FR-N.OBSERVATEUR 27.1.RUSIJA I PUTIN

FRANCUSKA LE NOUVEL OBSERVATEUR 27. I. 2000. Odvažan i pogibeljan potez u Dumi "Više od četrdeset kandidata okušat će se 26. ožujka na predsjedničkim izborima u Rusiji. No privremeni državni poglavar Vladimir Putin kreće u utrku s takvom prednosti da će glasovanje više sličiti plebiscitu negoli izborima. On se svakodnevno pojavljuje na televiziji s usiljenim osmijehom i s cvijećem u rukama, u društvu gradonačelnika, oligarha i intelektualaca koji se guraju oko njega nadajući se vjerojatno da će im to uzvratiti kad potpuno preuzme svoju dužnost. Ta marnost iznenađuje. Jer Putin koji je svoju popularnost izgradio na obećanju da će brzo uspostaviti ustavni poredak u Čečeniji, danas je sučeljen s neugodnom činjenicom: ruski ratni stroj na Kavkazu tapka na mjestu. Pred ministrima vanjskih poslova Italije i Njemačke, Lambertom Dinijem i Joschkom Fischerom, koji su u prošlu subotu posjetili Moskvu, privremeni je predsjednik kazao da ne može prekinuti vojne operacije, inače će Čečenci to iskoristiti i odmah uzvratiti protunapadom, kao što su učinili za 48-satnog primirja u vrijeme pravoslavnog Božića, dočepavši se Šalija i Arguna. Putin koji je izvukao pouku, danas više ne traži da se čečenski puk pripoji Rusiji kako bi umakao 'vahabitskim teroristima'. Zadovoljava se žaljenjem zbog izočnosti valjanih sugovornika na terenu koji bi prihvatili suradnju s vladom. Ruski tisak i televizija koji su jučer šutjeli ili bili susretljivi, sada otvoreno napadaju vojnike koji nižu kobne pogrješke. (...) Zašto, unatoč tomu, Putinovi ulizice sve češće očituju svoju odanost? Zašto se upuštaju u to 'nadmetanje u povjerenju', kako kaže politolog Lilia Ševcova, želeći kupiti naklonost predsjednika kojeg ni ne poznaju jer još nosi masku, ništa ili gotovo ništa ne govoreći o svojim stvarnim nakanama? 'U Rusiji, kaže ona, postoji želja za redom jer je zemlja već osam godina bez vladara. Vladimir Putin bi trebao zadovoljiti tu želju, ali on radije ne govori kako će to učiniti. On bi mogao postati ruski Pinochet, kao i umjereni nacionalistički predsjednik ili drugi Jeljcin, prohtjevan i nepredvidljiv, koji će zemlju pustiti da propada.' Nakon upada na političku pozornicu Putin je samo jednom govorio o konkretnim ruskim problemima. Bilo je to na skupu provladine stranke URS na kojemu je vrlo tamnim bojama oslikao gospodarsko stanje u zemlji. (...) Za brojke koje je spomenuo Putin odavno se zna u Rusiji i u inozemstvu. No njegov je govor tada ostavio dojam jer je bio u opreci s nastupima njegova prethodnika Borisa Jeljcina koji osam godina nije htio objaviti loše vijesti. Dakle, Moskovljani koji su najveći optimisti, vjerovali su da Putin želi provesti 'dejeljcinizaciju', sukladno staroj sovjetskoj tradiciji prema kojoj svaki novi čelnik napada svog prethodnika koji je umro ili je dao ostavku. No daljnji je tijek događaja opovrgnuo takve špekulacije. Jer Putin u svoju korist pokreće državnu mašineriju, na isti način - i s istim ljudima - kao Boris Jeljcin 1996. On je vođenje svoje predizborne utrke već povjerio sugrađaninu iz Sankt- Peterburga Anatoliju Čubajsu - najsumnjivijem sudioniku privatizacija - koji je vodio i utrku njegova prethodnika prije četiri godine. Dapače, priča se da će ga, kada dođe na vlast, postaviti za predsjednika vlade, unatoč nepopularnosti. No Putin je inovator na jednom polju: on želi dovršiti stalni rat između Kremlja i komunista. Tako je - zacijelo ne bez primisli - ponudio maslinovu grančicu njihovu vođi Zjuganovu, potičući svoje zastupnike iz URS-a da glasuju za Gennadija Seleznjova na mjesto predsjednika Dume i prepuštajući Komunističkoj stranci glavno mjesto u deveterim važnim parlamentarnim povjerenstvima. Taj savez između pridošlica vjernih Kremlju i njegovih povijesnih protivnika činio se neobičnim, pače protuprirodnim. Jevgenij Primakov, Grigorij Javlinski, pa i vođe Saveza desnice koje je Putin do tada podupirao, bili su ogorčeni time i ne žele sudjelovati u radu Dume. U stvari, privremeni je predsjednik hladni račundžija: želi ojačati komuniste kako bi bio siguran da će Zjuganov na predsjedničkim izborima postići rezultat od 33 posto glasova - koliko je dobio na parlamentarnim izborima. Tako bi dospio u drugi krug, gdje, prema istraživanjima, ne bi mogao preskočiti prag od 40 posto i bio bi poražen. Kao 1996. (...) Čini se da nijedna stranka nije spremna očitovati se protiv rata u Čečeniji koji je postao preskup i bez budućnosti. Jer, očito je da će, i nakon mogućeg zauzeća Groznog, savezna vojska morati posvuda u Čečeniji držati svoje snage kako bi se obranila od kavkaskih 'partizana'. A cijena 'irlandizacije' ove planinske republike, tj. dugoročni nastavak sukoba 'niskog intenziteta', premašuje mogućnosti jedne Rusije koja se, prema Putinovu priznanju, ne može izvući bez velikih, napose stranih ulaganja u bolesno gospodarstvo. Kremaljski kandidat za predsjedničku dužnost mora se odlučiti između sna o rastu od 8 do 10 posto na godinu i obveze da zadnje novce dade za održavanje okupacijske vojske i obećanu obnovu Čečenije. Teoretski, oporba ima još šezdeset dana da ga prisili da skine masku, donese odluku i da se o njoj očituje", piše K. S. Karol.