u svečanoj odori, uključujući i eminenciju s galonima odgovornu za pokolje! Bernard-Henri Levy konačno ga je dotukao: terorist ste vi, moj generale, koji gacate u krvi prljavoga kolonijalnog rata. Manilov se požalio na 'moralno nasilje' (sic) kojemu je izložen. Iznenađenje su bili gledatelji u dvorani - moskovska krema u obavješćivanju. Gotovo je polovica očitovala neslaganje s Putinovim vojnim junaštvom. Kada je general iz FSB-a (bivši KGB) otkrio u francuskih sudionika 'proturuski gen iz 1812.', ovi su se nasmijali. Dakako, većina Rusa odobrava kavkaski podvig, ali se nacionalno jedinstvo klima: 70 posto misli da im se laže i da je 'pobjeda' svakim danom sve dalje. Vjerna svojim načelima, Europa bi mogla pronaći u Rusiji one koji je dobro shvaćaju. (...) Pošto se u konvoju oklopnih vozila prošetao daleko od polja smrti, časni je lord Russell-Johnston, predstavnik Vijeća Europe, dugo besjedio o 'pravu Moskve da se bori protiv terorizma'. Može li on zamisliti da London napadne Belfast teškim topništvom i da Royal Air Force bombardira Irce kako bi uništili skrovišta IRA-e? Je li Čečenac manje čovjek od stanovnika Londonderryja? Kajanje? Dvosmislen govor? Po povratku u Strasbourg, naš časni lord sramežljivo predlaže ento upozorenje. Rusi su naši prijatelji. Prijateljima dugujemo istinu. Još samo da se sučelimo s našom: svakim danom, šutnja dopušta, a zajmovi financiraju uništenje jednog naroda", piše Andre Glucksmann. SLOVENIJA DELO 31. I. 2000. Globalizacija čovječnosti "Društvo koje se već trideset godina u posljednjem tjednu siječnja skupi u davoškom hramu liberalizma i njegovih dviju svetinja - tržišta i demokracije - vjerojatno još nikad nije bilo elitnije, reprezentativnije u realnoj gospodarskoj političkoj i intelektualnoj moći svijeta. Naravno, ne samo zbog nazočnosti predsjednika SAD-a Billa Clintona, koji se za jedan dan pridružio više od tritisućeglavom saboru poslovnih ljudi, predsjednika država, premijera, ministara, profesora i znanstvenika koji pod okriljem Svjetskoga gospodarskog foruma zajedno razmišljaju o problemima svijeta i čovječanstva. Naime, liberalizam taj neprijeporni ideološki pobjednik XX. stoljeća, na pragu novoga - bar sudeći po geopolitičkoj strukturi davoskih sudionika - jednostavno više nema alternative. Davoskom saboru 'voditelja svijeta' ovogodišnji moto za zajednički promišljaj - novi početak:ovaj put doista - da nije naturilo samo milenijsko ozračje nego sve očitija neravnoteža snage moći nad tržištem koje se globaliziralo i demokracijom kojoj to unatoč svim međunarodnim organizacijama i institucijama ne uspijeva. Mnogi zato već najavljuju da će XXI. stoljeće biti stoljeće sukoba između tih dviju svetinja liberalizma, jer navodno nisu usidrene samo u drugačijima nego čak u suprotstavljenim logikama. Je li onda globalizacija s ljudskim licem uopće moguća? Je li poduzetnički duh sui generis sebičan, moguće cijepiti sa sućuti, s odgovornošću za bližnjega? Je li zlosutan jaz između krute gospodarske realnosti i socijalnim i humanim vrijednostima kakve su solidarnost, sućut, ljudskost jednom riječju, uočljiv i u gospodarski najjačih, a ne samo u siromašnim državama svijeta, premostiv? Davoski elitni sabor koji doduše nije sabor proroka nego pragmatika, pragmatika s vizijom, kako kaže Tony Blair, vjeruje da jest. Samo mehanizme za globalizaciju čovječnosti trebat će još otkriti, pa će 'novi početak' biti izvediv", piše u Temi dana Slava Partlič.